Eurokaz Saloon: Eurokaz se konča ili Kako Zaklada “Kultura nova” razumije (novu) kulturu
Eurokaz se konča
ili
Kako Zaklada “Kultura nova” razumije (novu) kulturu
Zaklada “Kultura nova”, nakon osam godina kontinuirane financijske potpore, izostavila je Eurokaz iz Programa podrške za 2022. godinu. Ta, za Eurokaz, malo je reći, zapanjujuća odluka najozbiljnije ugrožava Eurokazov daljnji opstanak, a i dignitet do točke kada se mora končati.
Dosadašnja Zakladina Razvojna podrška za organizacije bila je ključna za održivost Eurokaza kao umjetničke organizacije, te bez nje on u budućnosti neće više moći ostvariti svoje društveno i umjetnički odgovorne projekte. Naime, Zaklada je, unutar rigidnog sistema financiranja Republike Hrvatske i Grada, jedina imala legitimnu mogućnost osigurati i distribuirati prekarnu naknadu za rad jedinom Eurokazovu zaposleniku, svi ostali u Eurokazu rade pro bono. Podrška Eurokazu uskraćena je usprkos 34 godine prepoznatljivog društvenog angažmana u svim aspektima kulturne scene, i unatoč svakogodišnjem pristalom dokazivanju da projekti Eurokaza zadovoljavaju, na najvišem europskom stupnju, kriterije refleksivnosti, kritičnosti, angažiranosti, inovativnosti i istraživalačkog pristupa, a koje Zaklada drži presudnima za svoje pozitivne odluke. Ali kako se ta privrženost prijavitelja tim presudnim kriterijima dokazuje?
Retoričkom umješnosti prijavitelja da (u ograničenom formatu od 3600 znakova za objašnjavanje koncepta godišnjeg programa) što više nakiti demagoškim pabirčenjem svoje prijave (tek u formalnoj mjeri ovisnim od prijašnjih postignuća). A onda tu umješnost Zaklada boduje sustavom za koji tvrdi da je svima transparentno izložen, ali je, kad ga se pokuša dočitati, zapravo zakučast, umotan u hibridnost kazuistike i socioloških kvazimodernističkih teza, to jest taj je sustav samo njima jasan i njima pojašnjen.
Zaklada, eo ipso formalno osigurana uglancanošću svoje birokratizirane shizoanalize, presuđuje i zaključuje sofisticirano zakučasto, sintaktički rogobatno, subjektivno, tj. nadasve arbitrarno. Zakladu “Kultura nova” osnovala je 2011. Republika Hrvatska s ciljem, kako je definirana
misija Zaklade, da pruža stručnu i financijsku podršku organizacijama civilnog društva koje djeluju u području suvremene kulture i umjetnosti u Republici Hrvatskoj. Jedan od bitnih ciljeva Zaklade, je unaprijeđenje produkcijskih i organizacijskih kapaciteta nositelja programa; time ona doprinosi njihovoj stabilizaciji i razvoju (iz dokumenata objavljenima na web stranici Zaklade: https://kulturanova.hr). Iako je u dokumentima Zaklade navedeno da se sve odluke donose na temelju objektivnih pokazatelja i prikupljenih podataka, argumentiranih obrazloženja i rasprava, te stručnog i dubinskog uvida u probleme i pitanja o kojima se odlučuje, iz nemušto obrazložene odbijenice Eurokazu može se zaključiti da planom navedeni stručni i dubinski uvid u rad i programe pošiljatelja ne postoji (problem je što u Povjerenstvu za procjenu kvalitete prijava ove godine nema dubinskih stručnjaka, pa ni, stručnjaka za to Eurokazovo područje dramske inovacije: u Povjerenstvu od 15 članova tek su tri osobe sa scenskim iskustvom; jedna, dramaturginja po profesiji, je za vrijeme odlučivanja o programima, zbog mogućeg sukoba interesa, morala izaći, a preostale dvije bave se plesom, ne dramskim kazalištem!). U Vodiču
za prijavu (na 86 strana!) Zaklade ne definira se ni sintagma objektivni pokazatelji (ne bi li ti objektivni pokazatelji ponajprije trebale biti provjere, empirijske, činjenične, dotadašnje i recentne kvalitete rada, ali, za ne vjerovati, u “Kulturi novoj” nitko, provjereno je na Eurokazovu slučaju, ne gleda programe za koje dodjeljuju sredstva). S tim je u najbližoj vezi i proklamirana obaveza Zaklade da prikuplja podatke, ali to oni razumiju kao pasivnu aktivnost, podaci im se serviraju, donose im se na promućurnim, retorički napuhanim prijaviteljskim pladnjevima, a za to prikupljanje zakladnici bi trebali biti kreativno užurbani, svestrano bioenergetski, istraživalački zaposjednuti, barem poput berača gljiva. Tako ključne bodove (u rasponu od 0 do 20) Zaklada donosi potpuno impresionističkom kategorizacijom prioriteta (ne postoji objektivna mjera vrijednosti jednog boda; u školi postoji uz ocjenu i kvalifikativ: dobar, vrlo dobar..., ali kako to opisno kvalificiranje primijeniti u rasponu od 20 bodova – recimo: vrlo, vrlo, vrlo dobar?).
Spomenusmo, nagrađuju se retoričke bravure, a ne sadržajnost (ovjerovljena i prikupljanjem podataka i stručnim, dubinskim uvidom o ozbiljnosti i kontekstu minulog rada prijavitelja - istraživalački, aksiološki uvidi u kritike, gledanje predstava, konzultacije stručnjaka koji nisu dijelom Povjerenstva za procjenu kvalitete prijava, uvid u scenske predloške, međunarodne reference...); na djelu je subjektivna mjera ocjenjivača (kako objektivno odlučiti između, recimo, 17 i 18 bodova) nad više-manje lukavim, neprovjerenim, stilističkim sklopovima (a te prijavnice ponekad pišu hladno, izvan esencije prijave, tek, za vlastiti novčani probitak zainteresirani, unajmljeni “profesionalci“ ugođeni za hermeneutičku osrednjost takvih Zaklada). Dakle, zaključno, ne potiče se vrednovanje u širokom, pa i najširem kulturnom i kulturološkom spektru (zapisano kao jedan od posebnih ciljeva Zaklade). I otuda pitanje: što je, “Kulturo nova”, Eurokazu, nakon osam godina kontinuiteta, ove godine krenulo ukrivo; osmjelite se i recite, gdje je slaba točka ili površnost njegova prijedloga programa za iduću godinu (naime, zaslužio je Eurokaz opširnije, a s obzirom na njegov dosadašnji visoki rejting, suštini i umjetničkoj toplini bliže, obrazloženje njegovih ovogodišnjih programskih “promašaja“. Pristigao je, samo, više-manje kurtoazijom zaštićeni pravorijek izražen u bodovima i postocima i ponešto vanprogramskih, uopćenih, sintaktički zbrkanih zamjerki (prilično beskorisnih jer nisu bile presudne za konačan zbroj bodova). Eurokaz, nakon dvije godine pripreme, finalizira velebni koprodukcijski projekt s Estonijom (zemljom koja svojom kulturnom i kulturološkom politikom može Hrvatskoj biti i te kako smjerodatna, a do danas nam je potpuna terra incognita) i priprema gostovanje tri njihove vrhunske predstave koje zapanjuju angažiranošću svojih temata i inovativnošću, istraživalačkim pristupom provedbe. Uz to, Eurokaz otvara prostor mladoj, iznimno kvalitetnoj i perspektivnoj kazališnoj skupini Nahero, i produkcijski pomaže njihovu prvu predstavu. Nije zadovoljavajuće: ni umjetničkom refleksivnošću i istraživalačkim pristupom, ni produkcijskom inovativnošću, niti kulturološkom angažiranošću?
Došlo je vrijeme da se javno i nadasve odgovorno progovori o Zakladi “Kultura nova” (da se razmisli o ukidanju postojećeg modela Zaklade ili ukidanju Eurokaza, tertium non datur), o načinu i kriterijima po kojima ona donosi odluke. A prije svega, o njenoj, na prvi pogled, vidljivoj, analfabetskoj prijepisnosti, poltronskoj mlitavosti u pogledu kulturnih smjernica EU- a, a zapravo dubokoj prirepljenosti uz razvodnjenu domorodačku, ne samo kulturnu, politiku. Eurokaz je stoga organizirao razgovor u okviru svog ciklusa tribina “Eurokaz Saloon” na kojoj se manje prigovaralo o svjesnoj namjeri ili, možda, nesretnoj spretnosti ovogodišnjeg uskraćivanja potpore Eurokazu, već je naglasak bio na kafkijanskim temeljima i načinima opstojanja te Zaklade, a koja, zakopana u svoje procedure, odbija prihvatiti pridošlu empirijsku otežanost nezavisnih kulturnih poticaja. Recimo, Zaklada, zbog pandemije, nevoljno priznaje pogoršanje produkcijskih uvjeta prijavitelja, ali i dalje inzistira na razvoju publike (Eurokaz je u tom segmentu izgubio 5 od 15 mogućih bodova) i uključenosti volontera (Eurokaz izgubio 1,67 od mogućih 5 bodova), i to u situaciji kad se zbog zdravstvenih mjera broj publike mora smanjivati, a volontere se tjera da ostanu kod kuće.
