Pomutnje

O predlošku

Scenski projekt Pomutnje u koprodukciji Eurokaza i Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu nastaje na temeljima romana Pomutnje gojenca Törlessa austrijskog prozaika Roberta Musila (1880 -1942).  

 

Roman Pomutnje gojenca Törlessa na tragu je modernističkih tendencija snažne intelektualizacije proze usuprot epskoj narativnoj prohodnosti. U središtu je djela mladić Törless, suočen s tragovima psihičkog i erotičkog sazrijevanja u uvjetima klauzure vojnog zavoda na rubu Habsburške Monarhije. No roman, naglašeno introspektivno zasijecan, zapravo je ironična parafraza, persiflaža, iskušavanje na neočekivanim razinama, temeljnih stavova Kantove kritičke filozofije: nemogućnost da se diskurzivno dopre u sferu transcendentnog. Jer Törlessov je temeljni prijepor u sudaru heteronomnih moralnih maksima i predodžbe autonomnih moralnih imperativa.

 

Malo društvo pitomaca, uz voajersko Törlessovo držanje, pod, na prvi pogled prozirnom, izlikom da žele nehotičnog kradljivca Basinija izvesti na pravi put, suočava se s komunikacijskom nelagodom u pronalaženju snažnijih razloga sveljudske prisnosti, afekcije i homoerotičkog dostojanstva.

 

To je nelagoda koja prerasta u bjesomučni sistem iskušavanja, u ono što Kant naziva kategorijom Ograničenja (Einschränkung), to jest u agresivnost stvarnosti vezane za negaciju (Kojève).

 

Roman je to suzdržanog diskursa, na iracionalnim rubovima ekstatične šutnje i Törlessove nenadano impresionistički otkrivene žudnje za nespoznatljivim u Drugom, koja se prikrada u figurama tjelesne privlačnosti, i zatim njeno pretvaranje u krivnju, da bi skončala u raspršenom, smirenom malograđanskom zaboravu, u patologiji normalnosti.

 

O provedbi

Predstava se sastoji od dva ravnopravna dijela.
Prvi se dio organizira oko, a zapravo točnije  – unutar – 39 minuta trajanja 2. simfonije Peterisa Vasksa i njezina bespoštednog ritma, pokušavajući u neravnopravnoj borbi s njezinom, prema predlošku i predstavi indiferentnom, konzistentnošću, predstaviti glavne narativne linije i introspektivna usmjerenja Musilova romana.
Borba s Vasksovom glazbom, u koju, gotovo aktom tvrdoglave spontanosti, predstava ulazi (a spontanost je, prema Kantu, u temelju svakog povezivanja, jer je nužnost apriorno zadata, ne treba joj argument povezivanja) törlessovske je naravi.
Nešto nas određuje i privlači izvan nas; želimo mu odrediti red, ili, barem, postav, nametnuti redosljed, ali nam to nešto izmiče i izmotava se, u Törlessovu slučaju, u banalnosti putenosti.
Kapacitet Vasksove glazbe pogađa cjelinu Törlessove osjećajnosti, ali ne na način kako to protokol Musilove priče hoće. Prostor koji traži sazrijevanje Törlessove misli glazba bezobzirno erodira, i obratno: Törlessov emotivni dinamizam glazbena tempa rijetko podržavaju.
Stradava spleen predstave, ali ona dobiva na hermeneutičkim razinama.
Oslanjanje na Vasksovu glazbu, naime, daje nužnu temporalnost predmetima samoopažanja (opažanje u duhu - duktus Musilova romana - traži drugačije scensko vrijeme od izvanjskoga), upravo po tragu Kantove gnoseologije.

 

Drugi dio predstave, u kontrapunktu s 3. scenom iz 3. čina Wagnerove opere Siegfried, upozorava na pozadinske kontekste i njihov spontani odskok iz intelektualne intuicije predloška. 
Um se predstavlja kao regulativan, ali još ne (i možda nikada ne) konstitutivan pojam zbilje.
Kako veli Musil u romanu: Naše misli i osjećaji ne teku mirno poput rijeke, nego nam padaju na pamet, padaju u nas poput kamenja. Ako pažljivo promatraš sebe, osjećaš  da duša nije nešto što u postupnim prijelazima mijenja boje, nego da misli poput znamenaka vrcaju iz nekakve crne rupe...
Postupci drugog dijela predstave udaljavaju nas od bilo kakve longitude romana.
Dok prvi dio iskušava, u besmislenoj, namjernoj komplikaciji, u višoj slučajnosti, gotovo žrtvom, sačuvati tu mikro-sustavnost unutar agresivne nametljivosti glazbe, ovdje se sav materijal predloška blagošću predaje u ruke jednoj podignutoj strukturi da tu i takovu sustavnost razbaca kako hoće.
Ali strukturi koja djeluje kao da sama sebe nije dovoljno svjesna, koja djeluje gotovo po Kantovoj objekciji o smislu glazbe – kao igra osjeta, a da bi takva, njoj prepuštena  mogućnost samoživosti, priskrbila gledatelju bilo kakvu korist.
Finale Wagnerova Siegfrieda, naime, na prvi je pogled apoteoza normalnosti (suprotna, epidemiji transcendencije, koju zagovaraju neki bezglavi Wagnerovi kritičari, i koja, po njima, dosiže vrhunac Parsifalom): nakon homoerotičkih peripetija Siegfried i Brünnhide postaju cura i dečko. 
Ali, tu je dvosrtruko dno, vrhunsko lukavstvo Wagnerova djela: Siegfried zadobija Brünnhildu činom milosti, ne kao ženu, već kao poniženog hemafrodita čime se obostrana, možda nesvjesna, ali transcendentalna čežnja za, gore spomenutim, nespoznatljivim u Drugom, ne ništi, niti odgađa, nego perpetuira, u zebnji obnavlja.
Siegfried je denunciran do zadivljujćeg statusa metafizičke komedije (čemu, uostalom, streme i sva Wagnerova djela). Ona nas zabavlja namjernim vrtlozima svog nesvjesnog teizma (sintagma koja bi se mogla vezati uz cijelu Kantovu filozofiju), a melankolični zastor kojim će se obaviti kraj Musilova Törlessa(simbolično predstavljen blago parfimiranim vonjem što se dizao iz struka njegove majke) neće prikriti metafizički očaj pred, da citiramo Kanta - nužnošću koja nije ništa drugo do egzistencija data od same mogućnosti i koji nema samo adolescentsku epidermu.

