EUROKAZ U SURADNJI S MUZEJEM SUVREMENE UMJETNOSTI
GILGAMEŠ U GODINI S 13 MJESECA
kazalište kugle kazalište kocke
Gilgameš u godini s 13 Mjeseca djelo je skupine multimedijskih hrvatskih i danskih umjetnika pod vodstvom Zlatka Burića Kiće, jednog od legendarnih osnivača Kugla glumišta, kazališnog i filmskog umjetnika koji djeluje u Danskoj i Hrvatskoj. Predstava se prisjeća i podržava emancipatorsku, nehijerarhijsku, sinkretičku praksu članova grupe Kugla glumišta sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Na tom tragu kreativne nostalgije i osjećajnosti Kićo s, više manje, istom autorskom i izvođačkom ekipom u posljednje vrijeme osmišljava predstave poput Knjige mrtvih, Kabaret tamne zvijezde i Ljubavni slučaj F. Pešić, pluralne strukture, ambijentalne i žanrovske hibridnosti koja miješa glumačko-performativne zadatke, intertekstualnost, a u ovom slučaju fragmente epa, stripa, remedijacije filma, ritualnog kazališta i objekte zvučnih instalacija.
Predstava Gilgameš u godini s 13 Mjeseca prisvaja, premješta i reanimira teme i motive 12 glinenih tabli Epa o Gilgamešu, priklapa priču o eksploataciji stare slavonske hrastovine, hrasta lužnjaka meke strukture, ravnoga rasta i orijaških dimenzija u pogonima industrijskog poduzeća Samuela Heinricha Gutmanna na pustari Belistje i osnažuje svoju raspršenost tragedijskim transrodnim bespovratnim lutanjima filma Rainera Wernera Fassbindera U godini s 13 Mjeseca.
Predstava je to procesualnih odluka: proizvode se slike putovanja Gilgameša i Enkidua u žrvnju vizija glavne junakinje / junaka Fassbinderova filma Elvire / Erwina koja, tko zna kako i zašto, mitske cedrove šume rasprostire po trstici močvara rijeke Drave.
Nemoguća fantazija predstave ipak slijedi tri dijela Fassbinderova scenarija o posljednjih pet dana života u godini s 13 Mjeseca transrodne Elvire / Erwina. On / ona pasionirano čita knjigu Simulacron 3; ideja knjige je / ga zaokuplja. Život nije ništa drugo nego eksperimentalni model za neki drugi život, a on / ona postoji kao uzorak za isprobavanje i testiranje situacija i reakcija tog modela. Elvirino tijelo postaje vremenski stroj koji razmjenjuje uloge artikulacije roda – stroj ekologije duha. Iskustvo koje njezin teatar okrutnosti dohvaća ima status zazornog eksperimenta.
Predstava aktualizira ekozofijsku misao proširenog shvaćanja vremena i krajolika u kojima se agregatna stanja preobražavaju u tjelesna, a prirodne smrtne pojave, flora i fauna supostavljaju se žudnji za besmrtnošću. Gilgameš, Enkidu, Enkiduov duh, Ištar, Elvira, Zora, Lovac, Anton, Smolik prelaze iz mrtvog ili nekroznog u živo, i obratno; ulaze i izlaze iz svojih fiktivnih ili fizičkih esencija. Postaju plutajuća raznovrsna bića, razmjenjujući svoje nemoguće sinteze: Elvira prebiva u Erwinu (i obratno), Anton u Gilgamešu, Enkidu u Smoliku, Ištar u Gutmannu, Lovac u Zori.
I sve to uz pratnju Gilgamešova orkestra i u spektaklu siromašnih pokretnih slika!