Eurokazu opet smanjena sredstva!

Eurokazu su ove godine smanjena gradska proračunska sredstva za 50% i nakon niza rezova kojima smo se nastojali prilagoditi u zadnje četiri godine, Eurokaz je ovim potezom doveden na sam rub opstanka.

U nastavku donosimo Eurokazovu žalbu na rezultate Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi koja je upućena Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport. U žalbi analiziramo proces sustavnog uništavanja Eurokaza koje od 2011. godine provodi ekipa Ivice Lovrića koja vodi kulturnu politiku Grada Zagreba.

Ovime želimo upozoriti javnost da je ovaj potez, koji neumitno vodi brisanju Eurokaza sa scene izvedbenih umjetnosti, još jedan prilog sveobuhvatnoj kulturnoj katastrofi kojoj svakodnevno svjedočimo.

 

 

26. ožujka 2015.

Vijeće za kazališnu djelatnost

Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport

Ilica 25 / I

10000 Zagreb

 

Predmet: Žalba na rezultate poziva za predlaganje Programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2015.

 

Poštovani,

Potaknuti službenom informacijom o raspodjeli programskih sredstava za 2015. godinu, a kojom je Eurokazu dodijeljeno 300.000 kuna (odnosno 50% manje od prošlogodišnje sume, a upravo je za taj  isti iznos bila smanjena i dotacija za 2014.) može se zaključiti da postoji gotovo lakonska numerička zakonomjernost u sustavnom uništavanju Eurokaza koje od 2011. godine provodi Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport.

Tim perpetuiranjem čarobne brojke 300.000, može se sa sigurnošću pretpostaviti: sljedeće će se godine Eurokaz privesti neumitnome kraju (300.000 – 300.000 = 0).                                     
Sistem je poznat: „malo po malo“ do nimalo.

A činjenice govore da je prije samo četiri godine, 2010., Eurokaz imao gradska proračunska sredstva od 1.400.000 kuna i da je te godine Eurokaz bio jedini festival u Hrvatskoj koji je dobio europsku operativnu potporu s maksimalnim brojem bodova te je ocijenjen kao festival koji je „dosegao najviši stupanj regionalne važnosti, kao i reputaciju jednog od najzanimljivijih događaja na polju izvedbenih umjetnosti u Europi“. Također je, kao koprodukcijski partner, ocijenjen kao “snažan brand koji podiže očekivanja i privlači profesionalce iz drugih zemalja na suradnju“ (citirano iz dokumenta evaluacije Izvršne agencije za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu - EACEA).

Tako osnažen, Eurokaz je te sretne 2010. godine, uz redovito izdanje festivala, producirao još i šest vlastitih produkcija i koprodukcija, stvarajući mjesečni repertoar u dvorani Gorgona u lijepoj namjeri da tu dvoranu, netom nakon otvaranja nove zgrade MSU-a, afirmira kao prostor ozbiljnosti suvremene scenske umjetnosti.

Ali, evo, baš od tada počinje njegovo financijsko strmoglavo kotrljanje koje traje do danas, a, kako rekosmo, hoćeš-nećeš, skončat će nespoznatljivom silom gradske kulturne birokracije sljedeće godine.                                                                                                                                   

Primjer smanjenja dotacije 2011., nakon sveobuhvatne programske aktivnosti Eurokaza 2010., upućuje na činjenicu da financijska degradacija Eurokaza zasigurno nije motivirana nekim evaluacijskim procedurama, jer, uostalom, odlučivanju o kulturi nikad nije bilo presudno niti znanje, niti inteligentno prepoznavanje, niti vanjsko priznavanje, pa tako nema niti volje da se o padu  ili porastu kvalitete programa sažetije i sustavnije sudi.

