Multimedijska galerijska prezentacija scene kazališnog projekta Pomutnje

Broj devet

Posve je bila prirodna odluka da se redeći na predstavi „Pomutnje“ pozovem na Galetinu umjetničko-pedagošku praksu. Tekst  Roberta Musila koji je redatelj Branko Brezovec odlučio scenski uprizoriti govori o odgoju u formativnom razdoblju odrastanja kada se otvaraju mnoga pitanja i kada se najčešće ne pronalaze odgovori. Musil je tu dilemu u tekstu osvijetlio uvodeći rasprave o Emanuelu Kantu, o temama kao što su prostor-vrijeme, fenomeni, subjektivizam, agnosticizam, čovjek kao zakonodavac prirode, zapravo sve što pronalazimo i u Galetinu radu. Matematika, iracionalni brojevi, numerologija Galetino su, a po svemu i Musilovo interesno polje. U Galetinu opusu važno mjesto zauzima serija radova pod nazivom „Traktat o devetki“. Matematički fenomen multipliciranja  broja devet u drugim brojevima Galeti je poslužio kao dokaz postojanja jednoga u drugom, odnosno kao potvrda fenomena autonomije. K tome, numerologija broj devet opisuje kao „učitelja, iskusto i  mudrost“.

Galeta je postupak stvaranja svojih djela opisivao kao sastavljanje „nove rečenice od poznatih riječi“. To se pokazalo kao vrlo jasna i opravdana strategija i zapravo iznimno kreativna stvaralačka praksa. Istina je, njegova su djela najčešće analiza različitih izražajnih oblika jezika koje je pronašao u djelima bilo da su ona vizualna, književna, znanstvena... Gotovo redovito su kriptirana, ali često i vrlo očita. Nekoliko ključnih Galetinih filmskih i video djela nastalo je upravo na rezultatima analiza praksi i konkretnih postignuća umjetnika, znanstvenika, pisaca od Leonarda Da Vincia, Nikole Tesle i Alberta Einsteina, Jamesa Joysa i Belé Hanvasa, Rudolfa Steinera, pa sve do Wacława Karola Szpakowskog, poljskog arhitekta čije algoritamsko djelo s početka 20. stoljeća nije bilo poznato javnosti sve do sredine 1970-tih, upravo u vrijeme kada Galeta trasira svoj istraživački rad u mediju filma.

Taj postupak uranjanja u nečije djelo i njegova prevođenja u svoj osobni jezik (i pismo), ali i stvaranje stanovite sintakse, uvijek je izazovno, a pogotovo kada se ostvaruje u kontekstu gustoće značenja u izvedbenim, predstavljačkim umjetnostima. Tada, u takvom postupku prevođenja, osim što se zamjenjuje autonomni prostor značenja nekog/nečijeg djela, zbog kolektivnog kazališnog čina mijenja se i sam prevedeni kontekst. On se s novim kontekstom stapa naglašeno i vidljivo, odnosno nevidljivo upisano kao kôd koji djeluje na diskurzivnosti same predstave. U predstavi „Pomutnje“ radi se o brojnom uslojavanju konteksta, o postupku metakodiranja koji nije nužno otkriti, ali je važno saznanje o njegovu postojanju. Zato postupak povezivanja nizova faktografskih i simboličkih značenja, fabulativnih i deskriptivnih uvjetovanosti Musilova teksta s fotografskom, filmskom i predmetnom faktografijom koje sam odlučio upotrijebiti kao predloške u dijelu „vizualne  dramatizacije“ podsjeća na matematički postupak dokazivanja recimo, iracionalnih brojeva.  

Ovdje nije pitanje prevođenja iz figurativnoga u svijet apstrakcije, već namjera da analitičkim postupkom, koji zapravo radi na poništavnju preuzetog motiva (ovdje Galetinih umjetničkih morfema),  treba iznaći ontološki smisao, odnosno njegovu transcedentalnost (prema Kantu). Motiv Galetinih školskih ploča na kojima je crtao svoja predavanja pred studentima ili publikom, njegovi crteži i dijagrami filmova, pa i sami filmovi našli su mjesto u predstavi „Pomutnje“ djelujući u dva paralelna vremana (u jednom prostoru).  Jedno je vrijeme romana Roberta Musila „Pumutnje gojenca Törlessa“ sa scenskom radnjom i akterima, a drugo je moje osobno vrijeme, vrijeme  autonomnog aktera sakrivenog u Broju devet. Ono je asinkrono scenskom vremenu i time ga relativizira.

 Tihomir Milovac