srijeda 28. lipnja u 24h Teatar &TD - polukružna dvorana, Savska 25 Kakvu li još važnost u vremenu videa i extasyja može imati Goetheov kratki roman o, od života bolesnom, Wertheru? Kako se danas latiti znamenitoga teksta, okarakteriziranoga kao najpoznatiji ego-trip njemačke literature, a ne prizvati nesnosnu i zastarjelu sentimentalnost? Redatelj Nicolas Stemann i glumac Philipp Hochmair pričaju originalnu Wertherovu priču iz osobne, suvremene vizure. U predstavi koja leluja između monodrame i performansa nudi se mnogo više nego u suhoparnoj školskoj lektiri. Werther, nakon što prvi puta napusti dom, živi po pravilima filma ceste, razmišlja o pitanjima slobode i zakonima prirode. On razglaba svijet svojih osjećaja i ponire u ja. No prije nego ga dohvati fantom dosade, Werther susreće djevojku Lottu u koju se zaljubljuje. To što se Lotta obećala »hrabrom muškarcu« Albertu, samo je podstrek Wertherovoj ljubavi: ima li što ljepše od neiživljene strasti? Lottu će Werther, postupkom kristalizacije, vinuti u sferu svetosti, a sva naklonost prema njoj sabrat će se u poetski tekst. No stvarnost se, ipak, ne da tako lako supstituirati: stiže Albert koji ispremiješa sve Wertherove iluzije. Kada Werther shvati da se njegova neproživljena ljubav neće moći realizirati, potražit će spas u radnoj svakodnevici; od razmišljanja može ga odvratiti stalno zaposlenje. No ubrzo upada u klopku: nad ispraznošću radne svakodnevice ne pati ništa manje negoli nad ljubavnom komplikacijom. Zaštićen svojom nesrećom, Werther odabire tragiku, kao da je njegov život ljubavni film bez hepienda, film najdublje usamljenosti, u kojem igra glavnu i jedinu ulogu, i film koji, nažalost, nitko ne želi gledati. Redatelj Nicolas Stemann jedan je od najlucidnijih redatelja generacije koja kazalište tretira kao stroj za produkciju iluzije. U odnosu prema tekstu on je redukcionist, u multimediji virtuoz. Simultanitet slika u službi je preispitivanja dubinskog statusa pokazanog. Njegov estetski koncept pronalazi uporište u jednako elokventnom zahvatu dramaturga Bernda Stegemanna koji računa na povišeni zanos govora i njegovu oslobađajuću funkciju i gdje su dosjetke umotane u intenzivan osjećaj i britko saznanje. Philipp Hochmair kao Werther fascinira precizno iznesenim emocijama; jasno pokazuje granicu između emotivnih intervencija i njihovih ironičnih odmaka – upravo ta preciznost u zajednici s postupcima redateljske razbarušenosti postiže da između Werthera i publike ne zjapi nepremostiv duhovni ponor. Stemann, Stegemann i Hochmair surađuju već nekoliko godina, a glavnu zanimaciju predstavlja im rad na prevrednovanju klasičnoga teksta; želja da ga se spasi od vremenske banalizacije i zaborava – ironijom, ludizmom, zajedljivošću, a u slučaju nužde i silom. Stemann gradi most između Sturm und Dranga i svijeta današnjice mladog čovjeka, a Philipp Hochmair precizno vibrira nad suvremenim uzdasima verterovskih iluzija.