Otvoreno pismo Zakladi Kultura nova 2024.
O APSOLUTISTIČKOJ DEMOKRACIJI ZAKLADE
KULTURA NOVA
- treće pismo -
Sada već po lijepoj post-blagdanskoj navadi, treću godinu zaredom, Eurokaz piše pismo (zapravo hibrid, cinizmom prošarani blagi pamflet, pa bi se dalo reći i - kuplet) o brzopletim i nekompetentnim obrazloženjima rezultata Programa podrške Zaklade Kultura nova koji bi se mogli s tugaljivim uzdahom staviti na hrpu indiferentnih, općehrvatskih nepismenosti, da ta Zakladina obrazloženja nemaju ilokucijsku moć.
Znači: ono što u njima piše, to je ono što trenutkom dočitanja mijenja dobar dio vašeg života. Jedna pisanija, nekoliko redova njezine ispisnosti, može vas bljeskovito, u trenu, ispisati iz javnog foruma, i upisati u beskorisnost javne usamljenosti.
Povod Eurokazovom prvom pismu (i sveobuhvatnoj društvenoj akciji) u siječnju 2022. bio je Zakladina sramotna, apsolutna uskrata financijske podrške Eurokazu. Prošle godine, vjerojatno iz Zakladine intelektualne lijenosti, oportunizma (da se ne talasa), veći dio traženih sredstava je dobiven, a manji odbijen, no, pismo se opet pisalo, u pozitivnoj, nimalo malicioznoj namjeri, mentalne higijene i aksiološke lucidnosti radi. Novci su dobiveni, ali se niska razina kulturološke osviještenosti Zaklade u obrazloženjima nije smjela prešutjeti.
I ove godine sredstava ima, ali ima i priloženog vrednovanja Eurokazova programa: sredstva su odobrena uskratama dostojanstva i metodom ležernosti dubine, kao, uostalom, i u dva prijašnja slučaja.
I kako se oko blagdana krajem godine navuče baršun sentimentalizma, tako uz taj sentimentalizam, ide i cinizam; sentimentalizam kao praznični odmor od cinizma, rekao bi Oscar Wilde.
Pismo, dakle, koje se i ove zime piše, teško može izbjeći cinizam, a on je vidljiv i po tome jer pismo zapravo i ne zna kome je upućeno. Onako maglovito, kao ono pisano prošle godine, htjelo bi biti upućeno svima (po uzoru na pobunjene kronštatske mornare), ali njegov tada upisani aktivizam jedva je nekoga dotaknuo.
Jedva, ali... O tome kratko, kasnije.
Eurokaz, rezimirajmo, neusmjereno objavljuje, treću godinu zaredom, sredinom siječnja, epistolaran, ipak, analitički tekst potaknut obrazloženjima Zaklade Kultura nova o dodijeljenim sredstvima za 2024, a u sklopu Programa podrške koji pruža financijsku podršku udrugama i umjetničkim organizacijama na području suvremene kulture i umjetnosti. Ta sredstva imaju egzaktnu namjenu: njima se pokriva, u našem slučaju, trošak godišnje plaće jedinog zaposlenika.
Ta se Zakladina obrazloženja predstavljaju nerazumnim, alogičkim, napola razumljivim, poluznanstvenim govorom i jezikom, ostracističkim duktusom, a istovremeno bonvivanskim baratanjem kulturne materije i zbrkanim referencama, ponekad, neprimjereno kontekstu, prepisanim odasvud.
Obrazloženja imaju ilokucijsku, to će reći, neupitnu i nesalomljivu, strahobalnu, astralnu snagu ovjere (kao u slučaju matičareve ovjere sklapanja braka), ali i presude.
No, na uzroke i posljedice tih Zakladininih presuda, na njihovu, već godinama zamuckujuću, supstancu, ne možete se ama baš nikome žaliti, pa time ni te presude promijeniti. (Brak možete, na sudu, razvrgnuti). Otuda i nitko i svatko kao adresat ovog Eurokazova pisma.
Nema nama uvida u moguće racionalno, postoji samo Zakladina racionalizacija.
Zašto tu izostaje minimalna demokratska procedura Zaklade nad zaključkom / obrazloženjem - pravo žalbe, kad se tijekom postupka taksonomije, dakle, u radnjama koje prethode zaključku, ne misli ni na što drugo nego na demokratičnost ili, kako se u Zakladi racionalizacijom kaže – na transparentnost.
