POVRATAK

PREMA EKSPRESIONIZMU

Za dramu Povratak Srđana Tucića akademski književno-teorijski i teatrološki osvrti standardno konstatiraju da je paradigmatski tekst hrvatskog naturalizma, i dok mu dodjeljuju usamljenu (gotovo akcidentalnu) poziciju u cjelokupnosti Tucićeva opusa (ipak mu ne osporavajući mjesto u antologiji hrvatske drame), zamjeraju mu teatralizam i melodramatski fon, nepotreban hod po rubu tragi-groteske, predvidivost zapleta i mladenačku, pogdjegdje i epigonsku, preuzetnost pseudoverizma.

Čini se međutim da ovakvom kanoniziranom tumačenju Povratka ipak izmiče prepoznavanje inicijalnih stilskih impulsa i navještaja hrvatskog dramskog ekspresionizma, rijetkog razdoblja domaće ravnopravne i pravodobne ukopčanosti u europska umjetnička strujanja, u interpretiranju kojeg naša teatrologija, a posebice suvremene izvedbene prakse, pokazuju što indiferentnu nebrigu, što stanovitu dezorijentaciju.

Ova se amblematska modernistička jednočinka nizanjem nedotjeranih silnica primiče ekspresionizmu odbijajući realizmu imanentno prikrivanje znakovitosti, što je posebice uočljivo u tretmanu vremena. Riječ je, dakle, o drami zapanjujuće vremenske sabijenosti i gustoće koja iskri karakterne i motivacijske preskoke netipične psihološke posloženosti te ostvaruje ekspeditivnu dramsku ekonomiju – od veselja do ubojstva stiže se u jedva nekoliko sati Badnje večeri, u jednom mahu (zamalo na istom dahu).

Ključna redateljska namjera ovdje nužno mora krenuti iz smjera očuvanja te krhkosti i nabitosti, intimnosti, ali i intenziteta, suočiti se s folklornim aspektom, uščuvati etnološko-sociološke finese geopovijesnog konteksta, a opet napraviti preskok u današnjicu, (p)ostati relevantan, živ kazališni materijal te iznijeti ponudu novih dramskih (i, naravno, izvedbenih) mogućnosti.

Upravo ova predstava u režiji studentice Arije Rizvić, a prema već uspostavljenim, kontinuiranim umjetničkim i diskurzivnim stremljenjima mentora Branka Brezovca – upozorava na mogućnost stilskog i žanrovskog prekodiranja, samozatajno, ali nepokolebljivo prizivajući reviziju u vrednovanju i katalogizaciji hrvatske dramske minulosti te uspijeva pokazati kako ovaj Tucićev tekst nosi autentično zrnce dramske ekspresionističke inovacije i genijalnosti: u ovom uprizorenju on titra i balansira na nevjerojatno suptilan način i u svojoj prikrivenoj poetskoj širini postaje nesvodljiv na banalnu melodramu ili na politički i socijalni pamflet uz, danas vrlo popularnu, pojednostavljenu kritiku kapitalizma.

Predstava uspješno prebacuje arhaičnu teksturu (istkanu od mračnih međuljudskih dinamika u anonimnom slavonskom toponimu u ruralnom idiolektu) u posve suvremeni izvedbeni dispozitiv kroz žrvanj nekonvencionalnih dramaturško-redateljskih postupaka (koji osiguravaju svježe i nepredvidljive glumačke kreacije) i kroz kompleksnu scensku mašineriju pomalo naivne, no time još sugestivnije, likovnosti.

