Trilogija koja nastaje u suradnji s koreografom Alainom Platelom - Moeder & Kind, Bernadetje i Alleemaal Indiaan - učinit će ga svjetski priznatim autorom, a velik broj njegovih djela objavljen je i postavljen na scenu u Portugalu, Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Sjedinjenim Državama.

Intrigantna polazišta njegova rada valja potražiti u zavodljivosti soap opera i žargonu gradske četvrti Bruges Poort u kojoj je odrastao. Ali zatim slijedi Sierensov dugi, pažljivi proces transformacija, sažimanja i ujedinjavanja u cjelinu. Društveno je siromaštvo metafora, gotovo isprika za Sierensov umjetnički proces redukcije, razrjeđivanja i pročišćavanja kako bi se došlo do važnog. Proces redukcije podrazumijeva fabulativno slabljenje, ali intenziviranje emocija. Taj je postupak vidljiv unutar Sierensnove dramatike, ali i u redateljskim postupcima. Tehnika gradnje karaktera ili situacije mnogo duguje Brechtovoj teoriji gestusa, ali i efektima provociranih suvereniteta lika, gdje karakter nije svjestan istine o sebi, ali glumac koji ga predstavlja jest.

Sierens majstorski rabi jezičnu građu i gradi situacije začudnih rezova nad neuvjerljivim životima koji mu se svakodnevno nude. Sierensov rad odskače izvornošću stila i jezika, u prijateljskom odmaku od tradicionalnog kazališta, duboko utemeljen u lirizmu normalnosti i epici istodobno. Njegova djela nisu fragmenti života, nego priključak na mehanizme životnih nedovršenosti; grub i smiješan teatar u kojem poetizacija i prikrivena obrednost neprestano dobivaju na važnosti.

U predstavama koristi se tehnikom samplinga, zauzima ulogu 'istražitelja sadašnjosti', neprestano demistificira alkemijsku podlogu teatra, računa na jasnu i dojmljivu gestu, glazbenu ritmizaciju pokreta, stvarajući trajni cross-over s popularnom kulturom.

Referira se na autore i poticaje svih područja i vrsta, masmedije, stripove, likovne umjetnosti, pop-glazbu, fotografiju. Utjecaje pronalazi u kazalištu Dalekog istoka, djelu poljskoga kazalištarca Tadeusza Kantora, Célineu i osobito u filmašima Pasoliniju, Bressonu, Scorseseu, Wong Kar-Waiu, Almodovaru, Cassavetesu, Kanevskom i Buňuelu, a traga za modusom kojim bi povezao plesno kazalište Pine Bausch s pripovijedanjem Daria Foa.

Prije otprilike tri godine kazališna institucija KVS iz Bruxellesa pokrenula je projekt Green Light ,za koji je okupila neformalnu skupinu umjetnika crne puti i afričkoga podrijetla . Na jednoj od radionica pridružio im se Raven Ruëll, koji je predstavio francusku verziju Sierensove predstave Martino. Tijekom radionice odlučilo se krenuti u suradnju s Ruëllom i Sierensom i vidjeti kako bi predstava izgledala s frankofonim glumcima crne puti.

U komadu Martino Sierens kreće od unaprijed fiksirana teksta, a intenzivnim glazbenim podcrtavanjem stvara spleen u kojem se epika, okrutnost, gusti kolorizam, pokret i slika spajaju u frenetičan delirij.

Nalazimo se u "crijevima" grada. Ta je raskošna ustanova bistro Martino , koji, gotovo pedeset godina, služi najbolje sendviče i najbolji odrezak u gradu Gentu.

U Martinu Arne Sierens tijekom četiri nemirne noći vodi dnevnik gostiju, bilježi svjedočanstva i niže dokumente o mučnim sudbinama muškaraca i žena, martiriju njihova malograđanskog statusa. Komad kao da je rađen na tragu romana Bijele noći Dostojevskog i osam protagonista imaju nešto od vrtoglave zagledanosti likova iz tog remek djela: vlasnik bara, njegova djeca, kuhar Benito, taksist Willy, par glazbenika Nid i Sancy i dvoje mladih Gaetano i Evelyn. S njima putuje u nizu vizija i priča: otac i njegov neuredan život, slapovi Niagare, bivši ljubavnici " kratkog fitilja ", pijani mornari...

Sierens iz nekoga plaha kuta promatra svoje likove, fiksira ih, približava im se, gura ih do ruba iskušenja, a zatim im podaruje eleganciju pada, pa tako trivijalnost treperi u epskom zamahu rijetko viđenu od Brechta do današnjih dana.

Link: Das Theater, KVS