Razgovaralo se i o zastrašujućim posljedicama, po slobodan duh umjetnosti uopće, koje se kriju iza Zakladinih preferencija segmentiranja (bilo pošiljatelja bilo primatelja umjetničkih poruka), u ciljane skupine, a što donosi u odluci važan broj bodova. Ni te ciljane skupine Zaklada pojmovno ne definira, niti im određuje opseg, ali procjenjuje relevantnost i dostupnost aktivnosti za ciljane skupine, pa Eurokazu predbacuje, u strahobalnoj stilističkoj konstrukciji, da: Ciljane skupine nisu detaljnije strukturirane po skupinama... Tko razumije pričat će, ali je na toj negaciji detaljnijeg strukturiranja (tek se može slutiti, naslutom, što je trebalo po skupinama strukturirati- recimo: trudnice, izviđače, lovce...) Eurokaz izgubio 3,34 boda. Usput: nije li Trocki rekao da ne postoji socijalistička kultura, a nije li Staljin inzistirao na ciljanim skupinama? Istina, za njega su proleteri bili jedina moguća ciljana skupina (Pjesniče, ti znaš svoj dug..., poznata pjesma Otona Zupančića).
Zaključno: “Kultura nova” nije, prema definiciji svog nastanka, socijalni fond, nego zaklada koja djeluje u području suvremene kulture i umjetnosti, a u tom području ne mogu socijalni pokazatelji biti ispred umjetničke kreativne nesputanosti i ne može se tu nesputanost tjerati u areale tzv. ciljanih skupina. Tribina se održala u četvrtak, 13. siječnja 2022. u Knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogrizović“, Preradovićeva ul. 5, u 19:30 sati. Na tribini su, kao referenti, sudjelovali Nadežda Čačinović, Božo Kovačević, Leo Rafolt, i Branko Brezovec (predstavnici “Kulture nove”, usprkos Eurokazovom zalaganju, odbili su nadmoćno, bez ikakva razloga odbijanja, svoju prisutnost tribini).
Snimku tribine u cijelosti možete pogledati ovdje.
Svět se konča, i slnce jur zahodi, pravda gine, ljubav stine, tma ishodi. (...)
Gda to slišah, obuje mi srce tuga, ar (je) nesklad, krivo gleda drug na druga.
Svět se konča, autor nepoznat, zapisana u glagoljskom kodeksu Pariška pjesmarica, 1380.
Sažetak Eurokazovih aktivnosti i reakcije javnosti na odluku Zaklade Kultura
nova da se Eurokazu uskrati financijska podrška za 2022. godinu
Znano je: Eurokazu su ove godine uskraćena financijska sredstva Programa za
razvojnu podršku organizacija koje dodjeljuje Zaklada Kultura nova. Radi se o
90.000 kuna kojima se do sada pokrivala minimalna plaća jednog jedinog
Eurokazova zaposlenika (ostali rade pro bono). To je jedna trećina ukupnog
budžeta Eurokaza (uz programska sredstava Grada Zagreba i Ministarstva
kulture RH) bez koje on ne može funkcionirati kao umjetnička organizacija
usprkos ambicioznom programu (niz ovogodišnjih koprodukcija s Estonijom)
koji priprema već dvije godine i koji je prijavio na natječaj Zaklade.
U godinama kada je dobivao Zakladina sredstva Eurokaz se nije često žalio jer je
bio blagonaklon prema Zakladinim procedurama bodova i postotaka za koje je
vjerovao da su samo nužni paravani za abduktivnu odgovornost, osviještenost i
stručnu obaviještenost meritornih procjenjivačkih autoriteta, a činilo se i da je
Zaklada jedina alternativa posve netransparentnim odlukama državnih i
gradskih vlasti.
No svake je godine Eurokaz, ispunjavajući prijavnice na natječaj Zaklade, uvijek
iznova, bio fasciniran količinom njihova besmisla, besmislica, poluznanja (no
one su djelovale kao nužno zlo) prevedenog u birokratski metajezik floskula i
pleonazama. Ove godine, gubitkom financiranja, moralo se zaroniti u procedure
poslovanja Zaklade, pa su na vidjelo izašli rigidni modeli funkcioniranja Zaklade,
anarhični načini vrednovanja i bodovanja po načelima redundantnih tzv.
prioriteta koji nisu imali smislena dodira sa slobodnim duhom umjetnosti.
Dapače, Zaklada, kao demon preciznosti (parafraza Valéryja), grubo propisuje
koordinate području tek uspostavljene umjetničke krhkosti i zamućenosti,
inovativnoj, receptivnoj nesigurnosti izvaninstitucionalne scene, dakle, radi
protiv umjetnosti u korist društvenih stereotipa, potičući poltronstvo i njegovu
kazuističku mjerljivost.
Ne radi se ovdje o Eurokazovu bijesu i povrijeđenoj taštini niti Eurokaz smatra
da bi Zakladu kao takvu trebalo ukinuti, već se željelo potaknuti meritornu
diskusiju i susret principa, te pružiti uvid u posljedice Zakladine operativne
strategije za hrvatsku kulturu uopće.
S tom, prema objektivnosti usmjerenom namjerom, Eurokaz je 13. siječnja
2022. organizirao tribinu Eurokaz se konča ili kako Zaklada Kultura nova
razumije (novu) kulturu na kojoj su bili prisutni eminentni kulturnjaci različitih
profila, nezavisni stručnjaci, teoretičari, među njima: Nadežda Čačinović, Božo
Kovačević, Leo Rafolt, Naima Balić, Hrvoje Hribar, Snježana Banović, Zvonimir
Dobrović … I, naravno, pozvana je Zaklada Kulutra nova koja je tek jednom
rečenicom, čak ni građanski konvencionalnim obrazloženjem, otklonila svoju
prisutnost na tribini.
Zaklada koju je Vlada RH osnovala 2011. godine posebnim zakonom,
funkcionira gotovo kao para(lelno)ministarstvo koje ima zadatak distribuiranja
sredstva od igara na sreću organizacijama civilnog društva u području kulture i
umjetnosti. Kako su u uvodnom izlaganju zaključili Gordana Vnuk i Branko
Brezovec, Zaklada jedva razumije umjetnost, posebice inovativne umjetničke
rizike i zahtijeva od prijavitelja jasnu izloženost komunitarnosti. Zaklada se
ponaša kao socijalni fond koji naglašava aktivističke uloge i društvene probitke,
čime ulazi u područje drugih fondova. Svi prijavljeni moraju izabrati tri od
predloženih pet nametnutih, politički ostrašćenih, prioriteta koji svi zajedno,
ciklički, mediokritetski definirani, onemogućavaju u korjenu svaku umjetničku i
društvenu neprilagodljivost ili, angažmanu sumjiv i nepogodan, solipsistički
duktus.
Na tribini se analizirao tekst odbijenice Eurokazu, sintaktička i stilistička
nesuvislost njezinih izvoda (primjer: Ciljane skupine nisu detaljnije strukturirane
po skupinama.), ali i samo obrazloženje po kojem je Eurokaz izgubio bodove jer
npr. nije uključio dovoljno volontera i nije zadovoljio u metodama razvoja
publike i dostupnosti aktivnosti za ciljane skupine i slično. I to sve u doba
pandemije kada teatri moraju reducirati gledališta, a volonterima se preporuča
da ostanu kod kuće!
Osim nakaradnog modela vrednovanja programa koji se prijavljuju na Zakladine
javne natječaje, ne manje bitna tema bile su i same procedure prijava kroz čiji
se birokratski jezik teško probiti (Vodič za prijavnice ima 86 stranica!), a
analizom je ustanovljeno da Zaklada analfabetski prepisuje i prevodi paragrafe i
prerogative poltronski, na brzinu skupljenih smjernica EU-a. Stoga mnogim
organizacijama ne ostaje drugo nego unajmiti profesionalce koji za nemale
novce ispunjavaju besmislene rubrike floskulama i retoričkim figurama za koje
se zna da donose bodove u posve arbitrarnom postupku vrednovanja, a koji
nema veze s vrsnoćom prijavljenog projekta.
Što se tiče bodovanja, raspon bodova za pojedine kategorije je od 1 do 20 pa se
Brezovec pita: kako se bodovima može točno odrediti kvaliteta programa? Kako
znate koliko vrijedi neki program, ako ne znate koliko vrijedi jedan bod? Kako
se odlučujete između, recimo, 17 i 18 bodova? Uz to: ocjene za umjetničko
vrednovanje se ne zaokružuju barem na desetinke, već se isporučuju na
stotinke. Eurokaz je rako za Usklađenost programa/projekta s misijom
organizacije dobio 9,33 bodova.
Zaklada u vrednovanju provedenih programa nema obavezu, a niti
profesionalnu odgovornost da bilo tko iz Zaklade ili iz Povjerenstva pogleda
proizvode, rekli bismo - predstave koje financiraju; što doista i koliko ti izabrani
umjetnici rade i kakav im je kontinuitet. Kako se kvaliteta neke predstave, time
i organizacije, može vrednovati, a da je se ne gleda?
Brezovec je zamijetio da se od institucionalnih kazališta ne traži segmentiranje
publike po ciljanim skupinama. Oni nemaju nikakvu obavezu da svoje programe
razrade i kvantificiraju po socijalnoj, čak ni karitativnoj korisnosti kako se to
traži od sudionika nezavisne scene. A trebalo bi biti obratno jer je raspon
odgovornosti između institucionalne i nezavisne kulture nedopustivo velik. Za
ovih nekoliko „mrvica“ (nezavisna hrvatska kultura natječe se za ukupan
programski budžet Zaklade od 10 milijuna kuna tako da najviše što jedna
organizacija može dobiti jest 90.000 - 100.000 kn, a to može pokriti plaću
jednog zaposlenika od 4.100 kuna neto mjesečno – koliko je Eurokaz do sada
dobivao).