Iako u predstavi, koja prati, ali i dramaturškim intervencijama nadograđuje svoj predložak, uistinu ne manjka eksplozivne (ali i unutarnje) kinetike, rubnih planova, naprasitih afekata i ekskurzivnih zapleta na marginama centralnog sukoba, ona je najjača i najpotresnija u trenucima kad lukavo mijenja očekivanu optiku pretvarajući brutalnost u iznenađujuću nježnost, vulgarnu neotesanost u delikatnu eleganciju, anticipiranu grozničavost u nenadanu mirnoću, potencijalno tričavu melodramatiku u uzvišenu ozbiljnost, u svojem finalu nudeći blagost i toplinu umjesto očekivane osude. Pa tako u ovoj verziji Povratka, kao ostvarenje kobne slutnje iz uvodne priče starca Dake (koji je sam anticipacija ekspresionističkih rezonera sudbine), na kraju umire i Jela (nipošto predmnijevani lik namiguše i kokete) za kojom plaču redom svi (dakako i Ivo), dok će Luka (naoko sasvim sporedan lik, a ipak svojevrsna sinegdoha Sela, koji dobiva presudnu i nemilosrdnu funkciju intriganta) pokazati nježnost i odgovornost prema omraženoj seoskoj raspuštenici Marti koja nosi njegovo nezakonito dijete.

Didaktično-pedagoški pristup mentoriranju ovog projekta, odnosno ispitne produkcije iz kolegija Inovativna suvremena režija, u kontekstu uobičajene akademske prakse nadaje se kao zaista inovativan i nesvakidašnji. Višemjesečni intenzivan rad studentice 1. g. MA Studija kazališne i radijske režije ADU Arije Rizvić (kao i studenata s Odsjeka glume) s mentorom red. prof. art. Brankom Brezovcem započeo je iscrpnom analizom i adaptacijom predloška te je preko pomnog istraživanja izvedbenih mogućnosti i razvijanja autorskog koncepta kulminirao u interaktivnom, ko-kreativnom praktičnom radu s naglaskom na žanrovskom dekodiranju i nekonvencionalnim metodama rada s glumcem. Mentor je postavio neke izvedbene izazove i zadatosti (npr. glazba Claudia Monteverdija kao kontrapunkt scenskoj banalnosti, specifični modularni scenografski elementi i sl.), pri čemu su u krajnji rezultat sinergijski uvrštena ishodišna idejna rješenja i studentice i mentora.

Scenografski dispozitiv uračunao je i niz prijedloga uspješne akademske suradnje Odsjeka kazališne režije ADU i Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu pod mentorstvom doc. art Ivane Knez.

Anja Maksić Japundžić, asist. art ADU

Povratak iz tuđine – trenutak koji bi po shvaćanju autora rodoljubnih pjesničkih, pripovjednih ili dramskih djela trebao biti najsretniji i najuzvišeniji trenutak u životu nostalgijom mučena putnika – u Tucića postaje momentom spoznaje duboka, nepremostiva jaza između književne laži i životne istine. Vrativši se – kako sam govori, nižući fraze "ko kakav gospodin kad iz knjige čita" – "očevini", "svom ognjištu", "komadićku zemlje gdje smo se rodili" i "gdje su nam stari pokopani", Tucićev povratnik iz neimenovana tvorničkoga grada negdje u "tuđem svijetu" neće doživjeti antejsku obnovu u dodiru s rodnim tlom, nego rušenje svih ideala i gubitak svake nade. Ivo spoznaje da je idilični dom koji je sazdao i održavao u mašti u zbilji mračno i prljavo mjesto laži, pijančevanja, prostituiranja i preljuba, te da je Jela, radi koje je žrtvovao ruku, seoska koketa što se prodaje Stanku za novac, đerdane i druge poklone, a njezina majka svodilja; spoznaje zapravo to da je i u vlastitoj kući i u rodnom selu samo stranac i tuđinac, da su obitelj, dom i zavičaj samo prazne riječi, a ne svetinje na "oltar" kojih on polaže i svoje tijelo.

Tucićev je junak dvostruko tragična – ili, bolje rečeno, dvostruko prevarena – ličnost. Obitelji, domu i zavičaju prinosi na žrtvu ruku, koja mu je kao proleteru u izvornom značenju te riječi jedini "kapital". Žrtva se međutim pokazuje uzaludnom, besmislenom. Da li stoga što ni nije bila prava žrtva? Stoga što Ivo ruku nije dao, nego ju je prodao? Tucić ni na koji način ne sugerira da bi čisto, obredno prinošenje žrtve moglo promijeniti svijet. Prevaren, Ivo se iz žrtve pretvara u krvnika: ubija Stanka, Jelu ostavlja da "ispašta svoj grijeh", a prije toga poput mahnitog žreca komada i spaljuje novac koji je za nj izvor svega zla. Ti su njegovi postupci jednako besmisleni i nesvrhoviti kao i žrtvovanje ruke. Nikakva pravda nije zadovoljena, nikakvi računi poravnani, nikakvo ravnovjesje uspostavljeno. Jednočinka završava autodestrukcijom svijeta koji je počivao na crvotočnim temeljima.

