EUROKAZ KAO MJESTO KAZALIŠNE ODGOVORNOSTI

Eurokaz može biti ponosan na nekoliko stvari, ali među najvažnijima je da je prvi u ovim prostorima imao hrabrosti prepoznati umjetnike, estetiku kao i izmijenjene producentske uvjete koji su bitno odredili europski, a kasnije i svjetski teatar od početka osamdesetih do danas. 

Teatar socijalnih poticaja, grupne kohezije šezdesetih i sedamdesetih  početkom osamdesetih gubi maha. Uostalom, on je s popriličnom ugodom petrificirao svoje efekte začudnosti i prilagodio ih svojoj ne pretjerano zahtjevnoj publici, ali sve žešći utjecaj političkog anarhizma i solipsizma hajnermilerovske strategije deklasirao ga je za daljnje ozbiljnije poteze. Javlja se novi vrlo samosvjesni diskurs kojega bi možda mogli potražiti među manifestacijama zamaha civilnog društva: dezideologizacija, upućenost na probleme medija, implozija simboličnog jezika i na koncu nešto tako prijemčivo kao što je to estetika Boba Wilsona.

Takav je teatar odmah buknuo u punoj snazi, ali ga se vrlo teško, zbog neobične radikalnosti njegova jezika, moglo konfekcijski vezivati za postojeće institucije, a od alternativnog grupnog zajedništva i solidarnosti teatra sedamdesetih on je zapravo najviše i bježao. I dok su sedamdesete krčile prostor svoje organiziranosti vlastitim rukama, osamdesete su trebale organizacijske majeutičare. Tako dolazi do paralelnog uklizavanja drugačije produkcijske strukture (koja se vrlo brzo dogovara s graditeljima nove kulturne politike Europske zajednice), i koja (iz današnje perspektive gledano) vrlo nesmotreno preuzima regulaciju estetičkih smjerova, ali i krugova...

Gordana Vnuk

Preuzmi cijeli tekst