Organizacije nezavisne scene moraju ispunjavati bezbroj administrativnih
uvjeta kao da dobivaju milijune (a za neka područja programa, npr. razvoj
projekata i sl. Zaklada udjeljuje maksimalno 10.000 – 20.000 kuna!). Brezovec
se založio za veću osmozu između institucionalne i izvaninstitucionalne scene za
što postoji više primjera u Zapadnoj Europi (npr. Belgija) gdje nema posebnih
fondova za jedne i za druge, već se svi natječu pod jednakim uvjetima, a kriterij
kvalitete i njezina dijakronija, koju procjenjuju i za nju odgovaraju, imenom i
prezimenom, renomirani autoriteti s područja estetičke prakse i teorije, su
presudni.
Da Zaklada sebe misli kao „indijanski rezervat“ kojeg se ne tiče što i kako rade
gradska ili nacionalna kazališta, koliko novaca dobivaju npr. Dubrovačke ljetne
igre (prošle godine 8 milijuna kuna, unutar dramskog programa dobar dio
kolača je utrošen na dvije skromne premijere), odnosno da je indiferentna
prema cjelini kulturnog prostora, pokazalo se iz jednog prijašnjeg razgovora
Eurokaza s Deom Vidović, upraviteljicom Zaklade, koja je otvoreno rekla da
Zakladu ne zanima što rade drugi i koliko novaca dobivaju.
U svakom slučaju, imperativ je hrvatske kulturne zbilje, kako je na tribini
istaknula Nadežda Čačinović, da se promijeni model funkcioniranja Zaklade
kako bi maksimalno pomogla svojim korisnicima zbog kojih i postoji (a ne
obrnuto, kako bi njenih devet službenika dobivalo pristojne i nad-pristojne
plaće). Uz to, prof. Čačinović je poentirala: Vrlo je važno da se u nečemu što se
zove Zaklada za novo brzo izmjenjuju oni koji prosuđuju i da bude što manje
administriranih kriterija, tj. da se inzistira na osobama koji u postupku
odlučivanja kažu: mi svojim autoritetom određujemo novce prema vrsnoći
onoga što nam je predloženo. Vrsnoća ponajprije, i mi se od nje ne odvajamo.
Da se umjetnost ne može kvantificirati na način kako to misli Zaklada, slaže se i
Leo Rafolt: Mogli bismo reći da se ta apstraktna koncepcija procesa i postupka
ocjenjivanja, koja bi trebala biti unutarnja dinamika samog razvoja projekta,
ovdje namjerno „statizira“, nastoji se uništiti, a želite li uspjeti morate prilijepiti
barem jednu ili dvije dobro zvučeće sintagme ... Stvara se neki oblik
birokratskog kapitala koji je u najmanju ruku sumnjiv zato jer uopće nije u
dosluhu sa svojim kulturnim poljem, u ovom slučaju s umjetnošću, nego je,
vjerojatno, mehanički stvoren kao što se stvaraju oni famozni ishodi učenja.
Božo Kovačević uspoređuje ovakav sistem bodovanja s algoritmima: O
takozvanim obrazloženjima za odbijanje Eurokazova zahtjeva mogu reći samo
ovo: što više kvazipravničkih formulacija i birokratskog pleonazma, to manje
činjenica i obrazloženja. Čini se da u odlučivanju ne sudjeluju ljudi s određenim
ukusima, ideološkim opredjeljenjima i političkim instrukcijama, nego neki
algoritam obrađuje kvantificirane podatke neovisno o ičijoj volji i o njemu ovisi
sudbina nezavisne scene.
Hrvoje Hribar: Sustav koji je napravljen da bude oaza u pustinji političke
gluposti, institucija koja je tu da nas zaštiti od utilitarnosti kapitalizma, razvila
je svoj vlastiti koncept utilitarnosti, svoj vlastiti model autoritarnosti. Utoliko,
problem projekta Kultura nova sastoji se jednostavno u tome da počinje
nalikovati na svoju suprotnost, kao što obično neprijatelji preuzmu karakter
jedan od drugog, odnosno na način na koji prevrat uvijek završi u restauraciji.
Brezovec smatra da se tih pet Zakladinih prioriteta ključnih za financijsku
uspješnost prijavitelja (otklon od dominantnih koncepcija, angažiranost,
inovativnost, kritičnost i refleksivnost, istraživački pristup) ne mogu odvojiti
jedan od drugoga. Jer, kako se može biti kritičan bez refleksivnosti, ili zar nije
istraživačkom pristupu već imanentan otklon od dominantnih koncepcija?
I, konačno, o kakvoj se angažiranosti tu radi? Eurokaz se prijavio na natječaj s
projektom koji se bavi scenskim potencijalima i novim čitanjem hrvatskoga
kazališnog ekspresionizma koji je u našem povijesnom slijedu potpuno
zanemaren. Projekt je, dakle, angažiran jer preispituje i mijenja paradigme
mišljenja i zalutale suvremene prakse jednog stilskog nerazumijevanja.
No, Eurokaz nije angažiran na način kako Zaklada jedino zna misliti
„angažiranost“: direktan, subjektivan zahvat u društvenu i političku stvarnost
(kako su nekad socijalističku umjetničku praksu definirali staljinisti).
Zanemaruje se da postoji i stvarnost Umjetnosti koja ne mora voditi računa o
drugoj stvarnosti osim svoje vlastite, koja razvija ideje u ime budućnosti jezika,
a ne neposredne utilitarnosti. Zaklada ovakvom definicijom svojih
zahtjeva/prioriteta, koje postavlja pred svoje korisnike, radi protiv autonomije
Umjetnosti, a time kao da se, u farsi, vraćamo paradigmi sukoba na književnoj
ljevici od 1928. do 1952. (koji završava Krležinim ljubljanskim govorom).
Božo Kovačević je definirao dugogodišnji angažman Eurokaza - svime što je
dosad postigao i što bi htio postizati ubuduće, kao provokaciju za sadašnju
kulturnu politiku i za one koji je, krijući se iza kvazipravničkih formulacija,
provode: Ambicija Eurokaza da u pogledu proizvodnje kulture bude svjetski
relevantan očito je neshvatljiva namjera i nerješiv problem za demijurge
provincijske kulturne politike koji ziherašku obranu jadnog statusa quo
prikazuju kao ishod impersonalnih operacija loše programiranog kompjutora.
Ugledna profesorica Nadežda Čačinović zaključila je tribinu: Zaključak je
jednostavan. Nešto se mora reformirati u toj vrsti institucija. Moraju se
napraviti drugačije osnove po kojima bi se onda mogli podupirati vrijedni
poduhvati.
S tim se, kako sad stvari stoje, slaže i ministrica kulture (vidi: ministričinu izjavu
u tjedniku Nacional od 18. 1. 2022.); to skromno znači da Eurokazov potez u
javnosti nije tako uzaludno, bezobzirno i privatizirano procijenjen, kako to
upraviteljica Zaklade Dea Vidović misli ne bi li osigurala budućnost svojih
uskrata.
No, treba ponoviti da se Eurokaz nizom ovih svojih akcija ne želi pripojiti ni
jednoj strategiji koja bi vodila ukinuću Zaklade Kultura nova (usprkos njezinoj
indiferentnosti prema boljem prožimanju, pa i financijskom uravnoteživanju
institucionalne i nezavisne kulture). Zalaže se za drugačije osnove koje bi
prorijedile učahurenost, institucionaliziranu institucionalnost i ledenu
birokratizaciju jezika i govora te kulturne odmaknutosti.
Jer, kako veli Hrvoje Hribar: Vrlo je uzak put kojim možemo izići iz svega toga.
Ljudi su bez energije, Revolucija je nemoguća, a procedure su poludile. Kao što
revolucija jede svoju djecu očito i procedure jedu svoju djecu ili su je već pojele.
Saborska zastupnica Sabina Glasovac postavila je 26. siječnja pitanje za
govornicom u Saboru:
Neke od kulturnih institucija, koje su kroz godine svojeg postojanja i djelovanja
dokazale da čine upravo ono što Zaklada Kultura nova treba podupirati, ostaju
bez financijske potpore i time su osuđene na propast i na prestanak postojanja.
A s njima umire i kultura.
Zašto? To je jako teško shvatiti.
Prvo, radi se o izuzetno malim financijskim iznosima koji pokrivaju samo one
najosnovnije troškove. U slučaju recimo Eurokaza, koji je također odbijen na
Zakladinom natječaju, radi se o jednoj jedinoj minimalnoj plaći od nekih 4.000
kuna za jednog jedinog zaposlenika. Za to država nema novca? Za jednu
minimalnu plaću?
Kao drugo, ocjenjivanje na natječaj prijavljenih projekata provodi se po jednom
neshvatljivo birokratiziranom modelu i kriterijima koji ne rezultiraju izborom
onih koji zaista doprinose razvoju drugačije i inovativne kulture, nego onih koji
uspiju sastaviti takvu formalnu prijavu koja će zadovoljiti određene zahtjeve koji
u bitnom nemaju veze s kulturom.
Pritom ne postoje objektivni kriteriji ocjenjivanja, ne objašnjava se zbog čega je
nešto važno, a nešto nije, bodovi se raspoređuju po vrlo nejasnim kategorijama,
ocjene daju ljudi bez scenskog iskustva, a neki su uvjeti za dobivanje potpore
potpuno izvan zdravog razuma, poput onog o uključivanju što većeg broja
volontera ili brojnosti publike, što u ovim pandemijskim okolnostima ne da nije
moguće nego je ograničeno propisima koje donosi ista ova država koja i
financira Zakladu, odnosno korisnike potpora.