 Jednoruki Ivo komada i spaljuje "prokleti novac" kojim je nakanio kupiti sreću za se i za svoju obitelj. Ironizirani sparagmos svežnja banknota groteskna je sinteza gnjeva i nemoći, tragičkih čuvstava i klaunovske gestike, obredne nakane i burleskne izvedbe, melodrame i farse. Nego, je li novac i za Tucića zaista izvor svega zla u Povratku? Na prvi bi se pogled reklo da jest. Ivo se za njim uputio u grad; radi novčane naknade dopustio je da mu stroj otkine ruku; Katina i Jelina naklonost za Stanka imaju svoju posve određenu cijenu. Tucićeve likove ipak ne pokreće balzakovska želja za zgrtanjem novca radi njega samog. Pokreće ih želja da se oslobode bijede, a tu želju Tucić, razumije se, ne drži za abnormalnu. Drama mu nije poziv na povratak u čisto i iskonsko siromaštvo, u nepostojeću, izmišljenu pastoralu pretkapitalističkih odnosa. Ona je tolstojevski prosvjed protiv tmine u kojoj se ljudi pretvaraju u zvijeri, tmine iz koje nema izlaza. Povratak u dom, koji k tome koincidira s pripremama za proslavu Božića - dakle s prisjećanjem na rođenje Spasitelja - ne donosi ni spas, ni obnovu, ni preporod ljudima što su se izgubili u dubokoj noći neznanja i brutalnosti. Nakon osviještenja ne ostaje im ništa drugo do samouništenja. Tucić tako i okončava Povratak, ne izbjegavši, međutim, sve zamke melodrame i teatralizma.

Boris Senker, Povratak,

Hrestomatija novije hrvatske drame I, Disput, Zagreb, 2000.

Tucić u svojim značajnim djelima u samom početku ovisi o njemačkom naturalizmu i Hauptmannu (...), a zatim se u njegovu stvaranju zapazio i Tolstojev upliv. Samo, premda su elementi ovisnosti Tucićeva dramskog djela očevidni, oni mu ne mogu osporiti stanovitu izvornost koja mu u vremenu kad se javlja pomaže da iznenada zabljesne i privuče pozornost. Ali ta njegova originalnost i novina koje on unosi u hrvatsku dramsku književnost nisu ipak takve da bi mu mogle osigurati daljnji razvoj, pa ni prosperitet kao dramskom piscu. U njemu će, naime, prevladati onaj balast koji nose brojni pisci hrvatske dramske književnosti, zatrpane i gušene tuđim kostimima, tako da će se odmah nakon njegova slavodobitnog nastupa s dramom u jednom činu Povratak potencirati i njegov pseudonaturalizam i udaljiti ga od stvarne životne podloge. Zbog toga će se (...) neprekidno gubiti u kompleksu literarnog i osobnog, što će uvjetovati ne samo velike i izrazite oscilacije u kvaliteti njegova dramskog rada nego ujedno i prouzročiti raznovrsnost tema i stavova koje je međusobno teško povezivati.

