Povijest organizacije kroz ključne momente rasta

Međunarodni festival novoga kazališta Eurokaz smatra se jednim od ozbiljnijih kulturnih događaja u ovom dijelu Europe. Nakon prvoga Eurokaza, održanog 1987, kao dio kulturnog programa Univerzijade, festival postaje redovnom godišnjom manifestacijom koja se održava u Zagrebu u drugoj polovici lipnja. Na njemu su nastupili brojni umjetnici i kazališta sa svih kontinenata, a zahvaljujući autentičnosti selekcije i autorskom pristupu koji mu je priskrbio zavidnu međunarodnu reputaciju, pridonosi hrvatskoj prisutnosti na kazališnom zemljovidu Europe već više od četvrt stoljeća.

Eurokaz nije žanrovski ograničen. Zastupljeni su kazalište, ples, performans, cirkus i ostale srodne umjetnosti. Ulazeći svjesno u zonu rizika, programski koncept naglašava inovaciju i impulse koji mijenjaju perceptivne običaje i ohrabruju nove rasporede kazališnih energija.

U počecima, davnih osamdesetih,Eurokaz je bio među prvim festivalima koji su stvarali platformu za novu generaciju umjetnika, a koji su uzburkali kazališnu Europu oslobađajući teatar ideologije logocentričkih sustava, otvarajući ga prema novim medijima, visokoj tehnologiji i znanosti, vizualnim umjetnostima, pokretu i plesu, što će sve postati dominantnom estetikom sljedećih desetljeća. Zagrebačka je publika imala povlasticu svjedočiti gradbi temelja europskih izvedbenih umjetnosti 21. stoljeća (Rosas, La Fura dels Baus, Societas Raffaello Sanzio, Needcompany, Jan Fabre, G. B. Corsetti, Ilotopie, Royal de Luxe, Station House Opera), kojih se dodir osjeća i danas do najmlađih generacija.

Već na drugom festivalskom izdanju nastupili su i umjetnici iz SAD-a, većina njih prvi put u Europi, od začetnika tehnološkog teatra (Soon 3, Survival Research Laboratory, NightletterTheater) do koreografa i umjetnika performansa (Joe Goode, Liz Lerman, Nancy Karp, Rachel Rosenthal) koji su 1988. otvorili tzv. američku temu, a koja se nastavila sljedećih godina s imenima poput Johna Jesuruna, Johna Jaspersea, Wooster Group, Nature Theatre of Oklahoma).

U ratnim i poratnim godinama Eurokaz u poticajima koji dolaze s europske periferije i iz ne-europskih kultura prepoznaje samosvojne kazališne i koreografske jezike kompleksne kulturne pozadine. Selekcija se širi na Japan (Saburo Teshigawara, Gekidan Kaitaisha, Op. Eklekt) i Južnu Ameriku (Athanor Danza, DiquisTiquis, Integro Grupo de Arte, Grupo Teatro Libre). Na Eurokazu se tako, početkom devedesetih, artikuliraju koncepti post-mainstreama i vertikalnog multikulturalizma. Koncept post-mainstreama premješta fokus kazališnog interesa s europskih centara ekonomske i kulturne moći na periferne europske zemlje i u širem kontekstu ne-europske kulture, a za koje europska kazališna konjunktura, koja se tih godina ubrzano stvara i raspoređuje, imala malo razumijevanja a previše obzira. U nizu simpozija koji se referiraju na utemeljenu selekciju predstava koje su dolazile iz Azije i Južne Amerike, ukazivalo se na autentičnu osmišljenost, čvrstinu predstavljačkih kodova i vertikalnu sažetost multikulturalizma za razliku od horizontalnog koji, na tragu brookovskih zasada, sve više odavao svoju kulturološku nehajnost i klišeje.

Od devedesetih nadalje, posebice nakon 1990. godine i plenarne sjednice IETM-a (Informal European Theatre Meeting) kojoj je festival bio domaćinom (prvoga takvog skupa koji se održao u jednoj od zemalja tzv. Istočne Europe), Eurokaz u Europi promovira generacije inovativnih redatelja s područja bivše Jugoslavije (Dragan Živadinov, Branko Brezovec, Vito Taufer, Haris Pašović), Rusije (Roman Viktjuk, Vladimir Klimenko, Derevo), Francuske (François Tanguy, Stanislas Nordey, François-Michel Pesenti, Jean-Michel Bruyère, François Verret) i Danske (Kirsten Dehlholm, Von Heiduck).