Umjesto realne ocjene dosadašnjeg rada kulturnih organizacija ili njihovog
stvarnog kulturnog doprinosa, gledaju se formalna obrazloženja u prijavnim
obrascima i njihova prilagođenost rigidnim birokratskim frazama iz natječaja.
To nema veze s razvojem i poticanjem slobodnog duha umjetnosti, nego upravo
suprotno - umjetnost se tjera u stereotipe, u frazeologiju i birokratski mjerljive
kategorije, a to nije zadatak ove Zaklade.
Rezultat svega bit će gašenje i nestanak kulturnih inicijativa i projekata koji čine
duh našeg društva, a društvo ćemo izgleda prepustiti kiču, cajkama i
tiktokerskim 'influencerima'.
Želimo li to zaista?
Moramo o tome ozbiljno razmisliti i raspraviti, pa već sada najavljujem da ću
zatražiti i da se o tome razgovara i u Hrvatskom saboru, odnosno na sjednici
Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu.
U međuvremenu, osim velikog broja medijskih objava (tisak, televizija, radio),
Eurokaz je dobio brojna pisma, ali i podrške istaknutih sudionika hrvatske
kulturne scene: Snježane Banović, Ivice Boban, Krešimira Dolenčića, Slobodana
Šnajdera, Anice Tomić, Vjerana Zuppe, Mirne Žagar i drugih, kao i studenata
Akademije dramskih umjetnosti.
Sva su ta pisma dostupna na webu Eurokaza.
Krešimir Dolenčić
Pa evo - počet ću od kraja: Svit se konča...Imao sam prilike biti asistent na Jupinoj predstavi Ecce Homo. Ovaj tekst govorio je Lucifer u fantastičnom tumačenju Vilija Matule. I bila je to 1985. godina. Uoči prvih Eurokaza. Pa je upravo Eurokaz krenuo dokazivati, pokazivati i boriti se za to da se "Svet, možda teatar, možda i puno puno šire i više i dalje i dublje - ne skonča".
Svih tih godina nagledao sam se predstava na Eurokazu. Neke su me udarile, neke sam smatrao nevažnima, neke gledao više puta, a neke neću nikada zaboraviti. Eurokaz, nastao na zalazu jednog političko - geološkog razdoblja, prošao kroz razna nedefinirana međuzemlja slijedećih godina, ostao na marginama "povijesnih" promjena dvadeset i prvog stoljeća, ne uklopio se u lažnu "angažiranost" teatra ili pak trendovske "art" trenutke (pratiti uvijek trag novca), bio je i ostao nemoguće dosljedan. Ali - nemoguće dosljedan.
Kroz sve labirinte birokratskih, političkih, ideoloških, gospodarskih aparatčika bilo pojedinačnih ili institucionalnih onaj završni trenutak - izbor i konačni udarac - predstava, performance, tribina, nikad, ali nikad nije iznevjerio ideju prvog, nikad napisanog manifesta. I da - nije se nikada uklapao. Uvijek na rubu da netko tamo u nekom uredu potaknut osobnom nevažnosti zatvori špinu i smjelo zaurla - dosta, zatvaramo! Ali to se ipak nije dogodilo. Jer - uprkos svemu postojala je rudimentarna svijest da to ne bi bilo možda pametno, možda dobro, možda korektno, možda inteligentno u nekom predizborju, izborju ili postizborju. " A osim toga, to je toliko malo novaca, pa hajde, neka ih..." I sve je to išlo dok su postojali tipovi s imenom i prezimenom. Kakvim - takvim. I nisu se zvali Gđa.Tablica, G.Bod, Gđa Zaklada...i slično.
Refleksivnost, kritičnost, angažiranost i inovativnost odjednom su postale brojke. S decimalama k tome. Pa je tako netko angažiran za 7,3, a inovativan za 8,6. U tom smislu se traži i "ciljana publika". Baš kao i za novi sladoled ili kosilicu za travu. Kultura Nova. Što bi to trebalo biti? Latinski nije, a nije niti hrvatski. To je neka hibridna forma, neki štos koji kao iza sebe krije štogod pametno, pa vi vidite. I tako Gospodin Bod i Gospođa Zaklada zatražiše od Eurokaza da ispuni njihovu Gospođicu Tablicu. Pa se zapravo i logično, taj zametak teško prima, jer nemušti Eurokazovci ne znaju kvalitetno izokola općiti na taj način. Ne znaju loše ulete, kvaziudvaračke kerefeke, jeftine fore u prejeftinim pansionima sa dvije zvjezdice uz zadah neznanja i loš švercani duhan bez PDV-a. Možda čak i znaju, ali im je više dodijalo, pretpostavljam. Navaljali su se i previše po slabim madracima sa lažnim etiketama i umorili se. Pa pomislili da je dovoljno da se zovu Eurokaz i da su jedan od najvažnijih kulturtregera u ovom komadiću Europe, pa da ih i ne treba previše pitati jesu li jebeno "inovativni", "angažirani", "refleksivni", imaju li grijanje kožnih sjedala, da li funkcioniraju i sto metara ispod vode i da li ih je preporučio koji influencer.
Pomislili i popušili. Besplatno. Jer Zaklada ne postoji, ne nalazi se čak niti u Kafkinom dvorcu i nema tamo čak niti "ljudi bez svojstava". Ne. Tamo G.Bod hoće pošto poto uskladiti svoju mlohavost u Gđici Tablici i postići da netko drugi, bezimeni ispunjivač nepropisnih propisa učvrsti tu sveopću mlitavost I dobije 15,8, ili čak 17,6. U nečemu. Bilo čemu. Bez potpisa, imena i prezimena. I naravno - bez trunčice bilo kakve osobne odgovornosti. Pa tako nitko osobno ne viče "Dosta", nego računalo izbaci neku brojku na kraju (pretpostavljam) nekog idiotskog izvještaja. Marin Držić (Dundo Maroje, Bokčilo) "Bolja je dogovorna šteta, nego korist bez dogovora". Inteligencija je umjetna i sve više uči, kaže se "intuitivno". Ali uči od ljudi, a ljudi su sve gluplji, pa tako glupost postaje intuitivna.
Protestiram Zaklado! Vratite Eurokazu ono što mu pripada! Ili sami sebe ukinite! Onako - kao neki dobar performance.
(Vjerojatno će i ovaj moj protest biti zaveden kao neki postotak unutar očekivanog protestnog modela ciljane skupine mogućeg protesta sa mogućom pogreškom od 1,3 - 3,2 posto.)
Ps Na žalost sam bio u Estoniji. Kažem "na žalost", jer sam vidio kako jedna zemlja koja je krenula daleko, daleko ispod Hrvatskih standarda, čak i poslijeratnih odlazi u nedostižne visine iznad oblaka, tamo gdje korupcija, glupost, neznanje i čuvanje toplote vlastitih stražnjica nemaju pravo upisivati se u tablice.
A Gilgameš i dalje ostaje najznačajniji kazališni događaj unazad više godina. Kako je tome i red kod nas samo "unazad", umjesto "unaprijed", gdje bi mu bilo i mjesto.
Krešo
--
Slobodan Šnajder
Davnih šezdesetih u Zagrebu, svakog rujna, studenti, ali i svi kulturno zainteresirani, hrlili su na predstave Internacionalnog festivala studentskih kazališta (IFSK-a). Tada još nije bilo propisano da se publika ima ciljati (pendreci došli su nešto kasnije), otud je podrška cijele kulturne javnosti bila jedinstvena. IFSK dio je pokušaja onih koji su tada bili mladi da se politički i kulturno rode, to jest da dođu do neke sebesvijesti. Upravo je uloga IFSKA, dakle, kazališta, u tom vremenu nemjerljiva.
Nikada, pa ni onda, takav projekt nije baš raskošno praćen od onih koji su tada disponirali javnim novcem. Ali ni najrigidniji komesari – a ti su obično formacijski prikriveni – ne bi se bili usudili uskratiti tako nečemu kao IFSK svaku podršku. Festival potrajao je i održao se u svom raskošnom siromaštvu.
Onda su se valovi šezdeseosmaške pobune smirili, ali je ostalo sjećanje na nju. Sam kazališni pogon znao je frktati na radikalizam (prvenstveno u estetičkom smislu) nekih IFSK-ovih predstava, ali ni izdaleka onako zasukano kao što su dočekivana neka gostovanja u aranžmanu EUROKAZA.
Eurokaz je naime naslijedio IFSK, zapravo zaplovivši u kontinuitetu njegove brazde. To je važno istaći u jednoj sredini gdje je svak samom sebi predak. EUROKAZ kontinuira jednu tradiciju kojoj ne vidim premca u samo naoko sličnim manifestacijama. Za te pak nikad nije bilo problema s doturom javnog novca.
Kao što je IFSK „otkrivao” i dovodio u naš grad značajne umjetnika dok još to nisu bili postali, to je, s još većim uspjehom, činio i EUROKAZ. Na prvom IFSKU naprimjer gostovao je svojom predstavom jedan Klaus Peymann, koji tada još nije mogao biti Klaus Peymann. Eurokaz u svoj historijat bilježi na desetine takvih stvaratelja, grupa, teatara... Donosio nam je čari prvog uvida i elementarne informacije i o onim odvažnim istraživačima novih estetika i postupaka koji neće nikada postati mainstream, niti oni to žele; kao i o onima koji su u međuvremenu postali ta nesretna „glavna struja”, što je u osnovi samo jedan od načina na koji vladajuće mnijenje pripitomljuje radikalne umjetnike. Tome nema pomoći, ali to ne znači da treba prestati tražiti upravo one nepripitomljene.
