EUROKAZ 2010.

Eurokaz od ove godine više nije samo festival, on je i kad je bio samo festival želio biti više od toga – aktivni festival, festival s tezom, festival kao autorski čin.

Eurokaz nije želio sabirati ono što je europska kazališna konjunktura podigla iznad komercijalnog horizonta kao svoj dekorativni primjer. Eurokaz je zanimao upravo drukčiji horizont, i odbijao je konjunkturu koja je vodila do uniformiranosti europskih trendova i festivala; Eurokaz je zabavljen cezurom i zakrivljavanjem tog horizonta različitosti koji je vrlo često, ali godinama poslije, davao živost komercijaliziranom centru.

Eurokaz 2006. pokreće produkcijsku i koprodukcijsku aktivnost s domaćim i inozemnim partnerima te se otvara prema radioničkim djelatnostima i suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti. Uz to, 2003. pokrenuta je Eurokazova biblioteka, a od 2008. i niz cjelogodišnjih aktivnosti vezanih uz festivalski prostor u Dežmanovu prolazu (Eurokaz Saloon – već afirmirani ciklus tribina o kazališnim i kulturološkim temama, Eurokaz pogon – radionice i probe, projekcije, predavanja).

I eto, 2010. Eurokaz započinje suradnju s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu. MSU prihvaća Eurokaz kao umjetničkoga partnera i mi usuglašavamo aktivnosti koje se ponajviše koncentriraju oko tehnički vrhunski opremljene dvorane Gorgona. Širi se prostor festivala koji postaje kontinuirana djelatnost, Eurokaz postaje festival i kazalište s tekućim repertoarom istodobno. Aktivnosti započinju u siječnju, netom nakon svečanog otvaranja nove zgrade. MSU se tako otvorio kao logično, prirodno mjesto suradnje svih relevantnih faktora koji se u ovome gradu bave pritiskom umjetničke i društvene odgovornosti sa svrhom da Zagreb pribroje centrima europske i svjetske umjetnosti koji računaju na otkucaje današnjice i neodgodivost budućih prilika.

Dok je osamdesetih i ranih devedesetih Eurokaz bio jedino vrelo informacija o strujanjima i važnim kazališnim fenomenima europskog i svjetskog teatra, u posljednje vrijeme svjedoci smo inflacije festivala većinom prezentacijskoga karaktera, od kojih su se mnogi prislonili na programska područja Eurokaza ili su nastali na njegovu organizacijskom tragu. Naša je scena postala zasićena informacijama dok se na suvremenim provedbenim strategijama radilo nikako ili vrlo malo.

Stoga se Eurokaz, započevši suradnju s MSU-om, odlučio za neposredniji utjecaj na hrvatsku kazališnu praksu, na zahvat njezina ozbiljenja i ohrabrivanja – postati festival ubrzanja nekalkulantskih smjerova. Eurokaz nastoji, unutar svojih termina u Gorgoni, i nadalje podupirati prostor scenskih i izvedbenih inovacija vlastitim projektima, koprodukcijama, vrhunskim gostovanjima, programskim povezivanjem s tematima muzejskih izložbi, ali i poticati mladost hrvatskoga kazališnog pogona koja tragove svoje beskompromisnosti s priličnom nelagodom prilagođava hrvatskim mediokritetskim standardima.

Dosad smo, mjesečnim ritmom igranja, prikazali četiri Eurokazove produkcije, od kojih su dvije već bile pripremljene i stigle u Gorgonu sa zavidnim europskim uspjehom (Okovani Galileo Branka Brezoveca u Firenci, Tracks Barbare Matijević i Giuseppea Chica u briselskom Kaaitheateru i pariškom Centru Pompidou), dok su dvije (Njarabum redateljice Anje Maksić Japundžić i Crkva redatelja Saše Božića) nastale u produkcijskom procesu i probama u samoj dvorani. Valja spomenuti da je Eurokaz za predstavu Njarabum izborio mjesto u međunarodnom projektu Focus on Art and Science in the Performing Arts u kojem sudjeluju umjetnici i koprodukcijski partneri iz pet europskih zemalja i koji financira EU – Culture Programme 2007–2013.