Tucićeva omiljena tema je preljub i ubojstvo. (...) Tucićevi dramski tekstovi imaju nadalje i raznih kompozicijsko-oblikovnih srodnosti. Većina ih se nadovezuje na neku prethodnu radnju koja je za njih svojstvena ekspozicija. Zbog toga te drame nemaju uobičajeni razvoj, nego se ubrzano penju prema kulminaciji, i to u času kad je samim početkom drame jasan i njezin zaplet, pa se samo čeka dramatični finale. Tako je u Povratku, u kome je od prvih scena poznata činjenica – Jelin preljub, i samo još stoji pitanje na koje se očekuje odgovor: kakve će on imati posljedice? (...) Kompozicijski, Povratak tvori zatvorenu cjelinu koja ima svoje unutarnje poente i kauzalne sadržajne spone. Istina, ta drama je mjestimice i nepotrebno razvučena, pa i zakočena suvišnim raspredanjem, a i pojave lica, kao i njihov odlazak, nisu uvijek idealno sprovedene i obrazložene, ali ona je unatoč tome zbita u čvrsto povezanu cjelinu koja je mjestimično građena od cizeliranih naturalističkih dijaloga. Za kompoziciju drame, kao i za njezin rast, presudno je nekoliko momenata. Prije svega monolog starog prosjaka Dake, koji proriče buduće događaje, unoseći tako svojedobno neobično iskorištavan element dramske slutnje, preko koje se rađa tenzija, pa i dinamika. Ne tako važno, ali ipak značajno je i spominjanje rakije, koju je svojoj ljubavnici Jeli donio Stanko. Ta rakija kasnije, nakon scene s Martom, postaje Ivi potvrda istinitosti Martinih riječi o nevjeri Jele. Slično je i s đerdanom koji je Jeli poklonio Stanko, a koji također izaziva Ivino nepovjerenje. Nema sumnje da ta tri detalja, vješto iskorištena i donekle nenametljivo upletena u tok radnje, mnogo znače za povezanost i kompaktnost Povratka. Isto tako i sam završetak, pun dinamike i Ivina očajanja, koje ga tjera da spali novac, za koji je žrtvovao ruku i ubio Stanka, mnogo pridonosi dojmu o ovom djelu koje je s punim pravom uvršteno u Matkovićevu antologiju hrvatske drame.

Branko Hećimović, Srđan Tucić, autor Povratka,

13 hrvatskih dramatičara, Znanje, Zagreb, 1976.

Radnja Tucićeve jednočinke može se svesti na samu kulminaciju i rasplet priče o odlasku glave jedne seoske obitelji na privremeni rad u inozemstvo, točnije, na kobne posljedice bračne nevjere njegove mlade žene koja biva otkrivena suprugovim neočekivanim povratkom kući, i na nenadan ishod njegove pogrešno kanalizirane želje da se vrati kući što prije i što bogatiji, zbog čega samovoljno žrtvuje ruku gurnuvši je u stroj. Odvija se u neimenovanom slavonskom selu. Vjerodostojnosti miljea ravnopravno pridonose unošenje elemenata narodnih božićnih običaja u scenski prostor i ciljana upotreba dijalektalizama, a zbivanja dodatno poentira i značenjski snažno obilježeno vrijeme radnje, Badnja večer. Nesklad između svečarskog i obiteljskog ozračja blagdana mira na jednoj i tematike preljuba i rasapa obitelji na drugoj strani realizirat će se kroz luk koji vodi od veselog i opuštenog ugođaja prvog prizora do krvavoga finala, a upravo teatralnošću završnih prizora i osobito Ivinim neukrotivim emotivnim reakcijama (kriči, rida, ruši se na stolac, lupa se o prsa, divlje se kesi, trga novac zubima) Tucićeva jednočinka skrenula je i u područje melodrame. Štoviše, autor povremeno balansira i na granici (tragi)groteske. Dramsku napetost Tucić gradi na nekoliko vrsta opreka, napose na procijepu između onog što je rečeno i onog što ostaje neizrečeno ali se naslućuje, bilo da je riječ o  prošlosti koju dijele Kata i Dako, o vjerojatnosti da Jela nosi Stankovo dijete ili o Ivinoj namjerno iniciranoj ozljedi, a na to se izravno naslanja i napetost zasnovana na dramskom sudaru niza replika koje likovi, u prvome redu majka i kći, izgovaraju za sebe, a pretežno su zloslutnog sadržaja, s onima izgovorenima naglas. Riječju, Tucić stvara atmosferu nervoznog iščekivanja trenutka u kojem će povratnik postati svjestan novonastalih okolnosti. Pojedinim se kritičarima na samom početku radnje umetnuta priča o tragično okončanom ljubavnom trokutu staroga prosjaka, ujedno i svojevrsne moralne vertikale Tucićeva dramskog svijeta, učinila balastnim narativnim dodatkom koji dramsku radnju nepotrebno opterećuje i usporava. No, sadržavajući sve osnovne elemente središnje priče, ona je zapravo udvajanje, najava i simbolična prefiguracija događaja prikazanih na sceni te samim time i generator dramske napetosti, dok tragedija svih junaka – i Ivina, i Jelina i Dakina –  proizlazi iz pogrešno postavljenog znaka jednakosti između novca i sreće, i upravo iz tog razloga – jer nije nesebična već je zasnovana na prijevari – Ivina žrtva i ne može biti nagrađena.  