Žalba je van svake diskusije o diskusiji, jer Zaklada bdije da se obrazloženja procesuiraju akribijom mikroskopskih stakalaca.
Primjerice: do, za laika besmislene, britkosti razlaže se na segmente tmasta, htonska faktura prijava, njihova sintezičnost i sinestezičnost, nužno zbijena u, Zakladi presudne, retoričke kalupe. Onda se svaki segment (svaka, inače teško razdvojiva leksička razina) ocjenjuje (ocjenama od 1 do 15, pa na tri decimale). Zbroj ocjena određuje uspješnost prijave i izlaže se obrazloženjem Zaklade.
Tvrdokorno se, todorpavlovljevski oštro, bdije nad demokratičnoj prilagođenosti segmenata prijave segmentima društva, tzv. ciljanim skupinama.
To segmentiranje, istina, moralo je zaboraviti vulgarno materijalističku podjelu po društvenim klasama i krenuti prema društvenim interesima (kardeljevskim interesnim zajednicama), ciljanim skupinama.
No, unutar te forsirane demokratičnosti Zakladinih procesa ponajviše se pazi na tajnovitost sastava procjenjivača (tzv. Povjerenstvo) koji mudruju nad prijavljenim materijalom, e da ne bi došlo do mogućeg vanjskog nasrtanja na njih, familijariziranog ili kriminaliziranog, što bi moglo uprljati aseptičke procedure mudrovanja.
Zar se od tih pretpostavljenih nepoćudnih nasrtljivaca ne bi moglo obraniti provjerom čvrstoće moralnog integriteta procjenjivača i životopisima njihove karakterne stamenosti. Ovakva stroga klauzura prevenira od nasrtljivaca, ali i potiče sumnju u moguće profitne kolebljivosti procjenjivača. Vrebanje nad procjenjivačima suprotno je duhu čistih ruku i otvorenih srca koje Zaklada apsolutizira.
Uz to, klauzura manifestira Zakladinu intelektualnu bojažljivost i preferenciju građanske spokojnosti, usuprot proklamiranim programskim načelima angažmana i kritičnosti. Klauzurom se isključuje mogućnost javnih objekcija na sastavljanje Povjerenstva, i nespretno štiti od žustrine rasprostiranja širih uvida u njegov stručni i moralni pedigre.
Jasna je logika Zaklade: ako je procedura procjenjivanja demokratična, onda je i procjena, demokratski pripremljena (klauzurnom) demokracijom – demokratska, to jest pravednom pravilnošću iznjedrena i ne treba je propitivati. Ostvarena je čistim rukama i bez grižnje pameti.
Ali, tu započinje stečaj logike Zakladina mišljenja. Istina tog procjenjivanja jest demokratično njegovana, ali u tajnosti (contradictio in adjecto – demokratska tajnovitost!), pa će, za nadati se Zakladi, i sama istina (procjene / obrazloženja) biti demokratična (što tim nesklapnim načinom demokratske tajnovitosti izborenu istinu relativizira i približava učenim, duboko zagledanim sofistima).
Naglasimo: aseptična linearnost te Zakladine alogike / agogike vodi do pomalo jezive demokratičnosti istine jer je ta u suprotnosti s nužnom odlučnošću procjenjivanja koja je temeljni uvjet postojanja Zaklade. Zaklada ne dopušta istinu procjene / obrazloženja demokratski propitivati, dakle, relativizirati je, jer ona, po Zakladinu razlogu funkcioniranja, mora biti apsolutna. Njezina apsolutnost / neprikosnovenost, per definitionem, ovjerena je apsolutom bodova, ali do svog apsoluta došla je neupitnom zbrkom demokracije u klauzuri. Izvan svakog domašaja demokratske javnosti.
Time je ona dvousna: istovremeno je i demokratična, to jest - relativna, ali i apsolutna, što je, naravno, logička igrarija nad suštinom; preskakanje s označitelja na označitelja.
Takva demokracija Zaklade, tijekom priprave obrazloženja, jest klauzurno demokratična, a u rezultatu je relativizirano apsolutizirana (neupitna). To je apsolutizirana demokracija Zaklade, bliska lenjinističkom demokratskom centralizmu.
Dakle, non sequitur: ako je istina demokratična, otvorena svim tumačenjima, kako je onda (iznenadno) postala apsolutno represivna, Zakladinim bodovima neprikosnoveno osigurana. Kako postaje zaključni garant penalizacije prijavitelja koji tu istinu ne dosežu. Upravo zbog njene relativnosti.*
Usuprot suprotnim mišljenjima, rekao bi Beckettov Lucky.
