petak 30. lipnja i subota 1. srpnja u 22h
Tvornica, Šubićeva 2


Béla Pintér, mađarski redatelj, gost 19. Eurokaza s predstavom Seljačka opera, u svom najnovijem projektu zabavljen je razlaganjem kulturoloških stereotipa u vezama Mađarske i Hrvatske. Na inteligentan i autentičan, humoran način gradi parodiju u kojoj se susreću Hrvati u ulozi ugostitelja i Mađari kao neprilagođeni turisti na Jadranskoj obali. Polazište je, kao i uvijek u Pintérovim predstavama, trivijalni predložak u kojem kroz kratke, britke replike karakteri postupno dobivaju na težini, a radnja mijenja očekivani smjer i iznenada se zatiče u prostoru mračnih, iako ne potpuno amoralnih, bizarnosti. Riječju, Pintérov je postupak dramaturgija nevine slagalice koja se u bljesku sabire u homogenu, povišenu filantropiju.

Radnja je smještena na otoku našeg plavog Jadrana, temeljena na peripetijama i nesuglasicama između gostiju i ugostitelja. Pintér je podjednako oštar prema svima, ironizira i ismijava, ali pritom i poštuje sve kulturološke razlike kojih se dotiče.

Ne vrijeđa nikog, uzima u obzir tradicijsko nasljeđe, iskazuje svijest o sudaru suvremenosti i aveti prošlosti. Ipak, kao da na prvi pogled benigna, filozofija najnovijeg Pintérovog uratka dodiruje ledeni podtekst Endre Adyjevog stiha: »Što vrijedi čovjeku, kad je Mađar.« U ovom, da se držićevski izrazimo, mirakulu, gdje ćemo Dalmaciju iz Budimpešte gledat, dodatno će veselje izazvati upotreba najrazličitijeg popularnog hrvatskoga glazbenoga materijala; uostalom, upotreba glazbe jedno je od Pintérovih najmoćnijih redateljskih postupaka kojima podiže ironiju, ali i ublažava oštricu.

Béla Pintér zasigurno je najzanimljivija osoba suvremena mađarskoga kazališta. Započeo je kao plesač i performer, radeći s nekoliko vodećih eksperimentalnih kazališnih grupa osamdesetih i devedesetih u kazalištu Szkéné u Budimpešti, jedinom prostoru koji je podržavao suradnju s inovativnim europskim teatrom i plesom Zapadne i Srednje Europe. Bridak i nezavisan umjetnik, Pintér u svojim predstavama spaja mađarsku folklornu umjetnost s postmodernim kazališnim izričajem. Susretljivost glazbe i plesa detronizira dominaciju govora, oni postaju glavni generator razvoja scenske naracije. Svaka gesta, melodija, motiv, čak i najsitniji detalji kostimografije, potiču razigranost značenja. Okoštale klasične forme sudaraju se s elementima svakodnevice. Iz mješavine autentičnosti i kiča stvara se nadrealni svijet koji podrhtava na granici sna i društvene banalnosti. Njegove predstave pune su referencija i znakova koji udaraju unatrag i unaprijed, pažljivo njišući mrežu tragova i informacijskih krhotina kako bi zadržali različite intenzitete priče na okupu.

Godine 1998. Pintér okuplja glumce, profesionalce i naturščike u nezavisnu grupu pod imenom Pintér Béla eś Társulata. Njihov je prvi veliki međunarodni uspjeh predstava Seljačka opera, a mađarska kazališna kritika nagrađuje je za najbolju glazbenu predstavu sezone. Od 1998. naovamo, po broju osvojenih nagrada i sudjelovanja na najznačajnijim svjetskim festivalima, jedna su od najrelevantnijih kazališnih grupa istočne Europe.