Slovenski teatar i ples, snažno prisutan u svom najkreativnijem razdoblju početkom devedesetih, bit će na festivalu zastupljen i mlađom generacijom (Matjaž Berger, Emil Hrvatin, Tomaž Štrucl, Matjaž Pograjc, Marko Peljhan), a poslije će se na sličan način pratiti i fenomen novoga talijanskog kazališta (Fanny & Alexander, Motus, Teatrino Clandestino). Eurokaz je u mnoštvu različitih estetskih pravaca koji su se pojavili devedesetih i na prijelazu tisućljeća, identificirao suvremene kazališne fenomene i stvorio im odgovarajući predstavljački kontekst. Tako će se na Eurokazu prvi put artikulirati pojam ikonoklastičkoga teatra, kojeg festival prati od njegove 'herojske' faze osamdesetih (Societas Raffaello Sanzio, Ivan Stanev, Branko Brezovec, Baktruppen, Goat Island, Forced Entertainment), sve do druge i treće generacije (Jacob Wren, Showcase Beat Le Mot, L&O, Gob Squad, Philippe Quesne).

Godine 1997, festival predstavlja najradikalnije umjetnike body arta (Ron Athey, Lawrence Steger, Annie Sprinkle, Franko B, Stelarc, Orlan), a 2003. prvi put dovodi u Hrvatsku novi cirkus (Acrobat, Happy Side Show) i njegove inačice (Aurélien Bory, Philippe Decouflé).

U novije vrijeme festival istražuje teme kao što su: teatar i susjedstvo (Emma Dante, Béla Pintér, Arne Sierens, Abou Lagraa), inovacija u prostoru kazališnog konzervativizma (inovacija kao pojam koji za svoje ispunjenje ne mora nužno priskrbiti nove žanrove i medije), teatar intime (Felix Ruckert, Via Negativa, Stan's Café), nove forme političkog kazališta (blok o Titu), teatar i smrt (Hotel Modern, Peter Halasz, Nicolas Varchausky / Eduardo Molinari – site specific projekt na groblju Mirogoj), muzički gestus u teatru (Roysten Abel / Manganiyar glazbenici, Cynthia Hopkins, Pierre Rigal, Israel Galván) i mnoge druge.

Neeuropski umjetnici koji participiraju u spomenutim temama bit će i dalje važan dio programa: William Kentridge iz Južnoafričke Republike, Alajotas i Femi Kuti iz Nigerije, Daksha Sheth iz Indije, Japanac Kim Itoh, Raiz di Polon sa Zelenortskih otoka, Brazilci Bruno Beltrao i Deborah Colker, Libanonac Walid Raad, Living Dance Studio iz Kine, Faustin Linyekula iz DR Konga, a cijeli temat bio je posvećen tradicionalnim formama Azije (japanski noh-teatar i kodo-bubnjevi, indijski kathakali).

Eurokaz je, horizontalno govoreći, nastojao zahvatiti kompleksnost umjetničkih rizika u rasponu od rubnih grupa do vrhunski etabliranih imena kao što su primjerice Robert Wilson, The Wooster Group, Achim Freyer, H. J. Syberberg i Edith Clever, Gerald Thomas, Sasha Waltz, Akram Khan, kao i produkcije velikih kazališnih kuća (bečki Burgtheater, berlinska Schaubühne, Deutsches Schauspielhaus iz Hamburga, pariški Théâtre Gerard Philippe de Saint-Denis).

U tom rasponu Eurokaz je redovito pratio i hrvatsku scenu, od produkcije nezavisne scene (rani radovi Montažstroja, Željka Zorice, performansi Ivane Popović, Schmrtz teatra, Kugle, Labin Art Expressa, Borisa Bakala, Damira Bartola Indoša, Dalibora Martinisa...) do inovativnih predstava nastalih u gradskim i nacionalnim kazalištima gdje posebnu pozornost posvećuje redateljima koji ravnopravno sudjeluju u međunarodnoj konkurenciji: Branko Brezovec i Bobo Jelčić / Nataša Rajković.