No valja nam dalje.
Glatkoj liniji te Zakladine kontradiktorne apsolutističke demokracije nesretno pomaže procedura da članove Procjenjivačke komisije Zaklada ne odabire, već se pojedinci njoj, nakon raspisana natječaja, samoinicijativno prijavljuju (bježi se, dakle, od preciznih kriterija i neprikosnovenosti autoriteta, ali istovremeno i od, antičkoj demokraciji poznatog, hazarda, slučajnog odabira kockom).
Ti prijavitelji za procjenitelje ne trebaju zadovoljavati nikakve specifične uvjete. Dovoljno je potvrditi upućenost u djelovanje (neke) organizacije civilnog društva, recimo, npr. Saveza izviđača Hrvatske.
Istini za volju, među procjenitelje se može i s tri godine relevantnog stručnog iskustva, ali se relevantnost tog stručnog iskustva posebno (nekom komisijom) ne provjerava, ni hijerarhizira. Tu se dobrohotno vjeruje napisanoj riječi u prijavi, bez procjene motiva prijavitelja za nadmenu, ali neugodnu, hoćeš - nećeš, represivnu funkciju procjenjivanja.
____________________________
*Ta neodrživa, a tvrdoglava linearnost Zakladina gnoseološkog postupka (zatvorena demokratičnost procedure → zatvorena demokratičnost istine) upravo je suprotna onom moćnom Rancièreovom uvidu o zakrivljenosti demokracije u odnosu na samu sebe (elipsa umjesto linije). Demokracija koja samu sebe osporava; na razini čistih ruku relativizira svoju metodologiju, ali i gnoseologiju. To će reći: demokracija ne taji svoje uprljane ruke, i tu nečistoću pokazuje otvorenim dlanovima.
____________________________
Znamo već za upakiranu anonimnost procjenjivača do formuliranja pravorijeka (taj se objavljuje početkom prosinca svake godine), ali anonimnost ostaje na snazi još mjesec dana poslije toga.
Zasigurno iz naivnog, svakako plašljivog, ali politički promišljenog razloga da će se bijes odbijenih nakon objavljivanja rezultata stišati i prespavati u tih mjesec dana odgode imena procjenitelja, što samo ponavlja matricu bezočnosti i bezbrižnosti vlasti koja preko pravosuđa zateže postupke nad svojim aferama.
Zaključno o temi gluhog faktora žalbe: za Zakladu ne postoji grijeh mišljenja, ta skolastička zavrzlama (koja je za grijeh proglašavala i samu pomisao oženjenog muškarca na drugu ženu), a ako takav grijeh ne postoji, nepotreban je institut korekcije mišljenja, do koje može doći žalbom na pogrešku u mišljenju. Zajedljivo rečeno, postoji samo grijeh pravednog dobitka argumentiranim mišljenjem.
To će reći: u slučaju Zaklade, argumentirano mišljenje o materijalima prijava nije presudno jer se procjenjivači s potencijalom argumentiranja, pogotovo stručnog, u natječaju za procjenjivače i ne zahtijevaju.
Najbolji su procjenjivači oni koji su, iz nekog prkosa prema višoj sferi, van obrazovani, ponosni na svoj habitus ležernosti dubine, kako Kierkegaard naziva ironiju. Ti, ležerni, van-obrazovani, započinju dodatnu razinu afirmacije svoje ležernosti tako da se, zaštićeni punim demokratskim hazardom, izvan aksiologije kompetentnosti i motivacije, javljaju na natječaj za članove Povjerenstva za procjenu kvalitete prijava. Dovoljan kriterij za prijavu jest antiintelektualan; zadovoljenje jednog od dvaju uvjeta temeljena na iskustvu, nosu za empiriju, dakle, spleenu, ama baš nikako na diskurzivnu mišljenju.
Kad se argument otpusti, prepravi, pa ovjeri interiorizacijom empirije u spleen, doista se na obrazloženja Zaklade nema smisla žaliti.
No, nije gotovo: u finale za članstvo u Povjerenstvu ulazi se, objašnjava Javni poziv, na prijedlog upravitelja Zaklade, a on taj prijedlog formulira, izgleda, odmjereno voluntaristički (za upravitelja nema pravilnika o selekciji kandidata), dakle, po principu slutnje. Upravitelja može uzbuditi, time i zadovoljiti i diskurzivna zapretenost pristupnika, njegova lohengrinovska plahost poštenja, krabulja iskrenosti, senzualizirana ili sentimentalizirana nagnutost za širenje komunitarnog dobitka i sreće. Sve za odgovornu službu ležernosti dubine.