Eurokaz, naravno, nije mogao sačuvati snagu osnovnog impulsa jer su ga neprilike svele na ostatak starog sjaja. Ali smjer, smisao tog osnovnog impulsa ostali su do danas intaktni. Više je naglasak na produkciji, ali uvijek je ostavljena mogućnost razmjene iskustava s pomno odabranim grupama i teatrima. EUROKAZ je silom prilika reduciran, ali u jezgri radi ono što je uvijek radio. U sredini podosta pošemerenih kriterija EUROKAZ ostao je samostalan i potpuno rezistentan na danas uobičajene načine na koje se teatri brane od vrijednosti i estetika za koje drže da ih ugrožavaju. U Zagrebu je naime do danas potpuno dovršen sustav u kojemu teatri i njihove uprave ocjenjuju i nagrađuju sami sebe. Uz potpuno impotentnu kazališnu kritiku, kakvu bi Bert Brecht držao kulinarskom, jedino je EUROKAZ, koliko mu je bilo dopušteno, podmirivao glad za alternativom. Kriteriji odabira gostujućih predstava, kao i naslova koji se odreda proizvode u uzornim antropološkim laboratorijama, ostali su i sada jednako oštri i kao takvi do danas su obranjeni.
Sad pak vidim da je i to što je ostalo danas odjednom ugroženo. Anegdotalni su, rekoh, bili otpori naših kazališnih ljudi, pa i onih od renomea i opusa, protiv radikalnih predstava iz EUROKAZOVIH gostujućih predstava. Ali jedno su anegdote, ma kako zasukane, a sasvim je nešto drugo kad se jednu manifestaciju takve tradicije, i zašto to ne reći: takvih zasluga, utjera u rešetku „brojčanih pokazatelja”, u neobičnom nastojanju da se potpunim kvantificiranjem nekog programa pronađu oni famozni „objektivni kriteriji” koji postaju prevalentni naročito onda kad nešto valja ukinuti. Također i onda kad valja sakriti prave „subjekte” takvih procjena. Traže se dakle „objektivni kriteriji” koji bi isključili one „subjektivne”, a napose „ideološku represiju”. I misli se, ta je praksa dan-danas sve češća, da će takvu odluku izbaciti same brojke. Tako nešto bilo bi moguće samo u igri kocke.
Što je EUROKAZ sad odjednom skrivio? Je li krivo naciljao svoju publiku? Je li odstrijelio neku drugu? Nije angažirao dovoljno volontera? Nije još doveo berlinsku Schaubühne?
Što je to EUROKAZ učinio da sad mora nestati?
Pri čemu se radi o iznosu za koji opći vlasnici našeg mainstreama ne ustaju iz kreveta.
Eurokaz ne smije nestati nikad, pa ni onda.
Slobodan Šnajder
--
Zvonimir Dobrović - komentar sa Facebooka
(...) ZKN je pogriješila u procjeni da ne dodje na tribinu i govori. Nisam siguran da će zaklada čuti kritike svog rada - i to mislim da je jako loše. I da predstavlja jedan grozan moment nedodirljivosti koji je razočaravajući na svim razinama. Sistem bodovanja i prijava jest na mnogim stvarima blesavo postavljen, kao sto smo i čuli na tribini - i o tome je važno otvoreno govoriti. Pitanja su kružna u prijavama, jezik je grbav i nemušt, birokratiziran do besmisla. Problem je glavni u sljedećem - da osim grada / ministarstva postoji samo jedna zaklada kultura nova, a ne njih još 5, i što novaca ima 12 milijuna kuna, a trebalo bi sto milijuna - I tih novaca ima negdje, samo ne za kulturu. (Sjetimo se da samo lagano poskupljenje francuskih borbenih aviona od 300 milijuna EUR su dva godišnja budžeta ministarstva kulture, a PDV koji Agrokor nije platio su 7 godišnjih budžeta, i tih primjera koji nam pokazuju mjesto kulture u RH ima bezbroj.)
Zaklada kultura nova je ipak pozitivna stvar jako na sceni, i smisao joj jest podrška organizacija i na neki nacin pokušavaju smisliti metodu jednakih šansi podrške…i ono sto je važno ipak reci: zaklada barem i daje ikakva objašnjenja i evaluacije prijavnica. I jako su susretljivi s provedbena, naklonjeni su korisnicima rekao bih i razumiju okolnosti scene. Min i grad (do sada, a vidjet ćemo dalje) su obavijeni velom tajne i tamo se rezucka i dodaje po frendovima i stričevima. U ZKN toga nekako nema ili je smanjena mogućnost.
Bezličnost i birokratiziranost procesa se mozda barem kompenzira time da je teže preko ‘veze’. Ali daleko od toga da je važno svaki proces i svaki korak i svaku stvar propitkivati - i zato mi je iskreno bila losa pozicija zaklade da nisu javno došli govoriti, a to sam i vrlo jasno komunicirao promatračici.
No, mene je zaprepastila činjenica da Eurokaz ima samo 35.000 od ministaratva!! Treba top eurokaza okrenuti u drugom smjeru isto i opaliti koju prema runjaninovoj. Ministarstvo tek ove godine opet nezavisnoj želi priznati mali postotak troška hladnog pogona - nakon akcije BLOK-a s odvjetnicima. Kultura nova jest stvorena da pomaze bas s hladnim pogonom i zato sto nitko drugi to ne radi. Imam jos mnogo za reci o svemu, ali nažalost nisam mogao ostati dulje od 90 minuta jer sam morao juriti dalje.
--
Rajna Racz
Draga Gordana, dragi Branko.
Šaljem Vam svoj ogorčeni osvrt na situaciju:
Jedna od prvih asocijacija koje imam kada čujem riječ nezavisna scena u Hrvatskoj je Eurokaz. Kada tražim asocijacije za financiranje nezavisne scene, prvo mi na pamet pada Zaklada Kultura Nova. U vlastitom asocijativnom sklopu, rekla bih da oni moraju moći supostojati, ali zadnjim natječajem Zaklade njihov suodnos je destabiliziran.
Smatram da treba razmotriti i raspravljati o načinima financiranja nezavisne scene i zato pozdravljam Eurokazovu tribinu o kriterijima Zaklade Kultura nova. Mislim da ponovno treba staviti u pitanje tako strogo odvojen odnos institucionalnih i nezavisnih kazališta, te osmisliti novu strukturu financiranja koja uključuje i one koje zanima razvoj kazališnog jezika, a ne samo „razvoj“ publike.
Kao mlada redateljica, koja je tek na početku i koja je ovog ljeta osnovala Umjetničku organizaciju Kuća Nahero, mogu reći da sam ogorčena rezultatima natječaja i njihovim implikacijama. Postavljam pitanje na koji način Zaklada Kultura nova definira umjetnost, katalogizira je i valorizira? Izrazito je problematično kada se neke stvari vrednuju kao bitnije za financiranje od drugih, samo zato jer su u ovom trenu aktualnije i bliže mainstream kazališnim poetikama. Naravno da sustavi i kriteriji moraju postojati, no jesu li oni dobro
postavljeni?
Eurokaz je stvarao povijest kazališta. Njegove arhive, danas su literatura na teatrološkim predmetima, tako da govoriti o načinima na koji Eurokaz dokumentira svoj rad posve je besmisleno, a ipak Kultura nova to mu uspijeva zamjeriti. Estetske i filozofske rasprave koje je Festival Eurokaz potaknuo, spadaju u skoro pa najvažnije trenutke našeg kulturnog naslijeđa. Eurokaz je napravio svoju monografiju „Trošenje Vremena“, i objavivši je osigurali su literaturu za sadašnje i buduće studente ADU. Tom knjigom oni su potvrdili status jednog od ključnih fenomena u kulturi nezavisne scene u Europi. Moja generacija nije imala priliku vidjeti Zlatno doba Eurokaza, ali posljednje
predstave Eurokaza smatram jednim od bitnijih kulturnih događaja jer i nam i dalje dosljedno pokazuju drugačiju, beskompromisnu estetiku. Eurokaz se nikada nije uklapao, on je uvijek bio na rubu, ali prije se taj rub prepoznavao kao vrijednost za stvaranje novog jezika, a danas, kad Eurokaz i dalje pleše na rubu, kulturalno društvo dopušta si bahate propuste poput ukidanja financiranja ove organizacije. Budućnost jezika negdje čuči, skrivena i zaboravljena.
Eurokaz je neće, jer se ona i ne da, ostvariti, ali on joj dosljedno pristupa i oko nje ustrajava. Mladi umjetnici svjedoče i sudjeluju u zaboravu prošlosti i naslijeđa. Neke autore koji dolaze na Festival Svjetskog kazališta, uprava HNK reklamira kao svoja otkrića, kao da su ih oni prvi puta doveli, iako su stasali na Eurokazu. Mladi redatelji često nanovo otkrivaju toplu vodu, bez svijesti o svojim prethodnicima. Osobno smatram da je to nedopustivo. Sve što stvaramo ulazi u Eliotov kanon, i mijenja prošlost, ali i budućnost, tako da bi odgovornost trebala biti na nama, ali i na Zakladi Kultura nova koja će financijski podupirati nove naraštaje i prema ptistalijim kriterijima otpuštati ih u nezauzdanu budućnost. Eurokazu do uvjeta za financiranje fali 7,18%, kakvi su to postoci i što oni praksi znače, ne zna nitko! Ova odbijenica pokazala je lice te hladne, distancirane Zaklade koja se skriva iza besadržajnih tablica i postotaka.
Izdvojit ću dvije stvari koje smatram najproblematičnijima u kriterijima ocjenjivanja.
