Umjetničko ishodište grupe računa na iskoristivost postojećeg inventara koji čine neoformljeni identiteti glumaca, njihove inhibicije i ambicije. Od tih poticaja do punoga smisla pojedinih scena vrlo je kratak put. Ono što se misli to se i govori, ono što se smisli o tom se šuti. Glumci i gledatelji trebaju se susresti u zoni sjene, gdje je neodlučan svaki sud dobra i zla i gdje nema sigurnosti, nego iskrenost, nepatvorenost, određuje koeficijent razbora. Za svoje projekte kažu da im nema kraja - nijedan nije nikada dovršen, nikad ne završava niti ponovno započinje. Kroz njih govore o onome što jesmo, o onome što je u nama, oblicima bivanja, propituju ono što svakodnevno brkamo u sebi - razum i ludost, snagu i slabost.

Grupa je do sada postavila dvije predstave, mPalermu i Carnezzeria s kojima je osvojila nagradu UBU (nagrada talijanske kritike) za 2002. i 2003. godinu pa je Emma Dante danas zasigurno nacjenjenija talijanska redateljica.

mPalermu na sicilijanskom dijalektu znači u Palermu, u smislu - u srcu grada

Pet članova obitelji priprema se za izlazak. Pripremaju se, uređuju, svaki se kiti najdragocjenijim što ima prije no što će se izložiti pogledu susjeda i sugrađana, njihovim šaputanjima i ogovaranjima. Na kućnom pragu Mimmo, glava obitelji, zapaža da Rosalie ima nedolične cipele. Mimmo pobjesni, ne dopušta takvu nemarnost: što će reći ljudi! Pomislit će kako nema novca da joj kupi pristojne cipele. Radije će otkazati dugo iščekivan izlazak nego da krene ususret toliku poniženju. Ta se shema ponavlja: svaki put kada pokušaju izaći incident, komplikacija ili nesporazum odgodit će susret s vanjskim svijetom.

Svako lice obraća se publici pitajući je zašto ga gledaju i sude. Upravo taj pogled iz mraka najviše inhibira. Kada napokon ništa više ne priječi obiteljski izlazak, neumoljiva Sudbina će umiješati prste i izručiti ih čvrstom zagrljaju kućnog ognjišta. Glumci ne uspostavljaju vertikalni hijerarhijski odnos: djed - otac - dijete, nego nastaje gužva, netrpeljivost u horizontalnoj liniji, tipična za raspad, krizu rustikalnoga mentaliteta. Slika je to zastarjela društva koje se brani licemjernim strategijama u kojima dominira ritualna zavjera šutnje - 'omerta'. Svojom predstavom govore o toj šutnji i potmuloj društvenoj shizofreniji.

Emma Dante predstavom se vinula do uvjerljivih, autohtonih kazališnih ponuda. Široka je publika obožava, kritika govori o autentičnosti koncepta koji odbacuje svaku površnu identifikaciju. Epičan i fabulozan, prepun snažnih gradacija; rituali sjećanja i živi govor oslobođenoga tijela koje podnosi mladenački nemir, u potrazi za nekim obzorjem minimalnog utopijskog razloga. Jedna terasa i podrum prelijepoga grada, amblematski prostor samozadovoljne impotencije i truljenja čitavog polisa.