Dakle, kao ironizirajuće mahnitanje bagatelnog kombiniranja (ne bismo željeli vjerovati u političke implikacije toga mahnitanja) treba prihvatiti da se za u svim segmentima uspješnog programa 2010, utvrđuje nagli pad dotacije 2011. od 400.000 kuna! Sljedeće dvije godine  pokazuju nova smanjenja, da bi 2014. sredstva bila smanjena za dodatnih 30%, dakle, u godini kada se Eurokaz transformira u produkcijsku kuću, valjda kao kazna što je vodstvo festivala odlučilo da umjesto u skupa gostovanja, u teror ravnodušno važnih  informacija (kako bi rekao Sloterdijk) proračunska sredstva radije investira u proizvodnju, ponajprije dostojanstva, na domaćoj sceni.[1]

Taj i takav Eurokaz, koji Grad Zagreb spominje na prvom mjestu kada se treba pohvaliti visoko kvalitetnim kulturnim autentičnostima, ujedno je i referentni europski, pa usudimo se reći i univerzalni, topos kada se radi o inicijalnom prepoznavanju relevantnih umjetnika i pravaca novog kazališta. Uz to, Eurokaz, gotovo jedini u Hrvatskoj, u svom programskom konceptu sustavno nosi interes za kazališne umjetnike ne-europskih kultura.

Od festivala koji je prvih godina trajao i do tri tjedna s preko dvadesetak različitih predstava, zadnjih je festivalskih godina Eurokazov program, zahvaljujući smanjenju sredstava, više negoprepolovljen. Usprkos tome, zadržao je visoki programsko-estetski profil i europski  smjerodatan prostor.

Eurokaz je oduvijek i po samom svom ustroju u otklonu od konjunkturnih modela umjetničkog banaliziranja - počevši od autorskog, a time i rizičnog, pristupa festivalskoj selekciji koja se nikada nije oslanjala na dovođenje svjetskih kazališnih hitova, već na otkrivanje i prezentiranje autentičnih, beskompromisnih, ali i estetički odgovornih izvedbenih umjetnika - pa sve do okretanja produkcijskoj djelatnosti gdje želi stvarati jednako tako hrabre i nekonvencionalne projekte koji stoje usuprot, danas dominantnom modelu, teatra novca i zabave.

Upravo zato, mnogo više od srednjostrujaških kazališta, manifestacija i festivala kojima komercijalna uspješnost mora biti jedno od osnovnih mjerila, Eurokaz ovisi, i treba ovisiti, o proračunskim sredstvima gradskih i državnih institucija koje bi djelovale iz pozicije prosvijećene vertikalne ozbiljnosti i odgovornosti za doprinos inovaciji, kako na nivou budućnosti scenskog jezika tako i na nivou semantičkih dosega.

Mala digresija: kulturna vertikala politike toliko je prepoznatljiva koliko priznaje pravo kreativnoj nesigurnosti da se probija prema vrhu te vertikale, a da na njenom donjem kraju pripitomljava kulturne industrije.
Tek u socijalnom aspektu, u civilizacijskom prostoru, prostoru podatnijem od kulturnog, možemo govoriti ne o vertikali nego o piramidi gdje su te kulturne industrije i njene operativne funkcije njezina širina, a kreativnost njezin strmoglavi šiljak. Ali to su već pitanja dvosjekle vizije kulture s kojom se u Hrvatskoj, zemlji niske kulturne frekventnosti, ali civilizacijske užurbanosti, malo tko bavi.

Gradska dotacija za 2015. godinu zacrtava nam najnižu razinu financiranja, razinu koja je ispod svakeprovedbene pristojnosti. Postavlja se pitanje zašto?

Da podsjetimo: uz smanjena sredstva Eurokaz 2014. godine, uz ostale aktivnosti (radionice, rezidencijalne programe) ostvaruje dva ambiciozna projekta visokih estetskih i produkcijskih standarda koji nisu niti formatima niti elaboracijom uobičajeni na nezavisnoj sceni. Jedan od njih, predstava Pomutnje, nastala u koprodukciji s ADU i Dominom, imala je svoju premijeru u New Yorku u prestižnom Abrons Arts Centeru, nakon toga zagrebačkim izvedbama inaugurira novu kazališnu scenu ADU, a u međuvremenu je pozvana na sedam inozemnih festivala od Leipziga do Bukurešta. Druga predstava, praizvedba teksta Plaidoyer po piknji, rađena za Gorgonu, afirmira potpuno zanemareni i od institucija skandalozno prešućivani dramski opus Milka Valenta.

Posljednje četiri godine Grad je Eurokazu davao točno onoliko koliko je pragmatično procjenjivao da je dovoljno da nas se ne izazove na glasno nezadovoljstvo, a crta strateške mudrosti i ravnoteže nije nikad prelažena niti s jedne, niti s druge strane - sve do sada.