 

O pedagogiji

Pomutnje su nesvakidašanj scenski projekt ne samo zbog diskretnosti, a neprikosnovenosti Musilom ponuđene teme, već i zbog, pojednostavljeno rečeno, nekonvencionalnosti, nezajažljivosti motiva, ali Pomutnje žele biti i edukacijski iskorak.
Inicijator projekta Pomutnje eminentni je hrvatski redatelj Branko Brezovec, ujedno i profesor na ADU, koji je kao izvođače okupio studente glume 1. i 2. godine MA studija na ADU (uz dva gostujuća makedonska glumca), studente kazališne režije i radiofonije kao asistente i suradnike, studenta oblikovanja svjetla, studente filmske režije i snimanja, studenta organizacije.                                                                                            

U autorskom timu, uz kolege profesore, sudjeluje nekoliko stalnih Brezovčevih suradnika.

Na didaktičkoj razini projekta inzistira se na snažnijem nehijerarhiziranom preplitanju autorskih i izvođačkih kompetencija, na podizanju etosa i patosa izvedbe, a posebno se naglašavaju primjeri, u akademijskom sustavu, metodoloških apartnosti.

U svakom slučaju introspektivno nagnuće predloška, ali i pretpostavka scenske nespretnosti i neuvjerljivosti prema slikama klauzurnog nasilja, negira realističke platforme. Energija - bila to izvanjska žudnja ili njezina potmula samorazarajuća odgoda - ne posjeduje subjekt niti ga na bilo koji način zasijeca.                            

Izvođači su u srcu najtežih scenskih zadataka: nadaju se u eleganciji, u preziru nedovršenih, opsjenarskih scenskih akcija (posebno fizičkih zlostavljanja), kao visoko smireni voajeri spomenute energije, a koja se umnaža na rubovima - filmovima Kurta Krena, mladenačkim fotografijama Tihomira Milovca ili persiflažom u rekvizitariju - preobiljem arbitrarnih značenja.

Provedbeni postupak, postupak je, dakle, pedagoške odgovornosti za svježinu izvođačkog povjerenja u  izdrživost i ekspresivnost unutarnje mentalne napetosti.

Taj smireni voajerizam dodiruje, tako, druge razine scenske živosti: pregnantan gestualni teatar brechtijanskog tipa i ikonoklastičku samodovoljnost tehničke glumačke ličnosti, gavellijanski statički centar*, u jednu riječ – pokušava se oko didaktičkog proboja prema scenskom materijalizmu, u dosadašnjoj obrazovnoj praksi odveć zapostavljenom.

 

 

Filmovi u predstavi:

KURT KREN:
1/57: Eksperiment sa sintetičkim zvukom / Versuch mit synthetischem Ton (1957)
3/60: Drveće u jesen / Die Bäume im Herbst (1960)
9/64: Božićno drvce / O Tannenbaum (1964)
10/65: Samoozljeđivanje / Selbstverstümmelung (1965)
44/81: Snimak-Metak / Foot ́- age shoot ́- out (1981)
16/67: 20. rujan / 20. September (1967)
37/78: Opet drvo / Tree again (1978)

IVAN LADISLAV GALETA:
PiRâMidas 1972-1984 (1984) 

 

Fotografije u predstavi:

TIHOMIR MILOVAC:
Magla, 1–4 (1973)
Vlak, 1–36 (1977)
Magazinska, 1–37 (1979)
Lampa, 1–5 (1979)
 

TIHOMIR MILOVAC / IVAN MARUŠIĆ KLIF:
Dekonstrukcije, 1-50 (2014)

IVAN LADISLAV GALETA:
Dokumentacija predavanja: Osnabruck (sredina 80-tih)
Akademija likovnih umjetnosti (ALU), Zagreb (2006-2007)

 

Robert Musil: Pomutnje gojenca Törlessa

 

Sažetak romana

 

Tri pitomca austrougarskog internata, Reiting, Beineberg i Törless, uhvate svoga kolegu Basinija da krade novac od jednog od njih trojce te, umjesto da ga prijave upravi škole, odlučuju ga sami kazniti. Počinju ga zlostavljati, najprije fizički, a onda i psihološki, uz ucjenu da će ga prokazati. Maltretiranje Basinija postaje otvoreno seksualno i izrazito sadističko; ipak, on podnosi mučenje čak i kad ga, lišenog i zadnje mrve dostojanstva, ponize pred cijelim razredom.