Nismo više u opasnosti da mislimo, veli Vladimir Gogou.
Bude li taj samaritanski lahor pristupnika dotaknuo upravitelja (u ovom recentnom slučaju upraviteljicu) i onda abduktivnom, (s)plinovitom uvjerljivošću prešao na Upravni odbor Zaklade, eto ti benevolentnog regrutiranja u procjenjivače, u svete krave za čačkanje po retoričkom talogu prijava koje iščekuju blagoslov financiranja.
Ta ležernost kojom, od nužnosti argumenta pošteđeni, procjenitelji prodikuju nad materijalima prijava opet stvara logičku vrtoglavicu. Zaklada pred ostacima ostataka intelektualne javnosti, ipak, mora priželjkivati nešto (malo) više od ležernosti, ali joj njezina zelotska prisega hazardnoj demokratičnosti u tome pravi probleme. Kad ta ležernost u zaključcima / obrazloženjima Povjerenstva izbije na relativno mrzovoljno vidjelo dana, krajem godine, Zaklada zalegne na nju kao majka Sfinga, a javnost uzaludno podiže surlu.
Evo, za malo više od ležernosti Zakladi je korisna članica Povjerenstva za procjenu kvalitete prijava dr. sc. Una Bauer. Ona zasigurno služi Zakladi na čast jer ima učene kompetencije kao malo tko u Povjerenstvu (od petnaest članova jedna je od dva dr. sc. tamo), ali ima i javno deklariranu samaritansku volju. Ta je volja toliko jaka da se dr. Bauer, izustimo to u blagosti, ne može vidjeti izvan nekog povjerenstva jer bi izvan njih radila znatno više štete javnoj, saint-justovskoj sreći nego kad se zatvori u meku povjereničku apokrifnost i proizvodi procjene, ma bile te procjene unutar čistog ili praktičkog uma ili, pak, sloterdijkovski ciničnog. Važno da se, u ime više stvari, nešto u nekom Povjerenstvu procjenjuje i da ne dođe do zastoja u proizvodnji trošenja procjena.**
E sad, u Zakladinu povjerenstvu može se ostati, po volji, nekoliko mandata, a nakon jednogodišnje stanke: slobodno dođi iz početka (jer kako provjeriti uspješnost mandata kad se na rad Povjerenstva ne reagira ni iznutra, cf. Sfinga, a ne smije se niti izvana), pa se sa seljenjem (egzistiranjem) u novo povjerenstvo ne treba žuriti.
____________________________
**No, istini za volju, dr. sc. Bauer je, tek nakon jesenskog beskompromisnog studentskog protesta na Akademiji dramske umjetnosti, javnosti obznanila da, po principu moralnog imperativa, nikako drukčije nego rezolutno, izlazi iz Akademijina Povjerenstva za (…) spolno uznemiravanje kojemu je bila na čelu i to, vidi vraga, nekoliko pustih godina nakon što dekan ADU-a nije reagirao na nekoliko godina zamrznutu ili uspavanu odluku tog ADU-povjerenstva da se inkriminiraju seksualni marifetluci jednog profesora.
Ali, ne treba brinuti: stiže nova obznana, da je ona bila i jest dio Zakladina povjerenstva. Tako ustanovljujemo da dr. sc. Bauer uvijek ima spremno rezervno povjerenstvo, eo ipso dokazuje se da za nju nema egzistencije izvan esencije nekog povjerenstva. Preciznije: egzistencije unutar Zakladina Povjerenstva i ne može biti jer, etimološki, pojam egzistencija upućuje na neki izlazak, kretanje, a to je u esencijskoj strogosti, nabubrenosti i teleologiji Zaklade nepotrebno, to jest ne prakticira se. Zaklada njeguje skrivanje svojih procjenjivača u oksimoronskom statusu klauzurne transparentnosti, i umrtvljuje svako izbijanje procjena u neku diskutabilnu pokretljivost.