Tucićeva namjera nije idealizirati arkadijsko selo naspram poročnoga grada, a zavičaj naspram tuđine. Drama zapravo potvrđuje da se treba riješiti idealizirajućih zabluda vezanih uz povratak u domovinu i onih vezanih uz probitak na materijalnoj ljestvici. Koristeći motiv preljuba, kome će se, kao uostalom i tematici slavonskoga sela, vraćati i kasnije te rješavati njegov ishod na različite načine, Tucić je kritički progovorio o teškom socijalnom položaju domaćega seoskog stanovništva i o nizu hrvatskih ekonomskih emigranata koji su odlazili iz domovine nadajući se da će tamo steći sredstva kojima će po povratku u zavičaj izgraditi bolji život za sebe i svoje bližnje. Tragedija povratka i sudara očekivanog i nađenog nakon tog povratka jednim se dijelom tako premeće i u tragediju odlaska zbog neimaštine i tragediju onih koji u toj neimaštini ostaju i osuđeni su čekati nečiji povratak ili od njega strepiti. Istodobno, tvornicama napučen industrijski grad poprimio je fizionomiju nezasitne zvijeri koja halapljivo guta ljudska tjelesa, pa će Tucićeva drama najaviti i tragediju povratnika koji se u rodni kraj može vratiti tek kao fizički slomljeno, industrijski neupotrebljivo i tržišno bezvrijedno tijelo – ostarjelo, onemoćalo i osakaćeno.   

Martina Petranović, Dva slavonska Povratka,

Na sceni i oko nje. Studije o hrvatskoj drami i kazalištu, Oksimoron, Osijek, 2013.

Radnja drame odvija se u slavonskom selu na Badnju večer.

U skromnoj kući Kate i Jele, čiji je muž Ivo otišao na privremeni rad u tuđinu, okupljaju se seljani. Seoski razmetljivac Luka (njegovo nezakonito dijete nosi Marta, lokalna raspuštenica i pijanica koja stalno kuca na vrata kuće), udvara se Kati, ali nije ravnodušan ni prema Jeli, dok Stanko, Jelin ljubavnik, sve to suzdržano promatra i tek, tu i tamo, dobaci zajedljiv komentar.

Stiže starina Dako, s kojim Kata, na neki mutan način, dijeli prošlost, pa priča tužan doživljaj iz svoje mladosti o tragično okončanom ljubavnom trokutu, proričući tako buduća zbivanja u drami. Dako je, naime, živio u ljubavi s djevojkom (vjerojatno Katom), neoženjen, jer djevojčina mati nije dopustila brak zbog Dakina siromaštva i inzistirala je da se njena kći uda za mladića iz bogate kuće. Nije baš jasno izmišlja li Dako cijelu ili, barem, dio priče, ali se u njoj prepoznaju svi, i ukućani i gosti, čini se, tek, u pogrešnim ulogama.

Društvo se razilazi spremiti se za ponoćku, a u kući sami ostaju Jela i Stanko. I dok Jela preispituje svoje postupke i bračnu nevjeru, Stanko je tješi i poklanja joj đerdan koji je maločas spretno otuđio Luki. Jela se načas razveseli; iz njihova razgovora naslućujemo kako je trudna, nije jasno s kim, sa Stankom ili s Ivom, te je zabrinuta hoće li Stanko priznati dijete. Stanku takovi razgovori nisu po volji, pa odlazi iz kuće mrgodan i čemeran.