Uslijed svoje moralne i seksualne pomutnje, Törless se pridružuje Beinebergovu i Reitingovu degradiranju Basinija; Basini i Beineberg istodobno ga seksualno privlače i gnuša ih se. Promatra, pa i sudjeluje u mučenju i silovanju Basinija, uvjeravajući se da to čini zato da shvati raskorak između racionalnog sebe i mutnog, iracionalnog zakutka sebstva; postaje uznemiren promatrač vlastitih tokova svijesti.

U nemogućnosti da rastumači svoje iskustvo isključivo racionalnim i analitičkim razmišljanjem, Törless zakazuje sastanak s profesorom matematike. Gradivo koje ga ponajviše zbunjuje su imaginarni brojevi. Pita se kako je moguće da krenemo od nečeg potpuno stvarnog, pridružimo mu element koji ne postoji te u konačnici dobijemo logičan rezultat (budući da imaginarni brojevi na posljetku poništavaju jedan drugoga na obje strane jednadžbe), koji je u isto vrijeme i realan rezultat. Profesor mu odgovara da će, dok god ne odraste i ne nauči još deset puta toliko matematike koliko zna sada, u to morati jednostavno vjerovati. Pokazuje mu svoj svezak Kantove filozofije u kojem su odrednice našeg djelovanja, načela mišljenja koja sve određuju, ali napominje da ih je vrlo teško neposredno razumjeti. Razmišljanje o odnosu između matematičkih apstrakcija i vanjskoga svijeta pojavnosti u Törlessovu umu stvara još veće pomutnje.

Basini priznaje Törlessu svoju ljubav i Törless mu slabašno uzvraća, ali ga njegovo zgražanje i uznemirenost nad Basinijevom pasivnošću dovodi do ishitrena i otvorena sukoba s Beinebergom i Reitingom, te Basiniju, kao izlaz iz situacije, sugerira da se sam prijavi ravnatelju.

Pokrenuta je istraga, ali jedinim krivcem proglašen je Basini.

Školsko vijeće napokon zaključuje kako je Törlessov intelekt previše istančan za internat te savjetuje njegovim roditeljima da se mladić nastavi školovati kod kuće.

Ostali podzapleti uključuju Törlessovo iskustvo s mjesnom prostitutkom Boženom te njegovu analizu roditeljskog svjetonazora.

 

Richard Wagner: Siegfried

 

Siegfried je treća od četiri velike opere njemačkog skladatelja Richarda Wagnera u ciklusu pod nazivom Prsten Nibelunga, koji čine: Rajnino zlato, Walküra, Siegfried i Sumrak bogova. Premijera Siegfrieda održana je 1876. godine u Bayreuthu kao dio praizvedbe cijele tetralogije Prstena. Uprizorenje čitavog ciklusa odvija se četiri večeri za redom, a ukupno trajanje izvedbe iznosi 15 sati.

Libreto se temelji na nordijskim sagama i legendama o Nibelunzima i prati borbu bogova, junaka i mitskih bića za čarobni prsten koji osigurava prevlast nad čitavim svijetom. Potraga za Rajninim zlatom i ljuti sukobi oko prstena zapravo simboliziraju posrtanje postojećeg poretka druge polovice 19. stoljeća pred beskrupuloznošću nadolazećeg kapitalizma.

 

Sažetak libreta

 

Čin I

U šumskoj pećini, patuljak Mime, Alberichov brat i jedan od Nibelunga, kuje plan kako da se domogne Prstena. Dječaka Siegfrieda, svojega posinka, cijeli je život odgajao s ciljem da ovaj jednom ubije zmaja Fafnera koji čuva svemoćni Prsten. Kad Siegfried postane mladić, Mime je prisiljen ispričati mu kako ga je oteo od njegove majke Sieglinde koja je umrla pri porodu. Pokazuje Siegfriedu komadiće slomljena mača Nothunga, moćnog oružja Siegfriedova oca, koji je Mime uspio sačuvati, ali koji, iako je kovač, ne uspijeva popraviti.

Wotan, gospodar bogova, dolazi Mimeu na vrata prerušen u starca, predstavlja se kao Skitnica i kazuje patuljku da jedino onaj koji 'ne poznaje strah' može ponovo iskovati mač i s njime ubiti zmaja Fafnera. Budući da Mimene može popraviti mač, Sigfried odlučuje da će to učiniti svojim rukama. Mime u potaji spravlja smrtonosni napitak koji će ponuditi Siegfriedu kad ovaj ubije zmaja.

 

Čin II

Prema Wotanovu proročanstvu, Siegfried Nothungom probode zmaja Fafnera kroz srce. U svom posljednjem času, Fafner saznaje Siegfriedovo ime i upozorava ga da se čuva izdaje. Kad Siegfried izvuče mač iz trupla, ruke mu ostaju natopljene zmajevom krvlju i on ih nehotično stavi u usta. Nakon što je okusio zmajevu krv, Siegfried shvaća da razumije pjesmu šumske ptice.

Pred pećinom, Mime i Alberich se glasno prepiru oko blaga. Siegfried se požali da još uvijek nije upoznao strah, a Mime mu nudi otrovni napitak. Siegfried, zbog čarobne zmajeve krvi, prozre njegovu namjeru i probode ga svojim mačem. Nato ptica potakne Siegfrieda da ode u planinu pronaći prelijepu Brünnhilde. Brünnhilde je Wotanovo dijete (kao, uostalom i Siegfriedov otac i majka) koju je on zbog neposluha zatočio na stijeni opasanoj čarobnom vatrom. Siegfried kreće prema planini.

