prema drami Augusta Strindberga

MRTVAČKI PLES

Iako naslov “Mrtvački ples” sugerira da se radi o jednoj od Strindbergovih nadrealističkih ili simbolističkih drama, ipak je riječ o naturalističkoj drami koja bespoštednim, orgijastičkim, ponajprije verbalnim urušavanjem, bez mnogo psiholoških približavanja i opravdavanja, minimiziranjem narativne pokretljivosti, nekim dodirom bez vela, ulazi u bezobzirnost, gotovo plemeniti amoralizam dvaju protagonista, bez-kulturalnost (kulturlos) situacija i herojsku rezignaciju stanja. Drama je snažno utjecala na kazališni modernitet prošlog stoljeća, osobito na kazalište apsurda. Spomenimo samo Edwarda Albeeja i njegovu dramu Tko se boji Virginije Woolf.

Strindbergova najtmurnija drama, Mrtvački ples (1901), govori o neprijateljski raspoloženim supružnicima, kapetanu i njegovoj ženi, samima na otočiću na kojemu se uzajamno mrze, te posjetitelju, čovjeku, koji zavodi ženu, ali je, odlazeći, opet ostavlja mužu. Što je istinito u toj reprizi? Milost, utjeha? Rezignacija? Ili ponovno navlačenje krinki? Strindberg je bio nemiran i strastan duh, oporbenjak u svemu čega se dotakao, koji je usavršio europsku naturalističku dramu i otvorio nove puteve scenskog stvaranja.

 

Otići

 

Zabačen usamljen toranj u osamljenom mjestu na malenom otoku negdje u Švedskoj. U njemu žive bivša glumica Alice i njen suprug kapetan Edgar. Sami, ne baš blistave prošlosti, pokušavaju samoći svoga života dati neki smisao, neki doživljaj, katkad čak i veselost, iako ni sami, kako kažu, ne znaju što je to. Koja se točna davnina njihova odnosa valja njihovim glavama, Strindberg nam ostavlja nagađati. Djecu su odbacili, poslali u grad, prijatelji rijetko dolaze. A i kad dođu, ne provedu se sjajno. Sve zaudara na trulež i sjene mrtvaca. Gosti dolaze kao paraziti i svi igraju igru uništenja svega što zaboravlja i miriše na život.

Nije lako dodirnuti vreli kotao tih nordijskih hladnoća, isparavanje isušenih mentaliteta, marazama udaljenih više od stotinu godina, ali pokušavamo vidjeti kamo nas ta isplesanost vodi. U drugom dijelu teksta, koji je Strindberg napisao mjesec dana nakon premijere prvoga dijela, gotovo kao samostalnu dramu i repliku na sva pitanja koje je komad izazvao, pojavljuju se djeca. Koliko god zatrovana okolišem svojih roditelja, nagovorima smrti, bolesti ili zanemarena, svojom emocijom i jednostavnošću traže slabo kompromisne izlaze.

No, hoće li Judith i Allan postati isto što i svoji roditelji? Univerzalnost za sebe? Ne znamo. Niti o tome želimo misliti.
 
Borna Baletić