Netom po njegovu odlasku majka i kći ostaju zaprepaštene povratkom Ive, Jelina supruga. Potpuno su unezvijerene činjenicom da se Ivo vratio bez jedne ruke. Otkrivamo kako je ruku žrtvovao namjerno ne bi li se domogao odštete i vratio kući nadajući se da će mu financijska sigurnost donijeti sreću i mir. Ivina radost zbog povratka kući ne traje dugo. Kuća je u neredu, rakija koju mu nude tuđa je, Jela djeluje odsutno i hini sreću, a Kata ga i dalje vrijeđa i nipodaštava njegovu praktičnost. Otkriva se i da skrivaju skupocjeni đerdan iako se obje žale da jedva spajaju kraj s krajem, pa su se morale zadužiti kod Stanka. Sve to u njemu pobuđuje sumnju, koju on, dostojanstveno trpeći, pokušava obuzdavati od situacije do situacije sve dok mu naposljetku jasnu potvrdu (potaknutu Lukinom obiješću i frivolnošću) Jeline nevjere u lice ne baci namiguša Marta.

Ivo za prijevaru optužuje najprije ženu, zatim njezinu majku, i naposljetku sebe. Odluka da ode na rad u tuđinu bila je, u krajnju ruku, njegova. Njegova je bila pohlepa i himera o sreći u blagostanju. Otuda autodestrukcija: dere svoj domaćinski kaput reklu i baca zarađene banknote u vatru ognjišta. Ali strast za osvetom  ne da se zatomiti iako je jasno da u Jeli ponovno bukti ljubav za Ivom.

Predstava završava Ivinim ubojstvom Stanka, a Jela, koju je Ivo poštedio (možda iz samilosti prema djetetu koje, ili držeći kako joj je to gora kazna, slična Martinoj sudbini), na koncu, ipak, u paraleli s krajem Dakine tužne priče, umire od sušice. Promućurna Marta, za volju sretnog kraja i kao nagradu za dobro odrađenu predstavu oko istine o Jelinoj nevjeri, uspije upecati Luku koji priznaje svoje nezakonito dijete.

režija: Arija Rizvić

glazba: Antun Toni Blažinović

scena: Stjepan Filipec Ges

kostimi: Mina Petra

pokret: Kasija Vrbanac

svjetlo: Tomislav Božić

ton: Ana-Marija Filipec

likovni radovi: Marta Crnobrnja

frizure: Anđela Potočki

igraju: 

IVO   Jasmin Telalović / Robert Španić

JELA   Tesa Litvan

KATA    Suzana Nikolić

STANKO   Marin Klišmanić

MARTA   Antonija Stanišić Šperanda / Iva Jerković

LUKA   Borna Baletić

DAKO   Žarko Potočnjak

LADARICE   Jadranka Gračanin Putnik, Ljiljana Ivančan

BJELKO   Lula

zahvaljujemo na suradnji i razumijevanju: Jadran Boban, Suzana Brezovec, Mirko Petričec, Branko pl. Puceković, Miroslav Škoro

grafičko oblikovanje: Dejan Dragosavac Ruta

fotografije: Hana Šmerek

Ulaznice se mogu

rezervirati na eurokaz.pr@gmail.com ili 098 16 11 454

22. studenog 2017. u 20 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

23. studenog 2017. u 20 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

25. studenog 2017. u 22 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

01. prosinca 2017. u 20 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

02. prosinca 2017. u 22 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

03. prosinca 2017. u 20 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

17. siječnja 2018. u 20 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

18. siječnja 2018. u 20 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

09. ožujka 2018. u 22 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

10. ožujka 2018. u 20 h

Hrvatska kuća, Preradovićeva 31

23. travnja 2018. u 18 h

Festival hrvatske drame Marulićevi dani, Split

Nagrada publike

16. svibnja 2018. u 19 h

Festival glumca, Županja

Nagrada za najbolju glumicu mlađu od 28 godina

Nagrada za najboljeg glumca mlađeg od 28 godina

Trailer je dostupan ovdje.

Posebnost je predstave Povratak, uz izvrsnu glumačku ekipu, sinteza naturalizma i ekspresionizma, njezina hermetičnost, zatvorenost u kutije i kocke odnosa (...) klaustrofobičnost slutnji, otvorenih i zatvorenih malih prozora, žičanih stiliziranih kreveta, beketovskog kofera puna novca umjeso pijeska i raspadnutih života.

