Aurélien Bory, Oliver Alenda i Katja Werhlin 1999. osnivaju kazališnu skupinu Compagnie 111 dajući joj ime u počast posljednjoj Beethovenovoj sonati.

Već u prvim predstavama objedinjuju cirkuske tehnike s naglašenim dizajnom svjetla i tona, isprepleću glazbu, neverbalni teatar, akrobaciju i žongliranje, koriste se videom, stvarajući plastične, ali u rezultatu apstraktne fantazije. Teže visokoj, ali nenametljivoj estetizaciji u neprestanu prijelazu od kontemplativne suzdržanosti do bljeskovitih učinaka, od jasnoga prema čarobnom. Djelovanje je grupe obilježeno timskim radom, a česta je i suradnja s redateljima potpuno suprotnih estetičkih poticaja.

U rujnu 2000. Cie 111 kreće u stvaranje trilogije posvećene prostoru. Plan B, drugi dio trilogije u režiji američkoga redatelja Phila Soltanoffa, započet je u siječnju 2003., a trilogija će završiti predstavom Više ili manje neograničeno 2005. Polazište za sve tri predstave apriorni je scenografski argument koji proizvodi različite promjenjive učinke i prostor rastavlja na njegove elemente: crtu, ravninu i volumen.

IJK, prva predstava trilogije, ima za temu razlaganje kocke u svim njezinim osobitostima. Rad na predstavi pomogao im je u otkrivanju ritmičnosti i melodičnosti žongliranja i uveo ih u novo viđenje te klasične discipline.

Novim projektom pod naslovom Plan B, kojim se ove godine predstavljaju na Eurokazu, ulaze u istraživanje ravnine želeći je osvojiti kao jedinstveno polje mogućnosti. Riječ je o obuhvaćanju ravnine. To je ponajŹprije rad na prostoru, koji zatvaramo akrobacijama i žongliranjem. Pravilo 1 bilo je da nema ni jednog suvišnog elementa. Svjetlo, tonski zapis, sve se savršeno precizno spaja u stalnoj interakciji - tim rječima Aurélien Bory pokušava objasniti svoj jedinstveni projekt. Phil Soltanoff dodat će pak da je njihov rad građen kolektivno i da polazi od pokreta, a da je tekst tek pridodan globalnoj konstrukciji.

Rad je konstruiran oko dviju osi: apstraktne, koja proizlazi iz teatra pokreta, osjetljive geometrije tijela i s loptama kao putokazima, te druge konkretne, koja razvija ideju ravnine kao životne perspektive, kao projekt vođen osobnim snovima što spaja žudnju i njezino ostvarenje. Akrobati, žongleri i glazbenici zajedno putem cirkuskih vještina dodiruju dva uzastopna sna i uče prekršiti univerzalne zakone. Rastavljanje pokreta vodi ih do filma i fotografije pa tako i radova Muybridgea i Mareya. Veza između ravnine i slike neizbježno se pojavljuje, a video rad potiče dijalog podupirući onirički karakter situacije ili pak organski slijedi tijela i njihove odmake.

Cie 111 nadahnjuje se različitim umjetničkim inicijativama dvadesetoga stoljeća - ponajprije Bauhausom i konstruktivizmom te američkim nijemim filmom. Plan B bavi se blizinom svakodnevnih tajni i ludičkim ih dodirom lakoće prokazuje na univerzalnoj razini. Koncepcija Plana B nudi nam redateljevo zanimanje za mogućnosti apstraktnoga kazališta koje se temelji na geometriji, muzikalnosti i sposobnosti glumaca da komuniciraju bez riječi.

Kritika je Planu B pripisala inventivnost, čudesnu mješavinu žanrova, zadivljujuće tehničko savršenstvo, humor i poeziju koja dodiruje Ikarov san.