EUROKAZ 2004
Tako je kako je, sve iz početka: moramo ponovno potvrđivati Eurokazov smjer, njegovo mjesto i značenje. Ovogodišnji Eurokaz morat će podsjetiti na neke njemu važne grupe koje su vrhunski dosezi europskog kazališta danas, a vrtoglav su kontinuitet snažnih ideja začele upravo na Eurokazu. Njih je Eurokaz svojedobno među prvima prepoznao i uporno promovirao nezainteresiranoj ili narogušenoj prosječnosti usprkos.

Grupe La Fura dels Baus i Soc. Raffaello Sanzio u tom su smislu primjerne umjetničke pojave koje su svojedobno protresle europsko kazalište, a danas su, možemo tako reći, razinom produkcijskih uvjeta, stigle do sama vrha ne umanjujući dotok radikalnosti, zrelo baratajući najrazličitijim scenskim mehanizmima, tehnologijama i uporabama.

Soc. Raffaello Sanzio ciklusom Tragedija Endogonidia, čijih se jedanaest epizoda producira i izvodi u deset najvećih europskih središta, rastvara u najvećem mogućem stilskom i organizacijskom formatu jedan od temeljnih problema suvremene kulture: krizu tragedijske svijesti.

Umjetnička jezgra La Fure dels Baus, nakon "specijalizacije" u raznim svetkovinama otvaranja Olimpijskih igara i sličnih manifestacija velikih brojki, danas se zabavlja postavljajući operne spektakle na prestižnim festivalima poput Salzburga, ali ne zaostaju ni sa svojim diskurzivnim postignućima. XXX predstava je presudnih političkih i društvenih zahtjeva, ali se lako dade prekodirati i čitati kao izgovor za interaktivnu pseudopornografsku igru u kojoj publika, prema vlastitu izboru, slijedi pogodnosti desadovskih i La Furinih izazova.

Interaktivan odnos s publikom okosnica je i produkcije njemačkoga koreografa Felixa Ruckerta. Publika, zavezanih očiju, prolazi kroz tri stupnja zavođenja i prepušta se izravnoj manipulaciji od strane članova grupe, pretvarajući se u izvođaće koji sami ekonomiziraju unutrašnjim zadovoljstvom.

I u predstavi slovenske grupe Via negativa publika će biti interaktivno zauzeta: određuje izvođaćima redoslijed i kvalitet uporabe hrane pa tako, u najboljoj tradiciji Greenawaya i Bunuela, nastaje sjajan scenski komentar hranidbene shizofrenije modernog društva. I druga dva projekta grupe Via negativa govore svježinom nenadanom za slovenski teatar, nakon dugih godina krize i epigonskog odnosa prema zapadnoeuropskom novoteatarskom mainstreamu (osobito plesnom).

Predstava grupe Lucky Pierre iz Chicaga računa s negativnim interaktivitetom; publika se neprestano održava u stanju iščekivanja, računa sa na njezinu konzumentsku nestrpljivost. Predstava je to o trošenju vremena, na ikonoklastičkoj razmeđi plemenita diletantizma i poticaja u stilu Goat Islanda; svjedoči o vrlo aktivnoj američkoj performerskoj sceni, koja se, ne bez ironije, pokušava osloboditi novopridošle teorijske zagušenosti.

Francuska Compagnie 111 nastavlja našu temu novoga cirkusa, koju su prošle godine svi sa zadovoljstvom prihvatili. Kao i u prošlogodišnjim australskim predstavama, riječ "cirkus" u slučaju 111 može samo uvjetno uporabiti; iako izvođači majstorski vladaju akrobatskim tehnikama i cirkuskim vještinama, sama predstava strukturirana je kao gusta sanjarija nedefiniranih žanrovskih odrednica.

Kim Itoh, kojeg uspoređuju sa još jednim Eurokazovim znancem iz davne prošlosti - Saburom Teshigawarom, istinska je zvijezda suvremenog Japana, vodeća figura japanske post-butoh generacije koja u shizoaktivnom odnosu prema diktatu tradicije pronalazi iznenađujuće proizvodne učinke.

I, na kraju, sazrjelo je vrijeme da dođe do ljubazna susreta Eurokaza i zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Na ADU se već nekoliko godina događaju stidljivi pomaci prema budućnosti hrvatskog teatra, a do te budućnosti je Eurokazu najviše stalo. Razgovori, predavanja, susreti otkrit će nam možda prenaglašenu napetost, epidemiju ikonoklastičkih rješenja u radovima Akademijinih đaka, ali i učiteljsku čežnju prema slobodnijoj uporabi tradicionalnih didaktičkih zadanosti.

Gordana Vnuk