Mira Muhoberac, VIJENAC, veljača 2018

... riječ je o trenutačno jednoj od najinteresantnijih i najintenzivnijih predstava u Zagrebu koju se ne bi smjelo propustiti... A predstava je satkana od čistih emocija, doduše negativnih. Ukratko, rijetko intenzivni crnjak nad crnjacima kakav se na sceni ne vidi tako često, pogotovo kad su glumci od publike udaljeni tek koji decimetar...

Od Tucićeva mračnog teksta o preljubu, ali i surovom odnosu slavonskog siromašnog sela prema ženama, redateljica je sačuvala esenciju...

Denis Derk, VEČERNJI LIST, siječanj 2018.

...ostvarena je uistinu zadivljujuća scenska posvećenost detaljima i dramski intenzitet...

Arija Rizvić bavi se temperamentnom gradacijom i konačnim eksplozivnim usijanjem psihotičnog stanja jednog ubojstva. Izbor fenomenalnog, sugestivnog Jasmina Telalovića za nesretnog povratnika Ivu gotovo da gura izvedbu prema Dostojevskom, prema poniženima i uvrijeđenima koji znaju kakva im je nepravda učinjena, vide pakao svojih postupaka i znaju da čine krivo, ali ipak dižu sjekiru i ubijaju „babu“. 

...Težina bespovratnog gubitka prati izvedbu u cjelini. Sudi se ne samo „primitivnom“ i siromašnom selu, nego klaustrofobičnosti svake male zemlje.

Nataša Govedić, NOVI LIST, prosinac 2017.

...Ova predstava nije simplificirana kritika kapitalizma. U njoj je bitna  istinska i autentična tragedija ljudi za koju nitko nije kriv, ni oni koji odlaze kao niti oni koji ostaju. Prikaz je to svijeta u kojem ljudi žive u bijedi i postaju monstrumi koji čine sve da bi se iz te bijede izvukli. Zato nam tekst i predstava progovaraju i danas.

Ozana Iveković, FILM-MAG.net, prosinac 2017.

... Rezultat je odlična predstava koja spaja prošlost i sadašnjost, tradiciju i moderan život, sa sjajnim glumačkim rolama... donosi sasvim drukčije viđenje i novi pogled na život i stvarnost.

Željka Tokić, IZ SVE SNAGE, prosinac 2017.

S jedne je strane (redateljsko) čitanje svježe, eksperimentalno i vizualno dojmljivo, a s druge pak dosljedno, precizno i nimalo pretenciozno.

  Anđela Vidović, ARTEIST, prosinac 2017.

Pri početku predstave događa se nešto vrlo jednostavno, i vrlo moćno. Akustični i izvedbeni sloj, zvuk i slika-tijelo u ovoj se neobičnoj kazališnoj montaži sudaraju i sukobljavaju. U tom se sudaru oslobađa prostor za cijeli jedan novi afektivni red, zapaljiv i opasan.

Una Bauer, kazališni kritičar i publicist

EKIPA

ukupno: 13 ljudi

- 9 glumaca (4 muških, 5 ženskih)

- 3 tehničara

- 1 redatelj

SCENA

- 7 m širine (portal može biti 6 m širne) x 6 m dubine x 4 m visine

SVJETLO

- donosimo svu potrebnu opremu za svjetlo, uključujući reflektore i laptop s grandMA on PC softwerom

- potreban je samo priključak za struju te 2 cuga ili štange za vješanje reflektora

ZVUK (osigurava organizator)

- 2 x aktivni zvučnici

- 1 x audio mixer

- DMX i XLR kablovi

POTREBNO TEHNIČKO OSOBLJE (osigurava organizator)

- 2 scenska tehničara

- 1 majstor svjetla

- 1 majstor tona

POSTAVA

- 3 sata postava scene (2 scenska tehničara osigurava organizator)

- 4-5 sati postava svjetla i tona (1 majstor svjetla, 1 majstor tona osigurava organizator)

DEMONTAŽA

- 2 sata (2 scenska tehničara osigurava organizator)

GARDEROBA 

- 1 muška

- 1 ženska

TRAJANJE PREDSTAVE

- 85 min, bez stanke