20. Eurokaz Festival

change to English Uvodnik Lokacije

O festivalu Predstave Impressum
Arhiva Program Sponzori
Publikacije Ulaznice Kontakt
 

Uvodnik

Gordana Vnuk

EUROKAZ 2006.

Eurokaz se ove godine ponosi sa svojih dvadeset godina. Prigoda je to za podsjećanje na protekla postignuća ali i odličan trenutak za započinjanje novih. Proteklim postignućima će se baviti knjiga koju izdajemo na engleskom jeziku; novo i svrsishodnije otkrit će se u programskim smjerovima, možda s (uvredljivo) nedovoljno pretpostavljenoga glamura, no to je i bila (pomalo prkosna) namjera dvadesetogodišnjice: postaviti se svečano, a govoriti mudro o skromnim i dalekosežnim odlukama.
Priključiti se sveopćoj, sada već politički zasitnoj, navici slavlja i zaborava, makar i u duhovitom odmaku, nekako nam nije išlo. Mi smo od samih početaka navijali za slabljenje logocentričkih moći, ali sad smo im spremni, sasvim viteški, podmetnuti nogu.
I prostor teatra kojim se Eurokaz ove godine namjerava baviti, a koji ima snažnu društvenu pretpostavku, vrlo je samozatajan, medijima i feštama nesklon - teatar intime.
Predstave Johna Jaspersa, Saše Božića, Béle Pintéra, Bojana Jablanoveca, Borisa Bakala, Branka Brezoveca zabavljaju se različitim aspektima intime kao stilskog postupka, no svi su zajedno usmjereni ka prostoru izoštrenog pogleda, nijemih zaključaka minimalne estetičke i moralne posredovanosti, usuprot psihodeličnim, oksimoronskim (intimom dohvaćati pojmovnik slobode) učincima intime u teatru šezdesetih i sedamdesetih. Kako bi rekao Yeats: “Kad su duboko uzbuđeni, oni šutke promatraju vatru u kaminu.”

Krenimo sada ka dalekosežnim odlukama. Nakon dvadeset godina, Eurokaz se odlučuje više baviti produkcijom i koprodukcijom negoli prezentacijom. Nije to samo posljedica činjenice da informacijska razina hrvatske kazališne javnosti dolazi do svog paroksizma, postajući malo-pomalo zasićena otopina, a da nam je praksa teatra među najzaostalijima u Europi, nego i da se skratila uporabna vrijednost snažnih, određujućih kazališnih koncepata. Želimo li umrežavanje hrvatskog teatra s ozbiljno žarećom svjetskom kazališnom jezgrom, vrijeme je da zamijenimo iskaz: “Znam za to” sa “Kušao sam to”. Rad na iskušavanju već je kreacija, ali kako će to ići u prostoru koji je još uvijek na lirskim katetama reinhardtovskog teatra i gdje se gotovo nikada nitko nije usudio poskliznuti po njegovoj epskoj hipotenuzi? Recimo otvoreno, ići će teško ali ne i uzaludno; možda neuvjerljivo, ali prisebno.
Uostalom, ako takvoj promjeni smjera treba alibi, on je već tu preko puta: Wiener Festwochen, Münchener Biennale, MESS; o Avignonu, Rimu, Parizu, Bruxellesu da ne govorimo.

Eurokaz će ove godine krenuti sa četiri produkcije a peta je upitna, budući da su nesporazumi oko produkcija s jednim od glavnih financijera toliki da nije jasno radi li se o njihovim negativnim odlukama i razumljivom strahu od nepoznatog i ambicioznog ili je riječ o iracionalnom nesnalaženju, mrzovolji i samovolji.
Produkcije, kažimo otvoreno, djeluju svojom financijskom skromnošću, ali nastaju u lijepoj međuinstitucionalnoj atmosferi s Teatrom &td koji je pokazao izuzetno razumijevanje za naše namjere (kao i mi, uostalom, za njihove), Akademijom dramske umjetnosti (što nas, s obzirom na duge godine njene ignorancije spram nas, neobično raduje), Operom zagrebačkog HNK (što pokazuje da za budućnost i najvišu ozbiljnost naših projekata postoji temeljni kulturni interes) te s inozemnim partnerima poput ljubljanskog festivala EX PONTO i budimpeštanskog Pintér Béla eś Társulata.

Estetički razlozi za pojedine produkcije razlikuju se.
Dvije nastaju u suradnji sa slovenskim umjetnicima. Bojan Jablanovec i njegova Via Negativa ukazuju na nove prodore slovenskog teatra, nakon gotovo desetljeća stagnacije. I opet, kao u slučaju generacije Živadinova i Taufera, upravo Eurokaz prvi prepoznaje njihovu posebnost (po prvom gostovanju na 18. Eurokazu uslijedio je nastup na Venecijanskom Bijenalu).
Niko Goršič veliki je redatelj-animator i ne treba sumnjati u izvrsnost njegovog projekta koji će predstaviti u nas potpuno nepoznato, a veliko ime suvremene slovenske dramatike Daneta Zajca, ali nas najviše raduje koga je sve pokrenuo i upregnuo u njega - od legendarne Vlaste Delimar, preko šokantnih slika Gorana Bertoka do čitavih odsjeka sa zagrebačke ADU.
Eurokaz je mladom Saši Božiću pomogao pomaknuti izuzetan redateljski ispit u precizan kazališni sklop, a koprodukcija s kazalištem Béle Pintéra na žustre hrvatske teme trebala bi svojim lukavim dramskim prijevojima ukazati da nas zanimaju  vrhunski, inteligentni komunikacijski dosezi.

I iako se, dok ovo pišem, još ne predajemo, Milko Valent, jedan od najplodnijih i najtalentiranijih hrvatskih pisaca, ostat će nažalost nepročitano ime u hrvatskom teatru. Njegov, za Eurokaz posebno pisan tekst Mala klaonica nježnosti, koji je trebao režirati njemačko-hrvatski redatelj Nick Đurić, uz glazbu Hladnog piva i u koprodukciji s Tvornicom, kulturne strukture ovog grada, bojeći se valjda naleta slobode kojeg otvara Valentov svjetonazor, ne žele scenski podržati.

I konačno, kakav je to festival koji gostovanje Burgtheatera spominje tek pri kraju! Burgtheater u Zagrebu kulturni je događaj najvišega ranga! Tome se naprosto mora prisustvovati, ali Eurokaz tu očekuje dobitak za malobrojni talon urotničke kazališne suvremenosti. Žestina i gnjev Burgtheaterove predstave u režiji markantnoga Nicolasa Stemmanna morala bi nas upozoriti da je došlo vrijeme da prestanemo promišljati nacionalno kazalište kao relikt odsanjane stvarnosti.

Tu su još i tri vrhunska gostovanja: veliko ime svjetskog plesa i performansa John Jasperse s predstavom koja reorganizira gledateljsku percepciju; talijansko-makedonski Timon Atenjanin, Brezovčev redateljski filigran izuzetne energije, pokretne topografije i potpuno zapanjujućih vizura; i na kraju ipak slavlje - poslastica za paralelne ljubitelje nogometa i plesa, spektakl Maracanã brazilske koreografkinje Deborah Colker.

 

Vidimo se u novim Eurokazima.

GORDANA VNUK


 

 

 

 

27.6. - 3.7. 2006