Eurokaz 2001. započinje izdavačku djelatnost, a od 2006. intenzivno se pojavljuje kao producent i koproducent projekata s domaćim i internacionalnim umjetnicima i partnerima, ostvarujući dugogodišnju suradnju sa zagrebačkim institucijama: Muzejom suvremene umjetnosti, Akademijom dramske umjetnosti i Teatrom &TD.

Program Eurokaza često je popraćen raspravama, simpozijima, filmskim i videoprojekcijama, radionicama, koncertima i izložbama, a u zadnjih pet godina redovito organizira mjesečne tribine o aktualnim kulturnim temama pod naslovom Eurokaz Saloon.

Eurokaz sudjeluje u nekoliko višegodišnjih europskih projekata koji su sufinancirani iz EU programa Kultura 2007 – 2013. (Focus on Art and Science iTerra Nova), a i jedini je festival u Hrvatskoj koji je iz toga programa dobio festivalsku potporu (Strand 2 – godišnji operativni grant 2010), ocijenjen s maksimalnih 100 bodova kao „festival koji je dostigao najviši stupanj regionalnog značaja“.

Na krilima entuzijazma oko otvorenja nove zgrade MSU-a, i zahvaljujući europskoj festivalskoj potpori te godine, Eurokaz je u prvih šest mjeseci 2010. godine koproducirao pet projekata s domaćim i stranim umjetnicima i partnerima pokušavajući uspostaviti mjesečni repertoar (i vodeći računa o programskoj povezanosti s tematima muzejskih izložbi), te tako potvrditi dvoranu Gorgona kao novi prostor za izvedbenu inovativnu umjetnost. Ostvareni projekti 2010 – produkcije i koprodukcije: Okovani Galileo Branka Brezoveca (u suradnji s Laboratorio Nove iz Firence i HNK Rijeka), Tracks Barbare Matijević i Giuseppea Chicoa (u suradnji s Kaaitheaterom iz Bruxellesa), Njarabum Anje Maksić Japundžić (dio EU projekta Focus on Art and Science in thePerforming Arts), Crkva Saše Božića (u suradnji s Kazalištem Novi život), Via Nova slovenskog kolektiva Via Negativa, Saloma Branka Brezoveca (u suradnji s crnogorskim KotorArt festivalom). Od gostovanja valja istaknuti plesno-svjetlosnu instalaciju belgijskog koreografa Bricea Lerouxa koja je tematski nadopunila postav lumino-kinetičkih konstrukcija Aleksandra Srneca, te gostovanje HNK Rijeka s predstavom francuskog redatelja Françoisa Pesentija.

2013. u vrijeme ulaska Hrvatske u Europsku uniju Eurokaz je obilježio svoje posljednje festivalsko izdanje. Sve ono oko čega se Eurokaz trudio više od četvrt stoljeća, ne samo na umjetničkom planu, a to je priključenje Hrvatske i hrvatskog kazališta Europi, komunikacija s Europom na ravnopravnim umjetničkim osnovama i standardima, dobilo je 1. srpnja formalno i simboličko zasićenje. .

Pristupom Hrvatske Europskoj uniji, hrvatskim formalnim, a vjerojatno i voljnim, prilazom pragu europske kulturne dobrohotnosti, Eurokaz je kao festival raspustio inicijalne razloge kulturne medijacije i oteretio prvobitnu napadnost svojih sadržaja. Godine 2013, dakle, obilježio je svoje posljednje festivalsko izdanje.

Razloge svog postojanja potražit će drugdje: lokalnije i iskustveno preciznije. Geometrija će biti bliža krugu, ljepše i demokratskije rečeno, elipsi, nego krležijanskoj tangenti.

Promovirajući prijeko potrebnu defestivalizaciju kulturnog života, Eurokaz će se odmaknuti od prezentacijske i informativne funkcije festivala te se odlučuje na promjenu svojeg organizacijskog modela u produkcijsku kuću za izvedbene umjetnosti.