 

Čin III

Wotan se ukazuje na planinskoj stazi i priziva Erdu, božicu zemlje, da joj obznani sudbinu bogova. U očekivanju skorašnjeg kraja vladavine bogova, on se odriče vrhovne pozicije i objavljuje da svoje nasljedstvo prepušta Siegfriedu i Brünnhildi. Nailazi Siegfried i Wotan mu, još uvijek prerušen u Skitnicu, prepriječi put. Siegfried ga ne prepoznaje, već mu se, držeći ga za priprostog starca, izruguje i jednim udarcem svog mača slama Wotanovo koplje.

 

Finale (scena 3)

Siegfried se probija kroz vatreni obruč i dospijeva do vrha planine gdje počiva Brünnhilde. Budući da nikada prije nije susreo ženu, uvjeren je da je pronašao muškarca. Nakon što joj svuče oklop, ostaje preneražen Brünnhildinom, ponešto ostarjelom, ljepotom i tako napokon spoznaje što znači strah. Savladavši svoju bojazan, Siegfried budi začaranu ljepoticu poljupcem. Pozdravljajući zoru, Brünnhilde je ushićena da je Sigfired taj koji ju je vratio u život. Ipak, pokušava se oduprijeti Siegfriedovim izljevima strasti, shvaćajući da bi je ljubavna veza s muškarcem koštala besmrtnosti i slobodnog života ratnice u muškom oklopu. Napokon, pridobivena Siegfriedovim zaklinjanjima, odriče se svijeta bogova i pridružuje mu se u pjesmi koja slavi ljubav.

 

 

Branko Brezovec

(1955 -) hrvatski redatelj.       

                                                                                                                             

Prije upisa na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti gdje je diplomirao kazališnu režiju, studirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegove prve predstave povezane su s kazališnom grupom Coccolemocco, koju je osnovao i umjetnički vodio od svoje petnaeste godine, a koja je bila jedna od najvažnijih alternativnih grupa sedamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji.

U to vrijeme režirao je Brechtove didaktičke komade uključujući i svjetsku premijeru Brechtova prvog djela Biblija (1974), radio s ogromnim lutkama, te recitale sa stotinu sudionika.

Predstavom Ormitha macarounada i nekoliko kuhara (1982) inaugurira svoju “patent” dramaturgiju koja jukstaponirajući brojne, pa i krajnje divergentne tekstove daje iznenađujuće rezultate (u ovom slučaju on povezuje, što se na prvi pogled može učiniti apsurdnim, Gideov roman Krivotvoritelji novca i Lift za poslugu Harolda Pintera). Tekstovi se međusobno komentiraju, preklapaju na neočekivanim mjestima, što daje novo svjetlo svakoj izgovorenoj rečenici. Ovu će metodu razviti kasnije u predstavi Brecht 1917 (1985), u kojoj je stvarni tragički događaj iz novinskog članka samo izgovor za disput o brechtijanskoj dijalektičkoj metodi kao takvoj, upotrebljavajući dijelove iz 26 Brechtovih drama, eseja i pjesama.

U kasnijem periodu Brezovec je režirao u nacionalnim i repertoarnim kazališnim kućama čitave bivše Jugoslavije i u inozemstvu (Velika Britanija, Uzbekistan, Norveška, Švedska, Francuska, Njemačka, Italija), radio na različitim žanrovima (opera, multimedijski spektakli, “metafizičke komedije” itd.), te u multikulturnim sredinama s Albancima, Turcima, Welšanima, Uzbecima, Romima...

Njegov inovativni dramaturški pristup proširen je povezivanjem različitih diskurzivnih materijala, konteksta, jezika, govora, redateljskih i glumačkih stilova u jednoj predstavi. On ispituje u još uvijek neistraženim mogućnostima dramskog teksta, slobodno koristeći reference iz raznih kultura (posebno sa područja Srednje i Jugoistočne Europe), koje zatim kombinira s modernim redateljskim mehanizmima. Paralelizmi upotrijebljeni u njegovu djelu (poput Nizozemske polifonije) vode do svjesnog preobilja informacija i značenja koje traži dodatni napor od publike, a koja, iako zabavljena opažanjem postojanja sistema, ne može u njega prodrijeti.

Njegove su predstave sudjelovale i bile nagrađivane na gotovo svim festivalima bivše Jugoslavije i u inozemstvu, na svim kontinentima s preko 200 gostovanja.

Najznačajnije predstave: Badenski poučak o suglasnosti (1973), Jedan dan u životu Ignaca Goloba (1977), Ormitha Macarounada i nekoliko kuhara (1982), Brecht 1917 (1985), Shakespeare The Sadist (1986), Zašto smo u Vijetnamu Minnie? (1988), Tajanstvena prela (1990), Tri Nore čekaju Baala (1993), Kralj Hamlet (1995), El1Ec2Tra3 (1997), Cezar (1998), Pečalbari (2000), Veliki Meštar sviju hulja (2001), Kamov, smrtopis/Moulin Rouge (2003), Timon Atenjanin (2005), Gospoda Glembajevi (2007), U agoniji (2008), Okovani Galilej (2009), Saloma (2010), Leteći Holandez (2013).

Od 2002. predaje od na zagrebačkoj ADU, odsjek kazališne režije, a od 2012. je redoviti profesor.

