Sažetak strateškog plana

 

Iako je dugi niz godina ustrajao kao osamljeni hrvatski kazališni prozor u svijet, Eurokaz je svoja nagnuća, još od samih početaka, udaljavao od primarno prezentacijske i informativne funkcije. Svoje je selekcije gradio postupno, samouvjereno, izvan pomodnosti i profitabilne sigurnosti, tehnikom usporavanja značenja (u smislu one Valéryjeve: “... mi sami sebe razumijemo samo zahvaljujući brzini našeg prolaza kroz riječi.”), dakle, čuđenjem kao estetskim kvalifikativom odgode, sve više zanemarujući marketinšku brzinu prepoznavanja, dok su komparacije bile poticane ponajviše u dosezima scenskih odgovornosti i predanosti, i one su sažimale kontekste. 

Eurokaz se, dakle, želio baviti bitnim, ali cjelinu nije razumio kao centar s nagomilanim balastom periferije. On je radio na tome da se centar pomiče ustranu. Od samih je početaka pokušavao biti autorski festival, ne smotra najboljeg, najisplativijeg, najprovokativnijeg, najskaradnijeg, a mogao je i ne biti festivalom, ali, da se izrazimo sportskim rječnikom, nije imao dugu klupu, pa je odrednica festivala ukazivala na dobrovoljni zabran intenziteta slobode koja zna, dakle, čuvati i očuvati svoje granice. Bio je kvijetistički slobodan koliko mu je bilo potrebno da se autorski domisli, da bude donositelj kad je već teže bio nositelj, kako bi rekao Mukařovsky, “obnavljanja estetskih normi“. 

Danas se čini da je ova klupa ostala jednako duga, ali da na njoj više nema mjesta za one koji bi željeli sjesti. Ili, možda, da nam ona kao stilistički pojam više nije potrebna. I doista, hrvatskom se teatru nakon višedesetljetne zatvorenosti gavelijanskog Kartela, moralo dogoditi otvaranje. Propuh imena i fenomena kazališne mladosti danas doista postoji, a o 'propuhu' kao vrhunskoj ambiciji hrvatskog teatra govorio je još Georgij Paro sedamdesetih u povodu svoje predstave Grbavica. Ne oluja, ne vjetrovi, ne maestrali, nego propuh. 

I moglo bi se reći da Eurokaz nije igrao loše svojih četvrt stoljeća. Propuh mu ne smeta, čak ga simpatizira, a čini se, mogao bi pomoći da klupa jednom bude duža. 

Eurokaz propuh prepušta drugim festivalima, a EurokazProdukcija, a o njoj je ovdje riječ (točnije, o transformaciji Eurokaz Festivala u EurokazProdukciju), bavila bi se meteorologijom obnavljanja estetskih normi. 

Teatar, možda više nego druge umjetnosti, živi od tog obnavljanja. On mora stalno iskušavati svoju smrt, dodir nestajanja, da bi ga se moglo obnavljati. Teatar mora raditi na i sa svojim propadanjima; moraju se ruke staviti jednom u pijesak. 

Metafora propuha trebala bi se prometnuti u metonimiju. 

Može li hrvatsko kazalište živjeti na obali svojih informacija, od divljenja ili nadute zabezeknutosti, svejedno, ili samo od nanosa svoje neprilagodljivosti prizorištu drugačijih atmosfera? Ali i od užitka da informacija košta manje od zajedništva i rasprava o metodi (na koje nas Europa polako pritišče), ali da ostvaruje i manje profite. Čak i na blagajni. Naravno da može, tako je preživljavalo, ne doživljavajući desetljećima, ali - mora li?

Hrvatska slabo domišlja svoje tradicije, iako, čini se, na njima jedino i živi. Hrvatska ima tradiciju scenskih festivala. Od IFSK-ova, Spaićeva i Parova Dubrovnika do tvrdoglava Eurokaza, da ne hvalimo konkurenciju. 

Ali nema tradiciju žestine, one žestine za koju bi Kafka rekao “da puše u najdubljim regijama smrti”.