____________________________
Uostalom, može se, za potrebe doktoričina kurikula, biti koristan općoj stvari bilo gdje, samo da ima esencije, a to već tri godine dokazujemo: u Zakladi esencije ima i previše. Umjetnost je Zakladi ancila te esencije (supstancije / ideologije), ancila koja se rezolutno upinje lijevom eshatonu, a ne pitanju. Ako Zaklada ponekad i spominje egzistenciju, onda se nju gura naprijed prema, rekosmo, esencijalnom ispunjenju. Želi li umjetnička egzistencija umjesto naprijed ići u stranu, recimo, po naputku ruskog formalizma, bit će trockističkih svršetaka.***
Ali, budimo ozbiljniji: esencijska ili egzistencijalna oskudica dr. Bauer pitanje je za direktnu ontologiju same Zaklade.
Za što su onda osnaženi drugi, nižom razinom obrazovani, članovi Zakladina Povjerenstva? Što su njihovi transferi? Što im daje, ako su stručne kvalifikacije upitne ili skromne (u svakom slučaju neispitane), ne samo građansku, nego titansku hrabrost i potentnost da stanu na branik narodske kulturne svijesti i još da bezobzirno preuzmu odgovornost za historionomiju te svijesti, ili barem za napredak u narodskoj postojanosti?
Stigma javne anonimnosti članova Povjerenstva nije nužno presudna za difamaciju njihova početka angažmana u Povjerenstvu jer ne moraju oni svoj identitet sakriti u javnost, tako bi nekako rekao nenadmašni Zuppa (sakrit će ga sama Zaklada). Kvalificira ih sam kraj, (starohrvatski rečeno) svrha povjereničkog rada, to jest (izvanargumentna) pristalost njihove zanesenosti, s muklom mukom zapisana kao obrazloženje klasifikacije odobrenih i odbijenih projekata.
Kako u uvodu dobivenog nam obrazloženja obznanjuje Zaklada, svaku prijavu obrađuju tri člana Povjerenstva.
Imena svih članova Povjerenstva, prisjetimo se, objavljuju se mjesec dana nakon objave obrazloženja, ali imena te trojke koja te materijale treba čitati i slagati za nastavak procesa, u skladu s potpuno mističnim autorstvom konkluzije procedure, ostaju anonimna, u ovom slučaju, za vječnost.
____________________________
***Zaključimo ovaj, pomalo frojdistički, portret dr. sc. Bauer: kad je netko doktor znanosti u pedesetim godinama života, a isporučio je tek jednu knjigu, neuravnoteženu zbirku esejističkih pripravaka, koja završava poglavljem iz davne doktorske disertacije, to bi moglo pripraviti naše brižljivije razumijevanje njezine esencijalističke pomame. Nema li se što pisati, čak ni kad se stvari mišljenja prepuste da ih odradi govor, kao u slučaju doktoričine knjige, tada se tu nezgodu može kompenzirati odgovornošću čitanja birokratiziranih lukavosti u koje svi prijavitelji programa moraju samljeti svoje pozitivne kreativne nedorečenosti.
____________________________
I što je još veći tabu: nije jasno kako nakon ove trojne, za Eurokaz i za sve ostale, impersonalne obrade nastaju ti sudbonosni, dakle, preuzetni zaključci / obrazloženja. Jer, ti se ležerni zaključci, jednako tako ležerno, nameću zainteresiranoj javnosti kao opći stav Povjerenstva, ma kako njihova redovito nesklapna, mistificirana razina prosječnosti može ići na štetu intelektualno sređenijih članova, npr. dr. sc. Bauer.
Piše li ih jedan član trisa obrađivača, uz minimalno odobravanje druga dva člana, ili rađanju zaključka / obrazloženja / presude nešto incestuozno pridodaje i cjelokupno Povjerenstvo, pa zaključci ne nastaju procedurom neutralnosti nego aritmetičkom sredinom izračunate benignosti. Tako, kad se cjelina rada na zaključcima, zbog demokratskog sindroma ili epidemije egalitarizma, ne želi, ne misli, ili se boji (otuda tabu; po Freudu, na polinezijskom - sveti strah) predstaviti nekim visoko moralnim, znanstvenim, praktičnim, umjetničkim autoritetom, obavija je se misticizmom kolektivnog tabua.
I eto ti mentalni ričet, kao u slučaju Zakladinih obrazloženja Eurokazu u posljednje tri godine.
Na nivou tabua (generički objekt) skupna obrazloženja Povjerenstva, kojima je Zaklada prijetvorno ležerna transmisija, palimpsestna su i pomodna (oksimoron!), a na nivou fetiša (pojedinačni predmet) su zloćudna.
Idemo prema kraju.
Vrijeme je za analizu najsvježijeg obrazloženja, u prosincu odaslane presude Eurokazu.
