Vlastitu kompaniju Rosas osnovala je 1983. i od samih početaka rad grupe karakterizira radikalnost pristupa i nepredvidljivost. U svega nekoliko godina skupina postiže planetarni uspjeh i ruši do tada potpuno neprozirnu granicu između dramskoga teatra i plesa. Predstave se zasnivaju na prenaglašenu strukturiranju, otkrivaju mukotrpne procese gradnje, višak proizvodnje i manjak ideoloških izvoda. Predstave iz sredine osamdesetih Rosas danst Rosas, Bartok/ Aantekeningen (s kojom je grupa gostovala na prvom Eurokazu ) i Ottone, Ottone danas su antologijski primjeri postmodernoga plesa.

U predstavi Stella iz 1990. (drugo i posljednje gostovanje na četvrtomEurokazu ) strukturalna rigidnost prethodnih radova otvorila je prostor intrigantnu estetskom konceptu uzburkana baroknog osjećaja. Anne Teresa De Keersmaeker stvorila je "žensko djelo" i u toj je predstavi njezin osobni način rada s plesačima došao do puna izraza. U predstavama koje su uslijedile počinje uvoditi nove elemente - glazbu izvođenu uživo, zatim videoelemente i konačno tekst.

U predstavi Kinok iz 1994. jasno je vidljiv njezin koreografski pomak; plesni vokabular apriornih polazišta koji je upravo neumoljivošću scenskoga poteza lomio individualnost polako se rastvara u sustav približavanja svakom pojedinom izvođaču. Snaga njezinih koreografija otada leži u zajedništvu vrlo osobnoga, silovitog izraza i naglašene strukture.

Od 1992. sjedište grupe postaje Théâtre de la Monnaie, nacionalna opera u Bruxellesu. U daljem radu nastoji učvrstiti vezu između plesnih i glazbenih struktura. Uz potporu Théâtre de la Monnaie, Anne Teresa 1995. uspijeva utemeljiti međunarodnu školu plesa P.A.R.T.S. (Performing Arts Research and Trainig Studio) koja će ispuniti prazninu nastalu zatvaranjem Béjartove MUDRA-e 1988.

Postupnost istraživanja interakcije različitih izvedbenih elemenata dolazi do vrhunca u predstavi iz 2000. In Real Time - velikom projektu koji je na sceni okupio sve plesače koji su surađivali sa skupinom Rosas, glumce suradničke grupe STAN i sve glazbenike jazz-ansambla Aka Moon.

Godine 2001. slijedi povratak čistom plesu s predstavom Rain i zaokupljenost odnosima intime u predstavi Small Hands. Konačno, s predstavom Once Anne Teresa De Keersmaeker na pozornici ostaje sama.

Predstava Once prevratnička je predstava u radu Anne Terese De Keersmaeker, i ona će, hoćeš-nećeš, izmijeniti samorazumljivi smjer potisnute osjećajnosti suvremenoga plesnog kazališta. Zadivljujuća je količina emocionalnih silnica koje taj solo proizvodi, njihova silina kao da nas upozorava na povratak, gotovo pokajničku suradnju sa zapuštenim društvenim horizontima. Svilenkast, drhtav glas Joan Baez (integralni LP Joan Baez in Concert Part II ) uzet je za podlogu plesu. Crni vinil povezuje djetinjstvo i mladost koreografkinje. Njezin krhki ples, nastao procesom potpuno intencionalne koncentracije, i nošen svijetlim melodijama najmiroljubivije, socijalno najosjetljivije folk-pjevačice šezdesetih godina, govori o bolnim prostorima introspekcije i rastrganih odluka. Nakon dvadesetogodišnjeg mehanizma uspjeha, koji je u svoju blistavost upregnuo brojna individualna odustajanja, ona se na pozornicu vraća sama, sa svojim fantazmima, s glasom svojega tijela, okrenuta licu Joan Baez na koncertu, jednako samoj s gitarom u ruci. Koreografkinja ponovno otkriva zavodljivu, nedirnutu nježnost jednoga glazbenog idioma i jednoga osjetljivog vremena.

Godina 1967. i vjera u jednakost, neumorna borba protiv svih oblika ljudske degradacije, nasilja čovjeka nad čovjekom i današnje atomizirano društvo, zatrpan svijet u kojem se ne usuđuješ razgrnuti neki razgovorljivi početak.

Link: Rosas