utorak 27. i srijeda 28. lipnja u 20 sati HNK, Trg maršala Tita 15 Bečki Burgtheater - austrijska nacionalna kazališna kuća, osnovan je davne 1741. godine ukazom carice Marije Terezije. Ima prestižan status vodećeg kazališta njemačkoga govornog područja i jedan je od najutjecajnijih u svijetu. Na njegovom repertoaru važno mjesto zauzimaju praizvedbe tekstova Thomasa Bernharda, Elfriede Jelinek, Petera Handkea, Petera Turrinija i Georgea Taborija. Svi su najznačajniji njemački redatelji u Burgtheatru kao kod svoje kuće, a uprava teatra ne libi se ni od najkontroverznijih projekata poput Heldenplatza Bernhard-Peymanna ili niza agresivnih spektakularnih predstava-akcija Christopha Schliengensiefa. Nakon uprizorenja Jelinekina komada Das Werk (Djelo), redatelj Nicolas Stemann postavio je njezin tekst Babilon kao drugi dio svoje trilogije Wohlstand in Gefahr (Blagostanje u opasnosti). Dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Elfriede Jelinek, u potonjem komadu bavi se propašću naše kulture orijentirane na očinske slike, restauracijom arhaičnog obiteljskog kanibalizma, odnosom majke i sina koji je očito kriv za barbarstva sadašnjosti, te pitanjem u kolikoj su nas mjeri otupile i obešćutile medijske slike ratova i katastrofa da je klasični repertoar humanih reakcija, nezamisliv bez straha i samilosti, dokinuo sam sebe. Jelinek je koncentrirana uglavnom na tri fundamentalna aspekta - na političke analize koje se bave ograničenjima modernog ratovanja, na etiku i estetiku percepcije u medijima i u umjetnosti, kao i na psihoanalitičku temeljnu konfrontaciju otac-majka-dijete, kao ishodišnu točku svih pitanja moći i nasilja. U asocijativnu jezičnu bujicu i njene vrtloge Jelinek upliće sve i svakoga: irački rat i našu medijsku pohotu, zlostavljače iz Abu Ghraiba i probuđeni kršćanski fundamentalizam imperijalne Amerike, pornografiju i liturgiju, pokretne figure žrtava i zločinaca. Tekst se meandrično plete oko pitanja: »Molim Vas, zašto je izbio ovaj rat?«, »Zar tako nastaje religija?« te jesu li, s obzirom na medijsku poplavu, još uopće moguća »moralna umjetnička djela«. Sve to garnirano je porugom i ironijom, samoizrugivanjem proizvođačice »kiselog morala, ali s ledom, molim«. Elfriede Jelinek razmišlja i piše muzikalno, jedno zvučanje privlači drugo, ne obazirući se na ulančanost smisla i tonsku milozvučnost. Stemann gradi kompleksan odnos spram Jelinekinoga pisma i estetike njenog kazališta okrutnosti. Iz neuprizorivog teksta, sa svojim timom forsira spektakl koji se uvlači pod kožu i širi scensku osjetljivost koja dovodi do boli te oslobađa anarhične asocijativne nizove. Stemann žestoko jadikuje zbog zahtjevnosti teksta, iako je izrazito vješt, upućen i kreativan čitatelj, nevjerni sluga svoje gospodarice, katkad prkosan i općenit, koji ne želi zaostati za svojim predloškom. Tepihe od slova valja razmrsiti na pojedine niti i nanovo ih povezati u novo tkanje. Nije posebno veselo, no inteligentno jest – unatoč drastičnosti – uporno Stemannovo guranje u prednji plan slika pornografiziranja svijeta, čija se revijalna mahnitost usmjeruje na središnji plan tekstualnog materijala. Je li moralno umjetničko djelo danas (još) moguće? Jelinekina Suada, pogrdom više nego jadanjem, postavlja to retoričko pitanje, a Stemannova inscenacija, tragikomični esej, daje briljantan retorički odgovor. Nicolas Stemann veliko je ime suvremene njemačke režije. Započeo je Terror-trilogijom sačinjenom od predstava Antigona, Galeb, Terrorspiel i Leonce i Lena. Ozbiljan, svenjemački odjek imao je ciklus predstava Schizophrenie und Karriere postavljen u hamburškom Kampnagelu, a predstavom Hamlet u SchauspielHannover poharao je najznačajnije svjetske festivale.