Analiza će biti kratka jer su svi njeni proceduralni, logistički i konsupstancijalni nesporazumi već probrani, ali ostaje ono spektakularno.
Presudu je, dakle, mogao koncipirati, nakon trojne obrade, jedan od četiri člana Povjerenstva koji se zanimaju ili bave kazalištem: dr. sc. Una Bauer, Hrvoje Korbar, Olja Lozica ili Dražen Šivak.
Nećemo o njihovim kompetencijama, skromnosti umjetničkih i intelektualnih dosega, pustimo paralipse, a ne vrijeđamo se ako ne znaju mnogo o budućnosti Eurokazove prošlosti. Tek ćemo malo o redukcijskoj hrabrosti i senzualnom kapacitetu njihovih financijskih pouka Eurokazu.
Jer već dvije godine našim se pismima bavimo hermeneutikom poluznanja, neupitnom Zakladinom hibernacijom društveno-političkog angažmana unutar umjetnosti, umjetničkom teologijom koja se napela oko artističke utilitarnosti, u duhu sovjetskih tridesetih, kao da gorkih sudbina Lunačarskog, Trockog i Mejerholjda nije ni bilo.
Bavili smo se i zabavljali 2022. u prvoj epistoli Eurokaz se konča, između ostalog, zaumnom konstrukcijom rečenice koja je pripomogla odluci o nefinanciranju Eurokazovih programa te godine: Ciljane skupine nisu detaljnije strukturirane po skupinama.
Prošle, pak, godine, manje smo se zabavljali bezobzirnostima u obrazloženju koje se osmjelilo Barthesa i Sartrea nazvati provjerenim i okamenjenim vrijednostima (...) tradicionalnima prije nego inovativnima.
Ove godine, vjerojatno, nas je dr. sc. Bauer osigurala od takovih diferencijalnih strahota i bahatosti.
A i propedeutika Zaklade, koja ide uz obrasce za prijavu, ove je godine uspjela posakrivati svoje, izgledalo je, vjekovječne favorite / aksiome, nad kojima ste se morali zakleti (ako ste željeli kako-tako profitirati i ne biti penalizirani) hematomima po papiru ili tipkovnici, kad već niste smjeli umočiti pero u mozak. Bilo ih je pet: kritičnost i refleksivnost, otklon od dominantnih koncepcija, angažiranost, inovativnost, istraživački pristup.
Zaklada godinama nije vidjela (dok je na to nije upozorio dr. sc. Leo Rafolt 2022. na Eurokazovoj tribini o Zakladi) da se kod tih, za financiranje presudnih, aksioma radi o eksplicitnom pleonazmu (to je ono kad se kaže veliko mnoštvo). Sve su to sinonimi, zakleti primjeri redundancije: jedan termin objašnjava istovjetnost drugog, npr. prvi aksiom - kritičnost je istovremeno (i nije ništa drugo) redundancija trećeg aksioma - otklon od dominantnih koncepcija.
Prošlogodišnje, u uvjetima natječaja Zaklade, prebacivanje tih pet aksioma groteske na rezervni položaj, u tekstualni međuprostor, u škrgut (lakopucajućih) zagrada, jedini je profit mrčenja naših prijašnjih epistola.
Pa ipak, ostalo je dosta materijala na koje će s veseljem upozoriti cinička, sada već neurotički rastegnuta, svrha ovogodišnjeg pisma.
Materijala koji će uspjeti osnažiti tvrdnju da se u slučaju Zaklade Kultura nova radi o novim reakcionarima (da i mi koristimo staljinsku nomenklaturu).****
Da završimo razgovorom o sitnom, anegdotama.
Eto, Eurokaz je ove godine od Povjerenstva za procjenu kvalitete prijave od mogućih 100 bodova dobio 79,00. Tih 21 insuficijentnih bodova koštalo je Eurokaz oko 6.000 € bruto manje za godišnju plaću jedinog njegova uposlenika.
Nešto se Povjerenstvu u prijavi Eurokazova programa nije dopalo, iako njihova procjena / obrazloženje odaje priznanje Eurokazu da ima potrebne ljudske, tehničke resurse za provedbu programa, i za to potrebno iskustvo i znanje.
Zahvaljujemo, ali od prošle se godine u Eurokazu na nivou resursa ništa nije promijenilo, dakle, oprostite na našoj zbunjenosti: prošle ste godine, izuzetno nadmeno, bez ikakve praktične provjere, detektirali nedovoljnost tih istih resursa, koji su bili, po vama, u suprotnosti s našim ambicioniranim programskim planovima, pa ste procijenili da su naši programi neostvarivi, a ako su neostvarivi, onda treba smanjiti bodove i dotacije.