1. Ciljanja skupine svakog programa.
Hrvatska je malena zemlja, a naša kulturna scena još manja. Pojam ciljanih skupina preuzeli smo od Zapada i njihovog sustava, posebice američkog, koji niti tamo ne valja. Kultura nova poziva se na Zapad, ali ne prati ni približno europske politike koje su prepune zaklada za promoviranje najapartnijih vrsta kazališnog izričaja, za promoviranje novih i rizičnih kazališnih jezika, drugačijih scenskih formi i projekata koji se nužno ne moraju uklapati u rigidne kriterije socijalnih zadatosti. Ciljane publike naoko imaju smisla u multikulturalnoj Americi gdje su
razlike između pojedinih skupina veće, pa tako i kulturne potrebe. Ali ideja razdvajanja publike i tu i tamo je nedopustiva. Svoje snage
usmjeravamo na stvaranje programa za srednjoškolce, studente, ugrožene skupine poput Roma ili egzilanata, ljude u prostorima pogođenima potresom, domaćice, za starije ili mlađe od 65, i tako se posvećujemo mrvljenju već malene publike. To nije tzv. Razvoj publike, to je ideologiziranje publike jer mi kao autori prihvaćamo da svakoj toj skupini pripada jedna definicija, jedna vrsta sadržaja i senzacija koji su upotrebljiviji od drugih. Nepoznat Netko određuje što je toj skupini potrebno. Ideologizacija publike je opasna, ali današnja politika nije takova stava jer gleda na to iz probitka vlastite ideologije koja im je mila i jedina. Oni u ovim kriterijima vide prostor za osnaživanje queer zajednice ili Roma, ali ne prepoznaju distopijsku stranu svojih poticaja. Zamislimo samo da kulturni sadržaj dijelimo na onaj za žene i onaj za muškarce, za ljevičare i desničare, za siromašne i bogate, tada bismo to smatrali zadrtim i apsurdnim, ali nismo daleko od toga.Jedino što mogu zaključiti da nitko iz Zaklade ne prati kulturne teorije, niti čita Gayatri Spivak i njen tekst: „Mogu li Podčinjeni govoriti“.
Postkolonijalni studiji utemeljeni su usuprot ideji Zapada koji nameće glas drugima, a u ovom slučaju definira kulturni sadržaj najpodobniji za
određenu ciljanu skupinu, što će reći kolonizira tu skupinu. Definirati skupine, proizvoditi za njih kulturne sadržaje, i zbog toga dobivati više
Zakladinih bodova, previše je samouvjereno i stravično. Bilo kakva segregacija u ciljane skupine je teško dopustiva i za nju treba imati snažne razloge. Najljepše i najvrijednije u kazalištu je različitost publike na jednom mjestu uz predstave koje izbjegavaju napadne poruke i teme. Predstave koje publika začudno prima, a ipak ih upisuje ih u svoj svijet i u svoje kulturno polje. Takvo kazalište želim stvarati. Pristati na stvaranje predstava za žene ili MA studente znači odustati od borbe za kazalište i njegovu totalnost, usuprot njegove univerzalnosti. Razvoj publike je udaljavanje od nametnutih očekivanja, zatvaranje u smjeru sebe, izazivanje scene pravom na vlasitost značenja. Trebali smo već naučiti da su kazališne predstave, kao i svako umjetničko djelo, pametnije od autora, ciljanih skupina, tablica i postotaka. Možemo pristati na tu igru i svaki naš koncept prilagoditi pojedinoj skupini, ali imamo pravo reći i ne.
2. Otklon od dominantnih koncepcija, Angažiranost, Inovativnost, (kritičnost i refleksivnost) i (istraživački pristup)
Kada gledam svaki od tih termina i moram odabrati samo tri da opišem neki svoj kazališni projekt, ostajem zbunjena. Mogu ili igrati po pravilima i po njihovim definicijama raspisati projekt, prilagoditi ga tim kriterijima ili mogu, kao Eurokaz, pomalo ironično pristupiti svakoj od tih kategorija. Eurokaz ima taj kriterij odmaka jer su oni izgradli svoju organizaciju svojim pojmovima, oni su ih definirali kroz svoje predstave, ne dopuštajući si srednjoškolske definicije različitih kazališnih poetika. Problem s ovim pojmovima je kada netko definira inovativnost i istraživački pristup, te otklon od dominantih koncepcija, on zapravo strukturira kulturno polje, ograničenja unutar kojih kazalište lagodno opstoji svojim alibijem, te tako, barem na razini jezika, onemogućava stvaranje drugačijih estetskih pritisaka. Ono što mene posebice nervira je vrednovanje umjetničkih projekata na tako surov način. Ne mogu prihvatiti da se danas projekti ocjenjuju prema političkoj
angažiranosti i društvenom učinku. Znam da je to trend. (čak u Hollywoodu se dobivaju dodatni bodovi za prikazivanje pojedinih etničkih skupina i društvenih problema), ali taj trend ne bismo trebali tako neosebujno pozdravljati u financiranju nezavisne kulture. Posebice sam zabrinuta jer ako se tome daje prednost i ocjenjuje se kao viša vrijednost, onda svi mi koji se ne želimo baviti takvim tipom teatra i umjetnosti, automatski smo stavljeni u nezavidan položaj.
Imam 24 godine i ne zanima me mijenjanje svijeta kazalištem i scensko prigovaranje aktualnim društvenim temama, tekstovi koji me zanimaju su hermetični. Brine me što mladi umjetnici pokušavaju prevariti sustav tako da svoje projekte guraju unutar okvira lažne angažiranosti, inovativnosti i istraživačkih pristupa samo zato da opravdaju dobiveni novac, varajući prvenstveno sebe. Naime, u Hrvatskoj cilj uvijek opravdava sredstvo i to je naš vječiti problem. Moram li lagati da istražujem i uključujem druge medije? Hoće
li zaista projekt koji koristi npr. Zoom platforme ili društvene mreže biti bolje ocijenjen, nego onaj koji se želi u koštac uhvatiti s ekspresionizmom i probati istražiti nove kazališne kodove za pojedine dramske tekstove? Je li istraživanje naslijeđa Gavelle, Artauda i drugih danas zastarjelo i manje vrijedno? Tko može ocjenjivati nečiju inovativnost? Koji su kriteriji za biti inovativniji od
drugoga? Ne idu li, uostalom, svi ti Zakladini prioriteti, ruku pod ruku, jedan s drugim se preklapajući. Ne uključuje li angažiranost i bavljenje hermetičnim, podignutim svjetovima koji ne žele imati posla s neurozom današnjice? Možda je to kazalište koje je angažirano prema unutra, kazalište koje se bori za vlastitu artikulaciju? Njegova je borba za postojanje nekog tko će financirati i one projekte koji ne broje svoju publiku nego gledatelje. Proučavajući kulturne politike Zapada i gledajući zemlje oko nas, mogu zaključiti da je nezavisna scena na koljenima. Eurokaz, nakon toliko godina rada, ima samo jedan podrum, dok u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Baltiku, Rumunjskoj postoji niz kazališta koja su nastala i pristojno održavana. Tko ih financira i zašto nešto tako nije niknulo u Hrvatskj? Mi toliko gledamo na
Zapad, ali ne, zapravo, skrivamo svoju moguću posebnost iza tablica, politike koja je pretvorena u postotke. Mi smo opterećeni volonterima, vidljivosti, postotcima, ciljanim skupinama i odabirom 3 od 5 prioriteta, ali sve to će za povijest kazališta biti uzalud jer Kultura nova, ovakva kakva samodovljna jest, neće nikad iznjedriti novu, neobuzdanu, samoživu kazališnu umjetnost.
Rajna Rracz, studentica Kazališne režije i radiofonije na ADU Zagreb
--
Rok Olaf Pečečnik
GENIJALNOST NEKA SE OBRATI PUČKOJ KUHINJI
NEKROLOG KAZALIŠNOJ BUDUĆNOSTI
Na dan smrti Eurokaza (13. siječnja 2022. godine) volio bih pričati o tome što je Eurokaz bio. Eurokaz je bio prostor i vrijeme. Prostor koji nije pristajao na trodimenzionalnost i vrijeme koje sadašnjost nikada nije uspjela uhvatiti (vjerujem da je takav uvod odveć apstraktan za gospodu iz Zaklade Kultura nova, ali nadam se oprostu). Eurokaz nije vjerovao nikome. Ne opreznosti radi, već iz čežnje da se
stvari koje su u vječitom kozmičkom pokretu nikada ne zaustave. Eurokaz je vjerovao da se ni misao, ni pitanje, niti kazalište nikada ne
smiju, a i ne mogu skončati. Zaustavljanje znači smrt. Nema više pitanja, nema više misli, nema više kazališta. Svako je pitanje već odgovor.
Eurokaz je brinuo o tome da se umjetnost sačuva za to kretanje najširih dimenzija po najbistrijim tangentama. Da, sve to je naš Eurokaz. Smrću Eurokaza dogodi se zastoj u kretanju naših intimnih Univerzuma. Pitanja nijeme, odgovori vrište, (i kako veli srednjevjekovna poslanica) smrt tjera, vječnost čeka. Ljudi možda misle da je to smrt jedne institucije, jedne produkcijske kuće. To nije tragično, bilo bi tek tužno. Umirale su i veće institucije, imperiji, pa i Bogovi. Ali Eurokaz u svoj grob odnosi slobodu, iskustva, ekstaze, čežnje, jednom rijeći: cijelo kazalište. Kud ćemo sa svim našim slutnjama, idealima, vizijama, strepnjama, igrama genijalnosti i taština, ako u kazalištu za njih nema prostora? A ako u kazalištima nema prostora za njih, imali li za njih uopće prostora? Kazalište je dimenzija u kojoj su sva pitanja dozovljena, moguća, gdje postoji niz svijetova, vremena, prostora, grčeva glasova, vodopada slika … no, to u hrvatskom kazališnom svijetu nikad nije dobro došlo.