 

 

Immanuel Kant

(1724-1804) njemački filozof.

 

Jedan od najvećih filozofa svih vremena; njegov sveobuhvatan, sistematičan opus koji obuhvaća epistemologiju (teoriju znanja), etiku i estetiku imao je vrlo velik utjecaj na cjelokupnu svjetsku filozofiju.

Kant je bio najzreliji mislilac prosvjetiteljstva, no njegova filozofija, koja nas odbija od dogmatskog drijemeža, najavljuje i epohu romantizma.

Temeljna ideja Kantove kritičke, transcendentne filozofije, osobito izražena kroz njegove tri kritike: Kritiku čistog uma (1781, 1787), Kritiku praktičkog uma (1788) i Kritiku moći suđenja (1790), je ljudska autonomija.

Kriticizam znači kritičko preispitivanje uma samog, zahtjev umu da pred sudom sebe sama odredi svoje mogućnosti i granice.

U spoznajnoj teoriji Kant uvodi novost tzv. kopernikanski obrat. Čovjek postaje središte spoznajnoga procesa: objekt kruži oko subjekta (a ne obratno), nadaje se kao pojava, onako kako to uvjetuje subjekt svojim spoznajnim oblicima a priori: prostorom i vremenom te svojim kategorijama mišljenja.

Čovjek je zakonodavac prirode, tu započinje Kantov subjektivizam, ali i agnosticizam: čovjek dohvaća samo pojave, predmete, fenomene, ne stvar o sebi, ne noumenalnu sferu. O stvarima znamo samo ono što u njih stavljamo i to rađa čovjekovo nezadovoljstvo, njegov nepotreban trud oko metafizike pojava, u spoznavanju bez pokrića.

U etičkom učenju Kant zastupa etičku autonomiju čovjeka (usuprot teološkoj heteronomnoj etici) koja se temelji na dobroj volji, a njezina je svrha ispunjenje dužnosti. Djelo učinjeno iz dužnosti (dakle, iz vanjske, heteronomne prisile) nema moralni sadržaj, posjeduje ga tek ono djelo počinjeno prema dužnosti. Formula je zapovijedi uma, kategorički imperativ, i on glasi: radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da (tvoja volja) postane opći zakon. Čovjek je autonomni zakonodavac svega ljudskog djelovanja, sloboda je njegov zadatak kao umnoga bića koji je nezavisan od kauzaliteta prirode. Ali Kant govori o kauzalitetu slobode: sloboda je zadatak odgovorna čovjeka. Imati slobodu znači imati dobru volju da se ona nikad neodgovorno, usuprot Drugom, ne upotrijebi.

U Kritici moći suđenja, jednako kao i u spoznajnoj i etičkoj teoriji, Kant se suprotstavlja svakoj teologizaciji estetike. Doživljaj ljepote je zasnovan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela, a ne proizlazi iz sadržaja djela, njegove etičke, političke ili rodoljubne ideje. I ovdje je prisutna ideja 

 

 

Robert Musil

(1880-1942) austrijski pisac.

 

Jedan od najvažnijih europskih predstavnika modernizma u svjetskoj književnosti.

Završio je vojni internat u Eisenstadtu, a onda i Hranicama, a svoja je školska iskustva opisao u romanu prvijencu Pomutnje gojenca Törlessa, objavljenom 1096, kada je imao svega 25 godina. Tijekom studija po danu se  školovao za inženjera, a noću bavio književnošću i filozofijom. Nakon diplome, Musilu je počelo dosađivati ono što je doživljavao kao uskogrudni inženjerski svjetonazor te je na Berlinskom sveučilištu upisao doktorski studij psihologije i filozofije.

Na početku Prvoga svjetskog rata, Musil je pristupio vojsci. Nakon završetka rata i propasti Austrougarske Monarhije, Musil se vratio u Beč i posvetio književnoj karijeri. Objavio je zbirku kratkih priča Tri žene, a onda je 1930. i 1933. u Berlinu objavio 1,074 stranice svojeg remek-djela Čovjek bez osobina.

Ovaj nedovršeni roman, upravo na razini književnih i fenomenoloških postupaka, smatra se jednim od najzanimljivijih i najutjecajnijih modernističkih romana koji puninom svojih uvida stoji ravnopravno uz Uliksa Jamesa Joycea, Hermann Brochove Mjesečare ili U potrazi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta.

Roman je anticipirao nadolazeću katastrofu Europe i Austrougarske nakon Prvoga svjetskog rata, no u stvari se bavi moralnim i intelektualnim nesnalaženjem u potrazi za nad-povijesnim, izgubljenim totalitetom svijeta i mišljenja kroz vizuru glavnog junaka Urlicha, bivšeg matematičara koji se nije uklopio u svijet oko sebe na način koji bi mu priskrbio posjedovanje osobina.

Čovjek bez osobina roman je ni o čemu, efemerne fabule, o vječitoj trenutačnosti, o uzaludnosti stoljeća. Musil kaže da je danas važnija struktura djela nego njegov hod. I o svome romanu zaključuje: Fabula ovog romana svodi se na to da se fabula koja bi se u njemu morala ispripovjediti, ne propovijeda.

Posljednje godine Musilova života obilježene su nacizmom i Drugim svjetskim ratom. Nacisti su zabranili njegove knjige te su on i supruga Marta, koja je bila Židovka, otišli u egzil u Švicarsku, gdje je Musil i umro 1942.

S izrazom ironične razonode na licu.

