Uspostavljaju komunikaciju s publikom drukčiju od uobičajene scenske prakse iako se u relaciji izvođač/publika ne događa ništa spektakularno. No njihov duboko osobni vokabular pokreta, koji crpe daleko nadahnuće u koreografijama njemačkog ekspresionizma, Pine Bausch, butu i koji često postavlja ekstremne zahtjeve pred fysis izvođača i usredotočenost publike, stvara hipnotičke učinke. Jednostavno, na djelu je očitovanje neke klizeće vjerodostojnosti, uklizavanje međusobnog povjerenja koje bilo kakav narativni tijek čini nepotrebnim.

Jedna od intencija njihova rada leži upravo u smanjenju retoričkoga polja predstave u korist pojačanja unutarnjih vibracija, koje gledatelj prepoznaje u njihovim terapeutskim bljeskovima. U tom je smislu rad grupe Goat Island uzorito ikonoklastički, ali i duboko društveno sabran. Teme njihovih predstava variraju od povijesnih do suvremenih, naglašeno privatnih, simbolično raspršenih, ponekad s nadrealnim inicijacijama. Izvedbe smještaju u neteatarski prostor kad god je to moguće. Njihov rad istodobno je apriorno zadan, ali i kao da se opire svakoj finalizaciji. Poznati su po jedinstvenom procesu slaganja elemenata pokreta, plesa, parateatarskih prizora i govorenoga teksta u cjelinu.

Tijekom osamnaestogodišnjega postojanja posjetili su sa svojim predstavama mnoge zemlje Europe i brojne dijelove Sjeverne Amerike, a ove godine prvi put sudjeluju na Biennalu u Veneciji. Na Eurokazu su prvi put gostovali 1996. s predstavom Kako drag mi čas kad umire dan , zatim 1999. s predstavom More i otrov, a 2001. izveli su U mom srcu je potres. Na svom četvrtom gostovanju u Zagrebu u sklopu Eurokaza izvest će predstavu When will the September roses bloom? Last night it was only a comedy.

Riječ je o svojevrsnu performansu koji polazi od pitanja - što zapravo znači pojam - popravljati? Kako i zašto nešto popravljamo? Rad na predstavi započeo je analizom nijemoga vesterna Victora Sjöströma The Wind iz 1928, a zatim su se koordinate zanimanja širile prema prostorno-vremenskom obrascu Fibonaccijeve spiralne sekvence, poeziji Paula Celana, filozofiji Simone Weil i završio proučavanjem povijesti učenja abecede u Americi i najrazličitijih kućnih priručnika.

Predstava ispituje naše mjesto u oštećenom svijetu i razlistava nizove naših postupaka što smjeraju njegovu popravljanju.

Performans je zamišljen kao događanje koje svoj puni smisao dobiva praćenjem tijekom dviju večeri, ali računa s pretpostavkom da će gledatelj najvjerojatnije vidjeti samo jednu izvedbu, tako da svaka večer nudi jedinstveno i cjelovito iskustvo. Svaka od dvije verzije sačinjena je od identičnog scenskog materijala, ali raspršena u različite sekvence, a samo manji dio ostaje nepromijenjen. Dinamička struktura predstave tako podupire središnju temu performansa - popravljanje; u ovom slučaju shvaćenu kao niz modulacija.