Koliko god bio tužan zbog ove bliske smrti, nisam nimalo iznenađen. Godinama me proganja misao jesu li pojmovi “kultura” i “umjetnost”
namjerno tako nonšalantno približeni, da se povremeno čak i izmjenjuju. Zvuče gotovo kao sinonimi, no oni to nisu. Pitanje jest: postoji li netko tko želi umjetnost izjednačiti ili promijeniti za kulturu? Riječ “kultura” u sebi nosi nešto moralizirajuće, nešto malograđanski
zaposjednuto, uštogljeno, plosnato, dok riječ “umjetnost” u sebi nosi nešto neuspostavljeno, provokativno, drsko, krhko, nešto što nestvarno čini stvarnim ili barem intuitivno dodirljivim, nešto plurativno. Da, te dvije riječi nisu sinonimi jedna drugoj. A ta dva pola se pokazuju u dvijema institucijama: kulturnoj Kulturi novoj i vankulturnom, samrtnom Eurokazu. Umjetnost stvara, a kultura je procijenjuje, u ovom slučaju sramotnim postocima i bodovima bez kriterija. Tako se "kultura" i "umjetnost" uspoređuju s "pravednim“ i "pravnim". Jedno na tragu drugog, ali, kako bi se reklo:"bez obaveza". No, gospodu suce valjalo bih ipak upozoriti da se nepravde pamte puno dulje od pravde. Jedina pravda koja se pamti bila je Salomonova, a to je bilo prije tri tisuće godina.
Ironično je da se sve to zbiva u vrijeme kada predsjednik vlade novcima mami ljude da se vrate u Domovinu. Da se vrate kamo? U što? Da se vrate na mise i seljačke fešte? Da se vrate na skupe adventske kobasice? Da se vrate u umjetnički vakuum? Da se vrate nekamo gdje
se čak ni pod šutnjom umjetnosti ne smije dodirivati nedosegnuto? Kakva bi se to budala vratila? Pardon … kakva bi to budala još ostala?
Dragi moj Eurokaze, mjesto u povijesti ti je osigurano, i to ono pored Marina Držića, genija svog vremena, koji je zbog “kulturnih” brižljivosti
odskitao, skapao i legao na nepoznato mjesto.
Dragi moj Eurokaze, mi mladi ćemo im jednoga dana, što da se radi, oprostiti to što su nam uzeli Eurokaz (i sve što on u duhu i djelu
predstavlja), izgradit ćemo nove priče, ali stare, valjda, zaboraviti nećemo. Kultura nova je svoje odradila, na redu je Umjetnost nova.
Žao nam je što ti nismo mogli bolje pomoći.
Rok Olaf Pečečnik, student druge godine diplomskog studija Kazališne i
radijske režije na Akademiji dramskih umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu.
U Zagrebu, 13. sječnja 2022. godine.
P.s. Iskoristio sam 3600 znakova (bez razmaka, ako je tako u redu), točno koliko treba brojčaniku Zaklade Kultura nova, Kultura nova Kultura nova, Kultura nova, Kultura nova, Kultura nova, Kultura nova, nova, nova, ova, va...... (jeka).
--
Ivica Boban
PODRŠKA EUROKAZU
za njegov daljnji rad i djelovanje, a povodom uskraćivanja financijskih sredstava Zaklade Kultura nova za program njegovog djelovanja u 2022. godini
Za povijest naše kazališne kulture djelovanje Eurokaza je izuzetno značajno. Nakon slavnih dana IFSK-a, kada se internacionalni festival gotovo „izmjestio“ u Beograd na BITEF, osnivanje Eurokaza vratilo je internacionalni festival novog kazališta ponovno u Zagreb. Dani festivala s nizovima najrecentnijih ostvarenja novog kazališta iz zemlje i svijeta bili su godinama prava Svečanost teatra u Zagrebu, kako za kazališne umjetnike, tako i za mnogobrojnu publiku koja je hrlila na njegove predstave. Bili smo svjedoci krajnje uzbudljivih i provokativnih kazališnih događaja/predstava koje su preispitivale, rastvarale i rušile sve staro i mrtvo, da bi na tim ruševinama uspostavljale NOVO.
A to je sama bit i smisao teatra, ili kako je P. Brook rekao: „Kazalište se mora uvijek potpuno poništiti, da bi se iz tog NIŠTA obnovilo i stvorilo novo.“ Neke su nas predstave oduševljavale, neke razbjesnile, ili dovodile u nedoumicu, pa uzbudile, ali nikad nas nisu ostavljale ravnodušnima - bilo je to mjesto i vrijeme lucidnih i snažnih uvida u nove mogućnosti kazališta, mjesto susreta i razmjene iskustava, mjesto konfrontacija, razgovora, diskusija i protoka novih ideja. I mjesto inspiracije i nadahnuća. Kao izniman, provokativan i prestižan festival Eurokaz je bio prepoznat i u svijetu, a kao rasadište novih ideja i kazališnih izričaja svojim je uvidima i provokacijama snažno utjecao na mnoge i danas već istaknute naše i inozemne kazališne umjetnike, kao i na mnogobrojnu publiku. I tako je mijenjao kazalište na bolje.
Nakon festivala Eurokaz je nastavio svoju misiju promotora novih kazališnih ideja kao produkcijska kuća. Kontinuirano je ostvarivao predstave koje su i dalje radikalno i hrabro ispitivale različite poetike ili odnose prema tekstovima, te inovativne različite perfomativne, izvođačke, izražajne i organizacijske prakse. Tako je širio obzore i mogućnosti kazališta, te postao nezaobilazno mjesto naše kazališne kulture.
Onemogućiti djelatnost Eurokaza uskraćivanjem dodjele programskih sredstava za 2022. za njegove izuzetno zanimljive nove projekte, znači i njegovo ukidanje, odnosno zatiranje vrijednosti i značenja njegovog, sada već tradicionalnog, ustrajnog, posvećenog i nadahnutog tridesetčetverogodišnjeg rada. To znači ubiti mjesto i vrijeme u kojem se teatar istražuje, propituje i obnavlja. A kazalište kojem se uskraćuju takva izuzetna mjesta - „floating islands“ prema Eugeniu Barbi – mjesta gdje grupa ljudi istražuje i stvara inovativne društvene i umjetničke projekte osuđeno je na perpetuiranje starog, na mrtvilo i propast.
Zbog toga bezrezervno podržavam sve one koji se bore za opstojnost Eurokaza. I apeliram na nadležne da preispitaju svoju apsurdnu odluku prema produkcijama Eurokaza, jer mislim da bi gašenje i prestanak rada Eurokaza bilo za našu kulturu nenadoknadiva šteta i sramota.
Ivica Boban
I.
Nešto treba odmah na početku spomenuti. Podrazumijeva se da svatko tko se prijavljuje na te Zakladine pozive nije nipošto pretplaćen da će biti financiran. I možda se u tom kontekstu čini da je njihova odluka po pitanju Eurokaza bila vrlo hrabra. Odlučili su detronizirati neke veličine. Postoje i još neki ovako „dugotrajni zaslužnici“ kojima je odbijeno financiranje.
Međutim, kada se malo bolje uđe u tu silnu dokumentaciju, ne samo u ovih 86 strana Vodiča, vidi se da se zapravo sve svodi na nekoliko vrlo nejasnih knjižica, vrlo vjerojatno prepisanih iz nekih, možda skandinavskih udžbenika. Ja ću ih ovdje navesti, dakle: Vodič za prijavu, Kriteriji prihvatljivosti prijavljenog programa i projekta, onda još jedan dokument koji se zove Kriteriji kvalitete, onda još jedan Vodič za kriterije kvalitete, onda Kriteriji vrednovanja administrativne kvalitete provedbe, Kriteriji vrednovanja administrativne kvalitete provedenih programa itd.
II.
Sve definicije u tim pseudoudžbenicima su neki oblik „poluznanja“, to je vidljivo, jer se većina činjenica nastoji „poznanstveniti“. No iz toga isplivava nekakav birokratski jezik, pa će, „puno znanstvenije“ zvučati, kvaliteta sadržaja nego sadržajna kvaliteta, itd. Ili sintagma parametri administrativne kvalitete provedbe ili na jednom mjestu čak administrativni habitus. Dakle, daje se nekakva simulacija znanstvenosti, kako bi se dokazalo da sve to ima nekakvog smisla, međutim, to nije samo praksa kriterija vrednovanja takvih zaklada, nego i nekih drugih zaklada koje se bave znanošću. Mi svi koji smo imali nekakve projekte kod Hrvatske zaklade za znanost vrlo dobro znamo što znači s njima komunicirati i koja je to muka i na koji način se sukobljavamo s birokratizacijom jezika, metoda i svega ostalog na gotovo isti način. Međutim meni je problematično to da se na nekakav metajezik koji je primjeren nekakvom pseudoznanstvenom istraživanju, nastoji, gotovo mehanički, nakalemiti nešto što bi trebalo biti vrlo jednostavno, što bi trebalo biti servis, usluga, potpora, podrška, neki oblik softvera za prijavu. Kao što je Goga Vnuk rekla, ovdje to u potpunosti izostaje.