____________________________
****I upravo je taj novi reakcionizam temeljni rezon zašto Eurokaz već tri godine upućuje tri puta po desetak relativno uspuhanih stranica u neodređenu javnost, a postiže, za stvari pameti Zaklade, malo ili ništa.
Jer, znamo što bi rekao Lessing: zašto pripaliti lomaču da bi se spalilo mušicu.
Znamo i to da optužiti nekoga za takav reakcionizam, otpustiti takvu sintagmu u p(r)otok javnih stratuma nije ništa drugo nego potpuno se predvidljivo izložiti velikom nerazumijevanju i trenutnom odiumu onog dijela javnosti koji misli da si mu, prije ove uvrede, ljudski i svjetonazorski pripadao, a da bi ti i Zaklada trebala biti, u ovim suženim hrvatskim interesnim rasporedima, bliska.
Rekao bi, recimo, Vili Matula: Ajde, sve je to 2022. bila Zakladina nesmotrenost, sada je već dvije godine više-manje financijski sve u redu.
No, nije u tome problem: lako za koncilijantnost.
Ovaj novi reakcionizam izlaže svoju, možda, nesvjesnu ili neželjenu sliku o sebi okrutnim obrazloženjima (ali i to se da nadživjeti). I onaj je stari pokušavao, ponekad, lagodnošću dubine ne znati (ne-reakcionarski) što se nova koprcalo unutar staljinski odrezane duhovnosti. Ne radi se ovdje o financijskim tegobama onih koji djeluju usuprot umjetničkog utilitarizma (i ne ubija se danas nekog u ime toga, a i Krleža je ostao živ za i poslije rata), radi se o onim, parafrazirajmo Brechta: tegobama ravnica.
Zaklada Kultura nova, za vjerovati je, sebe i represivnost rezultata svojih natječaja pokušava svesti na najmanju moguću mjeru (otuda njezina apsolutizirana demokratičnost, kao neki oblik odgovornog očaja i koprcanja u društvenom otuđenju), no ta se mjera povećava kako se naš kulturni i ljudski prostor smanjuje.
Povećavajmo prostor, i prostore, pa će i Zakladina oksimoronska okrutnost biti manja i bit će toplija. Zakladi pišemo jer želimo da nestane u širini prostora koji je sama toplinom razdala.
____________________________
Uz tu relativizaciju resursa ide i ovogodišnja gromoglasna lauda: (…) evidentno (je) da se radi o organizaciji duge povijesti i iznimno značajnih doprinosa hrvatskoj regionalnoj i međunarodnoj kulturi… I još: Povjerenstvo smatra da predstava koja se planira za 2024. (Krležino divot pismo) ima veliki potencijal realizacije u kapitalno umjetničko djelo.
No, sad počinje dekapitacija kapitalnog, ona već spomenuta, po Zakladi odobrena i podržana, lagodnost dubine.
Povjerenstvo ne čita pažljivo Eurokazovu prijavnicu i ne primjećuje da je opera Regoč planirana u programu Eurijale, Eurokazovog festivala smanjenih, ali usmjerenijih ambicija, koji ne želi biti komplementaran rigidnosti Eurokazovih polazišta, već deklarira estetičku otvorenost i želi pomoći mladim inovativnim poticajima (ozbiljno je napisano u prijedlogu programa da je jedna od eurokazovskih estetičkih odrednica: spajanje nespojivog).
Redateljica te opere Kristina Grubiša izuzetno je novo ime operne režije, a Eurijala se ne želi i ne smije preklapati s poetičkim i intelektualnim ambicijama Eurokazovih produkcija; otvorena je svim zainteresiranim koproducentima.
Površnost pregleda Eurokazovih materijala, naime, rodila je apodiktičku besmislicu Povjerenstva: da nije jasno objašnjeno zašto (Regoča) koproducira Eurokaz, ako se uzme u obzir programske ciljeve koji naglasak stavljaju na sartreovskoj angažiranosti ali i Barthesovu bijelom pismu.
