Njegovo kazališno obrazovanje izbjeglo je sve zamke petrificirane, realistične kazališne tradicije u Mađarskoj prije promjene režima. Pintér ima status intuitivca, autodidakta koji se razvio u autentičnog maga scene i koji, koristeći se efemernim kazališnim žanrovima, žestoko secira ključne teme mađarske tradicije i suvremenosti.

Godine 1998. okuplja glumce, profesionalce i amatere, koji pod imenom Pintér Béla és Társulata ostvaruju svoju prvu predstavu Népi Rablét ( Svakodnevno robovanje ).

Pintérove predstave povezuju mađarsku folkornu umjetnost i postmoderne oblike kazališnog izraza, koriste se elementima etnoglazbe i plesa na nov, zapanjujuće kritički i ironičan način. Susretljivost glazbe i plesa detronizira dominaciju govora, oni preuzimaju provedbene protokole i postaju glavni generator pričanja priče. Svaka gesta, melodija, motiv, čak i najsitniji detalji kostimografije, potiču razigranost značenja. Okoštale klasične forme sudaraju se s elementima svakodnevnice; iz obzora jezika zvonka se arhaičnost teksta miješa s modernim frazama. Iz mješavine autentičnosti i kiča stvara se nadrealni svijet koji podrhtava na granici sna i društvene banalnosti.

Predstave Béle Pintéra pune su referencija i znakova koji udaraju unatrag i unaprijed, pažljivo njišući mrežu tragova i informacijskih krhotina kako bi zadržali različite priče na okupu. Iz početne skice sa svega nekoliko kartica pisanoga teksta nastaje čvrsta i složena cjelina.

Kritičari i gledatelji često površno zaključuju da se rad Béle Pintéra kao pisca i redatelja temelji na glumačkoj improvizaciji. Razlog nesporazumu krije se u jezično slikovitoj razini tekstova, gipku i neulaštenu govoru, ali i u glumi koja je okrutno prirodna i samosvjesna, dok je humor dovitljiv i praskovit.
Tri puta nagrađeni su za najbolju nezavisnu mađarsku produkciju i jednom za najbolju glazbenokazališnu predstavu sezone.

Parasztopera najuspješnija je, široko međunarodno potvrđena Pintérova predstava. Rezultat je višegodišnje suradnje s mladim skladateljem Benedekom Darvasem, čiji opus karakterizira inventivnost, humor, superiorno prožimanje klasične i pop - literature, u ovom slučaju barokne opere i tradicionalnih napjeva Transilvanije.

Usprkos tome Seljačka opera vrlo je dosljedna u žanru, na prvi pogled zasnovana je na tradicionalnoj formi s varijacijama, podijeljena na arije i recitative, a glazba slavi sreću i tugu seoskoga života.

Okvir opere svadbene su nezgode. Likovi su u predstavi ljubomorna "polusestra" mladoženje, također zaljubljena u mladoženju, otac mlade za kojega će se uskoro pokazati da joj nije pravi otac, nadzornik postaje s kojim otac mladoženje ugovara brak pokćeri kako bi dobio komad zemlje, vampirolika mladenkina majka, pravi otac mlade koji je istodobno i mladoženjin brat... Tajne prošlosti nezaustavljivo izviru na površinu. Šokantni događaji poduprti su komičnim prevratima, tako da sudbine likova postaju ridikulozne i bolno bezizlazne. Uspjeh Seljačke opere proizlazi iz vješta žongliranja širokim spektrom emocija. Stereotipni likovi: naivna mlada, beskrupulozni farmer, pijani nadzornik postaje, dominantna majka, potisnuti otac... izmješteni su, povišenim uzgonom glazbe, u središte prividno nadrealnih situacija, koje tijekom predstave, nizom vještih qui pro quo interpolacija, postaju sve uvjerljiviji.

Temeljni mit incesta, tajne rođenja i infanticida kombinirani su s tipičnim lepršavim motivima mađarske folklorne balade. Parasztopera spaja tragediju i humor sa savršenim osjećajem za proporciju.

Link: Béla Pintér & Company