 

 

Peteris Vasks

(1946 -) latvijski skladatelj.

 

Glas o Vasksovim skladbama se izvan Latvije pročuo devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je Gidon Kremer, glasoviti latvijski violinist i dirigent, počeo promovirati njegova djela.

Vasks je trenutačno je jedan od najutjecajnijih i najhvaljenijih suvremenih europskih skladatelja. Njegova djela, općenito vrlo čista i komunikativna, uključuju elemente latvijske folklorne glazbe i minimalističkih glazbenih tehnika i postupaka, ali ne postoji jedinstvena metoda kojoj robuje.

Vasks je dobitnik Vienna Herder nagrade Fondacije Alfred Toepfer (1996), Velike nagrade Latvije za glazbu (1997) te nagrade Cannes Classic (2004). Počasni je član Latvijske akademije znanosti te od 2001. član Švedske kraljevske glazbene akademije.

Njegova najznačajnije djela uključuju skladbe Viatore, 2. Simfonija (koristi se u Pomutnjama) te Glazba za preminulog prijatelja.

 

 

Richard Wagner

(1813-1883) njemački skladatelj, redatelj, esejist, polemičar i dirigent.

 

Wagnerovo primarno umjetničko nasljeđe je njegov operni opus koji čine romantične opere: Ukleti Holandez, Tannhäuser i Lohengrin; tetralogija Prsten Nibelunga: Rajnino zlato, Walküra, Siegfried i Sumrak bogova; tragična ljubavna priča Tristan i Izolda; zrela komedija Majstori pjevači i njegova posljednja opera, Parsifal.

Njegova su operna djela znamenita po složenoj teksturi, bogatim harmonijama i orkestracijom te raskošnoj uporabi lajtmotiva - glazbenih fraza pridruženih pojedinom liku, mjestu, ideji ili dijelu zapleta.

Za razliku od većine opernih skladatelja, Wagner je pisao i libreto i glazbu za sva svoja djela te je revolucionirao operu konceptom Gesamtkunstwerka ('totalnog umjetničkog djela') po kojem je težio objedinjavanju poezije, likovnosti, glazbe, drame i kazališta u jedno umjetničko djelo, s glazbom koja je podređena drami.

Wagner je istraživao granice tradicionalnog tonskog sustava utirući time put atonalnosti 20. stoljeća. Štoviše, njegovi su kontroverzni tekstovi na temu glazbe, drame i politike imali snažan utjecaj na mnoge umjetnosti, a njihov se upliv proširio preko kompozicije na dirigiranje, filozofiju, književnost, vizualne umjetnosti i kazalište.

Wagner je uspio sagraditi i vlastitu opernu kuću, Bayreuth Festspielhaus, kamo je uveo mnoge arhitektonske  i scenske inovacije kao što su: zamračivanje gledališta tijekom izvedbe te smještanje orkestra u otvor ispred pozornice, izvan vidokruga publike.

Wagnerov festival koji se u Bayreuthu održava svake godine, učvrstio je Wagnera na poziciji jednog od najvažnijih europskih i svjetskih umjetnika.

Wagnerovo djelo još i danas izaziva duboke nesporazume i površne interpretacije. Optuživan za antisemitizam, pretjerani misticizam, za poticaje njemačkom nacizmu, za kasno-romantičnu prezrelost (usporedi li ga se sa suvremenicima poput Tolstoja, Dostojevskog, Marxa); vrlo malo kritičara pristaje u Wagneru vidjeti veličanstvenog kozmičkog žonglera (da iskoristimo naslov drame hrvatskoga dramatičara Kalmana Mesarića) strastveno nezadovoljnog svojim ludizmom, ludizmom koji grabi gdje stigne: do korijena, do arhetipskih osnova naše egzistencije; pervertira mitologije i njihove moralike, podiže emocionalne banalnosti do univerzuma, sve u nepokleknutoj uzaludnosti da ispred stvari svijeta i bitka ne treba tek stajati, ma koliko god se od ironije ne možemo obraniti niti udaljiti.

Samo na prvi pogled odveć zagledan u mistiku prošlosti (u tom je smislu uspio prevariti i jednog Nietzschea koji je napao misticizam Parsifala), Wagner ne-svijest o svome vremenu prenosi u polje najsnažnijih zahtjeva radikalnosti promjene Ničega.

 

 

Ivan Ladislav Galeta

 (1947-2014) hrvatski multimedijski umjetnik i filmski eksperimentator.

 

Galetin umjetnički rad započinje kasnih 60-ih kad se priključuje zagrebačkom avangardnom krugu koji se zanimao za medije i informacijsku estetiku, tražeći novi djelokrug za svoj umjetnički izraz i prakse, spajajući svoje iskustvo vezano uz vizualne umjetnosti i film, s antropologijom, primijenjenim umjetnostima i književnošću.

Filmove snima od 1968. godine, a među najznačajnijima su: Metanioia (1969), Kut (1975), Lijevo- desno pješaci (1979), PiRâMídas 1972-1984 (1984), sfaĩra 1985-1895 (1984), Dva vremena u jednom prostoru (1976-1984), Water Pulu 1869-1896 (1987-1988), WAL(L)ZEN (1989)...

U mediju televizije i videa radi od 1975. godine: TV Ping Pong (1977); Media games (1979); End Art (2000-)...

