četvrtak 29. lipnja u 22 h i petak 30. lipnja u 18h Galerija SC, Savska 25 Predstava mladog redatelja Saše Božića Sramota nastala je kao ispit iz predmeta inovativne režije na zagrebačkoj ADU, a neposredno pred Eurokaz Božić je razrađuje u cjelovečernju predstavu u kojoj suprotstavlja roman Sramota J. M. Coetzeea filmu Krici i šaputanja Ingmara Bergmana. Sramota, roman J. M. Coetzeea, nagrađenog Nobelovom nagradom za književnost 2003, potresna je priča o gubljenju moralnih moći i odgovornosti za zlodjelo. Iz nimalo nježne priče smještene u Južnoafričku Republiku u vrijeme Apartheida, pisane iz zapadnjačke, gotovo proustovske vizure, Božić apstrahira samo ženske figure koje su istovremeno i najveće žrtve ponuđenih događaja. Žene u romanu, unatoč tjelesnoj i duhovnoj agoniji kojoj su podvrgnute, ne nalaze izlaz iz sramote svojih identiteta. Njihova snaga leži, paradoksalno, u plahosti kojom se prepuštaju nasilju, uvjerene u domašaj neke više pravde. Drugi predložak, Bergmanov film Cries and Whispers, radnju smješta na staro švedsko imanje na kojem su zatvorena četiri ženska lika. Bergman secira tihi raspad njihova života, grozomoran učinak emocionalne i tjelesne truleži koja ih rastače. Kompleksni, ali grubi ženski likovi iz Sramote u Božićevu su čitanju nenametljivo, a ipak iznenađujuće, pokazali ideološke, ako već ne duhovne sličnosti s Bergmanovim likovima, pa se pokrenuo eksperiment koji je rasporede i kadrove Bergmanova filma pripremio za pojačanje iscjepkanih narativnih linija Coetzeeova romana. Spoj koji je nastao u prvi plan gura pogled na nespokojno žensko tijelo i zapreteno iskustvo pri zanemarivanju vlastitog identiteta. Balansirajući na granici iskazivog, Sramota je ozbiljan, minuciozan kazališni postupak u kojem jedva ekspresivan pokret i šaputanje zamjenjuje klepetanja i naklapanja bilo koje vrste. Tri ženska karaktera zamrznuta između života i smrti pokušavaju proniknuti u strašnu tajnu koju skriva jedna od njih. One su zarobljene poput modernih sirena, zaustavljene u punini žudnje, prisiljene predstaviti neku od svojih priča, no nemoguće ih je razumjeti. Njihovo izlaganje svrdla u nepokretnost vremena; komunikacija se raspada, gube se motivi, logika i nagoni te tako ostaju samo fluksevi, ljušture ostavljene značenjima. Redateljski postupak ukazuje na razliku gledateljeve percepcije u kazalištu i na filmu, baveći se fokusom i onim što se vidi (prikazuje), ali i otkrivajući da se slutnjom napreduje mnogo brže. Rezultat je krajnje formalizirani konstrukt, koji dodirujući rubove Coetzeeova romana i Bergmanova filma, razlaže zadnje prijepore ljudskosti, stalno upisujući težinu piščeva pitanja: što je to ne biti čovjek?  Intermedijalno preplitanje filma i književnosti u kazališnoj izvedbi istovremeno propituje i granice medija i granice autorstva. Tri glumice neprisiljenom mimikom i igrom unutarnjih podražaja tijela govore, jezikom slutnje, ili o »emotivnim bolima« kroz koje prolaze (Bergman) ili o “sramoti identiteta” koju trpe (Coetzee). One su nježne i pažljive, dotiču se i miluju dok nemir lebdi oko njih. Neobično koncentrirano u tišini prate ispise svojih dlanova, melodiku stopala i vlasi te tako tkaju neobično suptilan veo, ne samo odbačene ženstvenosti već i posramljene čovječnosti same.   Saša Božić apsolvent je kazališne režije. Uz režiju, studirao je komparativnu književnost i filozofiju pa se njegova erudicija nenametljivo očituje u svakom djeliću predstave. Do sada je surađivao kao izvođač, asistent režije, dramaturg na brojnim, ponajviše plesnim projektima; pokrenuo je kazališnu grupu k.o./kombinirane operacije. Na prošlogodišnjem Eurokazu grupa se predstavila performansom Barthes: Lover's Discource. Tijekom studija na Sveučilištu Ohio režirao je predstave Cloud Tectonics, Sluškinje i Gorke suze Petre von Kant.