I tu smo sa Sartreom i Barthesom dodatno u srcu Zakladina galimatijasa. Prošle je godine usputno Eurokazovo citiranje ove dvojice teorijskih bardova penalizirano jer su oni za Zakladu bili okamenjene vrijednosti, a ove su godine njih dvojica neprikosnoveni reperi ozbiljnosti Eurokazovih programskih ciljeva. Sve što nije u Eurokazovim programima u skladu s tim sartreovskim angažmanom i barthesovskim bijelim pismom izaziva kod Povjerenstva zabunu (upitne konceptualne podloge), a programu prijeti nipodaštavanje u formi redukcije onih 100 mogućih bodova. (Dugo bi trebalo za objašnjenje da su i Sartre i Barthes u prijavnici spomenuti tek kao lateralni, arhitekstualni prolaz kroz temate recentnih Eurokazovih produkcija. Uz to: Eurokazovi programski ciljevi uvažavaju Sartrea i Barthesa, ali na njih ne stavljaju naglasak.)
Dobro (pristali smo prijavom na apsolutističku demokraciju Zaklade i njezinu klauzurnu transparentnost), hajde da se ne uzrujavamo zbog ovih lakonskih pregleda naših materijala (bilo je puno prijava, tko će to sve pažljivo čitati), hajde da dopustimo kritičnost (nema nam labavo sa Sartreom i Barthesom), pa odšutimo čak i nemajeutičko podučavanje, iako mi oko pola stoljeća, davno prije ustoličenja pet Zakladinih (sada zaklanih) aksioma, pasionirano uvažavamo te aksiome (ako su S & B okamine, valjda je to i Eurokazov polit-biro - pa zapalit´), ali, brate, moramo li prihvatiti i penaliziranje?
Aksiomatičnost kritičnosti i podučavanja, dala bi se, nekom suzdržanom grimasom, shvatiti i prihvatiti. Obje bi mogle računati na kredite otuđenoj, recentnoj pomodnosti i ruletu dobrohotnosti Zakladina relativizma: koliko god to paradoksalno zvučalo, te se aksiomatske kritičnosti i poduke naslanjaju na demokratičnosti istine (koju se pokušalo eksplicirati u gornjem dijelu pisma) i uvažavaju je.
No, penalizacija u paradoksalnoj formi laude (gdje je Eurokaz: iznimno značajan doprinos hrvatskoj regionalnoj i međunarodnoj kulturi…) koja oduzima 21 bod i smanjuje za oko 6.000 € Eurokazovu profesionalnu ozbiljnost, pripada onom apsolutizmu istine, koja od ekipe iz Zaklade pravi nove reakcionare, policijsku ispostavu Duha (svetoga).
I još malo veselja na kraju: opet nepažnja Povjerenstva s predstavom Vagonija. I ta je predstava mladog, nekonvencionalnog redatelja Roka Pečečnika uvrštena u predloženi program Eurijale (zanimljiva peripatetička verzija Krležine U agoniji, koja treba početi u čekaonici Zapadnog kolodvora i nastaviti u tramvaju do sljemenske žičare), pa je tako i ona svojim namjerama izvan strogosti Eurokazovih programskih ciljeva. Eurokaz zbog tog otklona (koji pazi na generacijske promjene i uvažava svoju gerijatrijsku nepristalost), nije lijepo apodiktički usmjeravati i podučavati o programskim ciljevima, a ponajmanje, u ime zapuštanja sartre-barthesovske pravovjernosti - penalizirati.
Ali ima tu i jedna primjedba koja se tiče Eurokazu tako drage proizvodnje proizvodnje. Veli Povjerenstvo: Također iako “metaforizirati funkcionalnost jednog zapadnog kolodvora” zvuči vrlo zavodljivo nije objašnjeno kako se to planira učiniti.
Ovdje se mora zapitati Povjerenstvo o dvije stvari: prvo, bi li ih odgovor zadovoljio (pa bi se time i povećao bodovni fond) isticanjem nekog mehaničkog, strogo funkcionalnog planiranja metaforizacije (metaforizirati kao betonizirati ili lakirati); drugo, tko unutar zadanog okvira od 5.000 znakova može izložiti zadovoljavajuće konkretan plan metaforizacije. Čini se, jedino Barthes bijelim pismom, ali ta će bjelina Povjerenstvu biti nedovoljna za objašnjenje i neće se uklapati u kontekst suvremene kulture i umjetnosti.
Od Barthesove smrti prošlo je, naime, četrdeset i četiri godine, i on je sve svoje ostavio prošlom vijeku.
Čitamo se sljedeće godine.
Branko Brezovec,
umjetnički rukovoditelj Eurokaza
Prvo pismo: Eurokaz se konča
Drugo pismo: Svima, svima, svima...
Zagreb, 18. siječnja, 2024.