Galeta je ostvario niz matematički vrlo precizno strukturiranih filmskih scenarija i dijagrama u formi crteža na papiru ili fotografija, ready-made objekata i zvučnih instalacija ili, kako ih je sam nazvao, u formi "proširenog kina", odnosno u pokušaju realizacije filma bez filma (bez filmskog materijala).

Od 1977. voditelj je i programski urednik Multimedijskog centra (MM Centar) u Zagrebu, jednog od najrelevantnijih regionalnih centara za studij i istraživanje inovativnih medijskih formi, osobito u filmu i videu.

Od 1993. kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu inicijator je uvođenja studija novih medija i animiranog filma. Od 1980. povremeni je gost predavač na nekoliko europskih sveučilišta. Svoje je predavanja održavao i u obliku predavačkih performansa u galerijama i muzejima koristeći neizostavno pri tome školske ploče.                                                                              

U predstavi Pomutnje motiv školske ploče hommage su Galetinoj umjetničkoj i pedagoškoj praksi.

U opusu Ivana Ladislava Galete važno mjesto zauzima serija radova na papiru pod nazivom Traktat o devetci. U njima umjetnik istražuje devetku kao matematički fenomen multipliciranja u drugim brojevima, dok broj devet u numerologiji ujedno označava učitelja koji ima riječ, iskustvo i mudrost. Otuda i ime apokrifnom liku u predstavi, na granici zbiljskog i izmišljenog, kojeg zastupa Tihomir Milovac.

Razlog uvrštavanja Galetina filma PiRâMídas 1972-1984. u predstavu Pomutnje leži u Galetinoj privrženosti istraživanju eterične formativne sile koja u sebi sadrži šifru informacije o strukturi materije, kako bi mogli riječima Wilhelma Reicha opisati kriptogramatiku svih njegovih filmova, a koja je bliska postupku ”istraživanja” koje nad likovima romana Pomutnje gojenca Torlessa provodi Robert Musil.

 

 

Kurt Kren 

(1929-1998) austrijski redatelj eksperimentalnih filmova.

 

U godinama poslije Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada se film u Austriji producirao kako bi evocirao idealistički habsburški krajolik, pokušavajući ignorirati strahote nacističkog režima, Kren započinje revolucionarni obrat u umjetnosti eksperimentalnog filma.

Kren je otac poslijeratne europske avangardne kinematografije i izumitelj strukturalnog filma. Njegovi filmovi predvode i nagovještavaju ključne strategije radikalne suvremene umjetnosti. Najpoznatiji je po suradnji s Bečkim akcionistima, koji su svojim umjetničkim akcijama (izvedbenim formama sličnim happeningu, performansu ili body artu) željeli nadići postojeće malograđanske, konvencionalne umjetničke koncepte.

Kren je počeo snimati kratke eksperimentalne filmove ranih pedesetih godina 20. stoljeća. Objekti njegovih filmova bile su svakodnevne pojave - zidovi, drveće, ljudi - na primjer u filmovima: 1/57: Eksperiment sa sintetičkim zvukom (Test) (1957), 3/60: Drveće u jesen (1960) - međutim, režirani i manipulirani prema složenim dijagramima i tablicama da bi bili snimljeni na način koji kod gledatelja izaziva hipnotički efekt.

U sedamdesetima se Kren vratio strukturalnom filmu koji se bavi ritmom vidljivog kroz filmske lajtmotive, krešenda i dekrešenda, pogonjen autentičnim umjetničkim nagnućem da prikaže drugu stranu pojavnog. Tada nastaju: 31/75: Utočište (1975), 37/78: Opet drvo (1978).

Kenovi radovi vezani uz akcije temelje se na suradnji s Ottom Mühlom i Günterom Brusom, a snimljeni su improvizirano i intuitivno - Kren je bez pripreme i u trenutku prilagođavao svoje snimateljske postupke specifičnostima ovih dvaju umjetničkih izraza. Tako nastaju: 6/64: Mama i tata (Akcija Otta Mühla) (1964), 8/64: Ana – Akcija Brus (1964), 10/65: Samoozljeđivanje (1965).

Nakon sudjelovanja u happeningu Umjetnost i revolucija na Bečkom sveučilištu 1968, Krenovi filmovi su konfiscirani, a on je dobio otkaz u Narodnoj banci gdje je radio kao blagajnik.

Od 1978. do 1989. živio je u SAD-u, katkad samo u svom automobilu, putujući, održavajući prezentacije i predavanja na sveučilištima, filmskim školama i u Muzeju likovne umjetnosti u Houstonu.

U rodni Beč vratio se 1989, gdje je 1998. i umro od upale pluća.                                          

U devedesetima njegova su djela predstavljena globalno, u svim glasovitim svjetskim muzejima i kinotekama.