S namjerom da se intenzivnije i sadržajnije povežemo s izložbenim aktivnostima MSU-a, pozvali smo u veljači u goste multimedijskoga belgijskog umjetnika Bricea Lerouxa, čija se plesno-svjetlosna instalacija tematski nadovezala na lumino-kinetičke konstrukcije Aleksandra Srneca. U programu Eurokazovih gostovanja nastupio je i dramski ansambl HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke s predstavom François-Michela Pesentija, redatelja kojeg je Eurokaz prvi put predstavio hrvatskoj publici prije dvadeset godina, a on je od tada postao čest gost hrvatskih i slovenskih kazališta.

Sam festival, nakon dugogodišnje disperzije po najrazličitijim zagrebačkim scenskim prostorima, od ove se godine sabire u dvorani Gorgona, a vremenski se širi na cijeli mjesec lipanj. Taj jednomjesečni festivalski format kruna je eurokazovskih aktivnosti u MSU-u; počinje revijom vlastitih produkcija, za kojom slijede gostovanja šest vrhunskih projekata iz Japana, Kanade, Italije, Slovenije, Nizozemske / Belgije i Francuske. Sveobuhvatni pogled na ovogodišnju selekciju mogao bi se zgusnuti oko pojma – suradnje.

Želja nam je maksimalno zaigrati i predstaviti novi kazališni prostor, a u ime toga predstavljanja, u lijepoj namjeri suradnje i prožimanja aktivnosti dviju institucija, selekcija ovogodišnjeg Eurokaza bit će manje stroga i više će se otvarati prema vizualnim, a zatim i glazbenim dimenzijama.

Kazalište surađuje s drugima otkad se naziva kazalištem. Po nekima kazalište i nije nego zbroj različitih vještina, medija i umjetničkih vrsta. One surađuju u ravnopravnosti, ali i supremacijom te subordinacijom. Suvremeno kazalište kao da se danas presudno legitimira terminom multimedijalnosti, ono živi od osmoze i smisao suradnje vidi u perceptivnom širenju, onom vilsonovskom kubizmu, pogledu izbliza, izdaleka, dijagonalnom, paralelnom pogledu.

Suradnja pak koju Eurokazove ovogodišnje predstave podrazumijevaju, i koje definiraju festivalski temat, ide prema perceptivnom sužavanju: iz shizoanalitičke cjeline, iz kvijetizma, probijamo se prema pojedinačnom, prema etici suradnje, prema relaciji darivanja. To je neka nova konstrukcija suradnje, nagovještaj neke drukčije umjetničke suvremenosti.

U predstavi francuskoga redatelja Frédérica Fisbacha metaforička cjelina doista počinje vrijediti za konkretnog pojedinca, on s njom počinje surađivati na konkretnom planu – u mehanizmu Fisbachova marionetskog, čovjek nije manipulator nego manipulirani, ne naređuje nego sućutno surađuje. Kanađani Benôit Lachambre i Louise Lecavalier poigrat će se suradnjom različitih prostornih dimenzija: svoja tijela u užitku vlastitog nestajanja i nastajnja podarit će crtežu. U predstavi Eurokazova nestora Auréliena Boryja suradnja čovjeka i robota eksplicitna je, čovjek se robotizira (kao što se u Fisbacha marionetizira), a robot se humanizira (postaje umjetnički subjekt). Dva ljudska bića Ricky i Ronny, u koprodukcijskoj postavi MaisonDahlBonnema & Needcompany, ne žele surađivati sa svijetom oko sebe; okrenuti sebi, oni sebe pjevajući stvaraju svoje suradničke dvojnike.

Slovenski kolektiv Via Negativa u MSU-u predstavit će antologiju svojih performansa i ponuditi ih MSU-suradnji za trajnost. Performans po svojoj definiciji ne surađuje s muzejom nego sa smrću, s ukinućem muzealnosti. Ta ironijska ponuda suradnje svodi neposredan aktivizam performerske cjeline na taštinu umjetničke nedodirljivosti. Tehnološka fascinacija koju nudi talijanski Santasangre i koju gledatelj raspoznaje kao manipulaciju, zamjenu za, kako vele Deleuze-Guattari, dekodiranje na apsolutan način (poput Fisbachova marionetiziranog čovjeka, ili Boryjeva robota ili Dahlova pjevača ili Brezovčeva Galileja / Prometeja) ulog je suradnje. Nema cjeline, nema individuuma, ima suradnje gledateljeve manipulirane percepcije i nezainteresirane tehnologije, i to nam pomaže živjeti.

Gordana Vnuk