Mi u Eurokazu tu zastalost na braniku te crte, i njezino neprelaženje, opravdavali smo na različite ne baš lagodne načine. Pristajali smo na uvažavanje vanjskih recesivnih faktora, ali smo iz godine u godinu vjerovali da se ideja novog modela, ekonomski i estetički  zaoštrenije, a u dostojanstvu prohodnije scenske proizvodnje mora sama pojaviti kao praktični ulog kulture i nalog društvene ne-ideološke emancipacije.

Tu smo ideju požurivali i ažurirali, ali smo za nju vrebali quorum.

Vi ste sada tu crtu prešli i na nama je da vas izazovemo da rušenje te ravnoteže (koja, naravno, nije mogla trajati vječno) objasnite.

Organizacije u Europi koje su sa sličnim smjerovima započinjale paralelno, ili čak kasnije, od Eurokaza, danas imaju svoj prostor razvojne pameti i uredne organiziranosti. I sama sam vodila jedan takov pogon u korist jedne promoćurne kulturne politike – Kampnagel u Hamburgu. Trebam li ukazivati na europske primjere, nije li dovoljno osvrnuti se na susjedstvo.

Lakonskim potezom vaše  kulturne nesnalažljivosti, pripušteni smo najgoroj od svih smrti: polaganom truljenju s pogledom strave na uklopljenost u serijski niz kolektivnih umiranja, i to zato što se ne želimo prepustiti kulturalnom shematizmu, što ne pristajemo uživati u etabliranom, lagodnom statusu quo, već predlažemo svrsishodnije, energetski propulzivnije, Europi primjerenije i ekonomski uravnoteženije produkcijske modele.

Vaš potez sramotnih iznosa, rekli smo to i prošle godine kad smo jedno otvoreno pismo adresirali, kobajagi financijski nestašnoj, ministrici kulture, cinički nas tjera van društvene uračunjivosti, oslobađa nas društvenih obaveza u trošenju tih iznosa, nagovaranas na privatni smjer naših  interesa. Mudrujte kolikogod hoćete, samo budite poslušni – kao da je vaša kulturna formula preuzeta od Bismarcka.

Mi dodijeljeni nam novac nemamo snage vratiti, a vi nam taj novac nemate snage niti uskratiti niti ga učiniti smislenim.

Ili pristojnije govoreći, odbacujući mrak prethodnih redaka:
uvažavajući ozbiljnost recesijskih mjera, odbijamo povjerovati da Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, ne samo da nema sluha za promjenu smjera Eurokazova festivalskog novca koji je dosad odlazio na sve skuplja gostovanja, a sada bi trebao koristiti ozbiljnijem ojačavanju zagrebačke inovativne i nezavisne izvedbene scene stvaranjem europskih produkcijskih i logističkih uvjeta za rad, već i da, rezanjem dotacije, zaista želi onemogućiti Eurokaz u ostvarivanju njegova drugog važnog strateškog cilja: vraćanje sramotno programski zapuštene multimedijalne dvorane Gorgona (pri MSU) njezinoj izvornoj  izvedbenoj namjeni i kreiranje novog, živog mjesta društvene i kulturne ponude Grada kroz mjesečni repertoar i organizaciju diskurzivnih popratnih programa (razgovori s publikom, radionice, simpoziji, predavanja-performansi itd.).

Ovi posljednji reci bolje zvuče, ali kapacitet neuralgije i zebnje ostaje bismarkovski isti.

 

S poštovanjem,

Gordana Vnuk,

umjetnička voditeljica Eurokaza

 

[1]Pregled dotacija Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport (2009-2015):

2009. god. - 1.500.000,00 kuna

2010. god. - 1.300.000,00 + 100.000,00 kuna (Program gostovanja i koprodukcija s MSU)

2011. god. - 975.000,00 kuna + 35.000 kuna (EU projekt Focus on Art & Science in Performing Arts)

2012. god. - 900.000 kuna + 50.000 kuna (EU projekt Terra Nova)

2013. god. – 900.000 kuna

2014. god. – 600.000 kuna

2015. god. – 300.000 kuna