Što je povezalo Musila i Krena u predstavi Pomutnje? Svakako estetska beskompromisnost u suprotstavljanju malograđanskom zatiranju najdubljih ljudskih nagnuća i uvida, a koje se austrijskim društvom nostalgično rasprostire kao recidiv još od kraja Prvoga svjetskog rata. Upravo je austrijska vizualna umjetnička scena imala važno mjesto u promjeni te paradigme još od prvih godina 20. stoljeća počevši s Richardom Gerstlom, Egonom Schieleom, Oskarom Kokoschkom preko Bečkih akcionista (Brus, Mühl, Nitsch, Schwarzkogler) nakon pedesetih, sve do  snažne ženske linije i teorije bodyawarness Marie Lassing, te radikalno feminističkog diskursa Walie Export i Elke Krystufek.

dramatizacija & režija: BRANKO BREZOVEC (red. profesor na ADU)
scena: TIHOMIR MILOVAC
kostimi: IRENA SUŠAC (docent na ADU)
glazba: PETERIS VASKS (2. simfonija), RICHARD WAGNER (Siegfried, 3. čin, 3. slika)
video projekcije: IVAN MARUŠIĆ KLIF
suradnik režije i pokret: NATALIJA MANOJLOVIĆ (1. god. MA studija kaz. režije)
suradnik režije i projekcija: IVAN PLANINIĆ (3. god. BA studija kaz. režije)
svjetlo: PETAR STRMEČKI (student 2. god. MA studija oblikovanja svjetla)

 

igraju:

TÖRLESS: ROMANO NIKOLIĆ (1. god. MA studija glume)
BASINI: HRVOJKA BEGOVIĆ (1. god. MA studija glume)
BEINEBERG: ADRIAN PEZDIRC (2. god. MA studija glume)
REITING: DOMAGOJ JANKOVIĆ (1. god. MA studija glume)
PROF. KANT: DADO ĆOSIĆ (2. god. MA studija glume)
u alternaciji: OGNEN DRANGOVSKI
BOŽENA / TÖRLESSOVA MAJKA: SUZANA BREZOVEC
BROJ DEVET: TIHOMIR MILOVAC

 

Ekipa dokumentarnog filma o predstavi Pomutnje u produkciji ADU i Eurokaza, u suradnji s Antitalent produkcijom i Dominom:
redateljica: LANA KOSOVAC (2. god MA studija filmske režije na ADU)
snimatelji: EMA GIUNIO (1. god MA studija snimanja na ADU), SVEN MIHALJEVIĆ (1. god MA studija snimanja na ADU)
izvršni producent: MATIJA DRNIKOVIĆ (2. god BA studija produkcije na ADU)
 

 

 

 

Out Magazine

http://www.out.com/entertainment/theater-dance/2014/09/19/qnyiaf-frightening-exhilarating-arousing-world-confusions
 

The New York Times

http://artsbeat.blogs.nytimes.com/2014/08/15/an-eclectic-lineup-for-the-queer-new-york-international-arts-festival/?_php=true&_type=blogs&_php=true&_type=blogs&_r=1
 

Gayletter

http://www.gayletter.com/event/confusions-u-s-premiere/
 

Queer New York

http://www.queerny.org/home/wp-content/uploads/2013/10/QNYIBrochure2014.pdf
 

Abrons Art Center

http://www.abronsartscenter.org/performances/past/queernyinternational2014/confusions-qny-2014.html

Večernji list

http://www.vecernji.hr/kazaliste/hrvati-ce-newyorsku-queer-scenu-pitati-ima-li-morala-u-spolnosti-961346
 

Jutarnji list

http://www.jutarnji.hr/eurokazov-pohod-na-new-york-poznati-kazalisni-festival-seli-produkcijsku-sezonu-preko-velike-bare/1218732/
 

Večernji list

http://www.vecernji.hr/kazaliste/ludi-ritam-u-kojem-je-na-trenutke-nemoguce-misao-ispratiti-do-kraja-962093
 

Jutarnji list

http://www.jutarnji.hr/branko-brezovec--moja-predstava-o-homoseksualcima-svidjet-ce-se-i-zescim-konzervativcima/1224593/
 

teatar.hr

http://www.teatar.hr/168376/novi-eurokazov-zivot/
 

Jutarnji list

http://www.jutarnji.hr/ekstravagantna-provokacija-na-temu-gay-odnosa/1225277/
 

Vijenac

http://www.eurokaz.hr/v1/data/download/Presscut_15135900.pdf
 

Novi list

http://www.eurokaz.hr/v3/data/download/novi_list_12.10.14..pdf
 

Aktual

http://www.eurokaz.hr/v3/data/download/aktual_17.09.14..pdf

Fotografije preuzmite ovdje.

02. listopada 2015.

Teatar Anton Podbevšek, Novo Mesto, Slovenija

 

19. listopada 2015.

Ex ponto, Ljubljana, Slovenija

 

09. rujna 2015.

FIAT, Podgorica, Crna Gora

 

31. kolovoza 2015.

Međinarodni NETA festival, Bukurešt, Rumunjska

 

28. lipnja 2015.

Međunarodni festival komornog teatra "Zlatni Lav", Umag, Hrvatska

 

04. lipnja 2015.

Montenegro International Theatre Festival, Cetinje, Crna Gora

 

22. svibnja 2015.

Festival malih kazališnih formi, Vratsa, Bugarska

 

14. ožujka 2015.

Dvorana F5, Frankopanska 22, Zagreb, u 20 h

 

28. veljače 2015.

Dvorana F5, Frankopanska 22, Zagreb, u 20 h

 

21. veljače 2015.

Dvorana F5, Frankopanska 22, Zagreb, u 20 h

 

6. prosinca 2014.

Dvorana F5, Frankopanska 22, Zagreb, u 20 h

16. studenog 2014.

Dvorana F5, Frankopanska 22, Zagreb, u 20 h

premijera

3. i 4. listopada 2014.

Dvorana F5, Frankopanska 22, Zagreb, u 20 h

pretpremijera

2. listopada 2014.

Dvorana F5, Frankopanska 22, Zagreb, u 20 sati

praizvedba

17. rujna 2014.

Abrons Arts Center, New York, Queer New York International Arts Festival