I sada, ono što je posve paradoksalno: Zaklada zapravo nastoji proizvesti neku vlastitu istraživačku praksu, koju pokušava legitimirati nekom vlastitom metodologijom. Do te metodologije, kao što je Branko rekao, vrlo nam je teško doprijeti, ali meni su se dvije stavke činile vrlo zanimljive. Stvara se neki pseudohabitus Zakladina mišljenja. (Bourdieu definira u Distinkcijama habitus kao neki oblik kulturnog kapitala i polja, čime se tvori osobita teorija koja je istodobno i praksa, teorija prakse: Dakle, postoji onoliko polja sklonosti koliko je i uopće stilskih polja moguće. Svaki od ovih svjetova… pruža mali broj karakterističnih značajki…)
Zaklada, dakle, inzistira na stvaranju nekog zasebnog habitusa koji pokušava oko neke vječne općenitosti vrednovanja. To je taj njihov impresionizam, a da pri tom nisu svjesni da ipak oni sami stvaraju i neko polje vrednovanja od kojeg se puno toga očekuje. Svi ovi koji su se prijavili očekuju vrlo jasne, razgovijetne kriterije, očekuju nekakve utemeljene pretpostavke po kojima, ajde ove godine nismo dobili, će sljedeće godine znati što treba promisliti i napisati. Iz svega ovdje rečenog i ovih njihovih, na tribini pročitanih, obrazloženja netko tko bi htio biti benevolentan prema Zakladi ne bi znao kako poboljšati projekt sljedeće godine. Čak i ako pročita tu gomilu od 86 stranica tog Vodiča.
III.
Drugi je problem da se na osobit način stvara neki oblik birokratskog kapitala koji je u najmanju ruku sumnjiv zato jer uopće nije u dosluhu sa svojim kulturnim poljem, u ovom slučaju s umjetnošću, nego je, vjerojatno, mehanički stvoren kao što se stvaraju oni famozni ishodi učenja. Pa se onda za njih moraju upotrijebiti ključne fraze na ključnome mjestu. No, čim upotrijebite neku proučenu sintagmu, odmah je to njima prekomplicirano, ne znate može li se Zaklada kroz to probiti ili jednostavno to odbacuje kao neki oblik nepotrebnog ukrasa.
E sad, problem je u tome što prijavljivanje u kategoriji kao što je umjetnost ili kultura ne zahtjeva nekakvo svjesno, refleksivno razmišljanje karakteristično ni za teorijski um, niti za znanstveni um, a kamo li onda za birokratski um.
Međutim ono što Eurokaz definitivno ima i što Zaklada zapravo uopće ne kategorizira i nigdje se takav preduvjet ne traži, a to je to takozvano prepoznavanje područja u kojem se određeni prijavitelj prijavljuje dugi niz godina, ili u slučaju Eurokaza, djeluje. Provođenje projekata može postojati u nekakvom povijesnom slijedu, a Eurokaz ga definitivno ima i može ga dokazati dokumentacijom, pa i ove vrste. Tu se onda može izvući ova paradoksalna rečenica Zaklade gdje se kaže: Aktivnosti i koncepti su komplementarni te uglavnom slijede uobičajene aktivnosti autora poetike organizacije. Međutim aktivnosti programa su predstavljene iscrpno uz navedene i odabrane međunarodne koprodukcijske suradnike. E sad, valja imati na umu da su projekti koji se ovdje natječu, kulturni projekti, mahom transdisciplinarni i često iznimno hibridne naravi, pa se partikularizacije za koje se Zaklada zalaže nameću kao jedna velika nelogičnost. Praktično ponašanje, posebice u umjetnosti, niti zahtijeva niti pokazuje razinu svjesnog, refleksnog mišljenja karakterističnog za teoretski um; a kamoli onda za birokratski. Koherentan entitet nastaje oko određene aktivnosti, a njegova upotreba ima naznake pojma Praktik, prepoznatljive i institucionalno podržane prakse (a tu je upravo „zadatak“ Zaklade). On se, međutim, paradoksalno raspršuje, na ciljane skupine, podpodručja djelovanja i sl. Generativne sheme habitusa primjenjuju se tako na najrazličitija područja prakse, na neku vrstu koordiniranog entiteta, prepoznatljivo područje – ali pitanje je onda tko je sposoban te vrijednosti vrednovati, i je li ovo Povjerenstvo to bilo sposobno napraviti (jer i Povjerenstvo se segmentira po područjima, a cijela Zakladina ideja trebala bi počivati na što većoj hibridizaciji svojih područja, u tome je inovativnost, devijantnost, održivost, suvremenost i sl.). Zaklada se na taj način ne koncentrira na ono što bi trebalo biti najvažnije – PROVOĐENJE PROJEKATA u nekom POVIJESNOM SLIJEDU – habitus je definiran unutar ovog kapaciteta: klasificirati prakse i djela formalnim razlikovanjem, ne ocjenjivati te prakse i proizvodnju u nekom sinkronijskom i dijakronijskom slijedu.
Sve je to moglo biti približeno, no postoji jedan velik „ali“.
IV.
I sad bih ja trebao pomoću njihovih pet kriterija tzv. prioriteta objasniti koji je to veliki „ali“ koji oni nastoje, da tako kažemo, legitimirati. Ja mislim da bi se njima uvelike olakšao posao kada bi se na te natječajne rokove prijavljivao jedan umjetnik. U renesansi imate jednog genija koji se prijavi, onda imate drugog genija koji se prijavi i njih možda dvadeset i svaki od tih dvadeset može dobiti jedan bod i tada se mora stvoriti nekakva logična vrsta prioriteta. Međutim, da parafraziram Briana Enoa umjetnici današnjice nisu geniji, oni djeluju u nekakvoj ekologiji talenata. Brian Eno to naziva sceniji. To su velike grupe kreativaca, umjetnika, teoretičara, inženjera, znanstvenika, kako god to nazivali, i tu se Zakladi javlja veliki problem. Pogotovo ako niti ne gledaju uživo projekte grupacija koje bi trebali ocjenjivati.
(Povjerenstvo za procjenu kvaliteta prijava smatra da Eurokaz ima neosporno produkcijsko iskustvo te zauzima važno mjesto u području našeg suvremenog teatara, kao i u predstavljanju inozemnih izvedbenih praksi. Na temelju podataka navedenih u prijavnici, Povjerenstvo je procijenilo da su odabrani prioriteti Programa podrške 2021 usklađeni na razini organizacije i na razini prijavljenog programa, ali bi u prijavnici veći naglasak trebao biti stavljen na obrazloženje odnosa predloženog programa i odabranih prioriteta Programa podrške – teorija prakse – i onda kaže: Aktivnosti i koncept su komplementarni te uglavnom slijede uobičajene aktivnosti, autore i poetike organizacije. Aktivnosti programa su predstavljene egzaktno i iscrpno, uz navedene i već odabrane međunarodne koprodukcijske suradnike).
V.
E sad, kako se to ogleda u ovim prioritetima.
Prvi prioritet je kritičnost i refleksivnost koji oni obrazlažu na ovaj način: analitičko i kritičko preispitivanje i prikazivanje kulturnog, društvenog, ekonomskog i političkog, povijesnog, etičkog i ili ideološkog okruženja u kojima se djeluje.
Hm, u kojoj mjeri to nije angažiranost (koja je posebni Zakladin prioritet), o tome se da raspravljati.
Ako malo bolje pogledate, postoji jedna zgodna formulacija fizičara Nielsa Bohra koji kaže da postoji apsolutna procjenjivačka objektivnost, međutim ta objektivnost znači i koherentnu komunikativnost umjesto proizvoljne ponovljivosti, nesubjektivnosti ili objektivnosti koja nema gledište. Ja mislim da takva kružna definicija kritičnosti i refleksivnosti nema nikakvo gledište, namjerno ga izbjegava, jer kada biste dali jasno gledište onda bi se neke grupacije koje su možda radikalno aktivističke, ajmo to tako reći, ili se bave onim što se danas naziva aktivizam, taj nekakav „hiperangažirani art“, one bi, naravno, morale dobiti maksimalan broj bodova. Mogli bismo reći: radikalno bi ispunjavali kriterije što je, naravno, i Eurokaz u mnogim svojim godinama itekako radio.
Drugi prioritet je: otklon od dominantnih koncepcija. Oni kažu to je: pozicioniranje u odnosu na dominantne prostorne, organizacijske, kontekstualne, koncepcijske paradigme, odnosno afirmiranje problema, trendova, pitanja koje dominantne strukture značenja ne zahvaćaju. Ponovno nekakav pseudosemiotički leksik, vjerojatno opet prepisan iz nekog udžbenika koji zapravo zanemaruje činjenicu da je Eurokaz kroz cijelu svoju povijest bio upravo devijantan mehanizam i neki oblik devijacije u odnosu na neke šire umjetničke paradigme . Mislim da ne treba uopće spominjati da su se mnoge teorijske paradigme u novim dramaturgijama, izvedbenim studijima, performativnoj antropologiji, suvremenoj teatrologiji kanonizirale upravo na Eurokazu. Odnosno, mi danas ne bismo imali takav teorijski rječnik, siguran sam, ili teatrolozi u Hrvatskoj ne bi koristili takav teorijski raspon da nije bilo Eurokaza. Pa takvo afirmiranje problema, trendova, pitanja, sve do ovih dominantnih struktura značenja, to je zapravo besmislena kružna formulacija.
Treći prioritet je još zanimljiviji: angažiranost. Angažiranost ne mora podrazumijevati samo društvenu angažiranost, i to oni izrijekom i kažu: angažiranost je utjecaj, pazite – utjecaj, na umjetničko, kulturno, etičko, ideološko, ekonomsko i/ili političko okruženje.
Hoćemo li banalizirati tu tvrdnju, pa je svesti na tobožnju teoriju odraza (teoriji odraza približava se i gore spomenuta definicija kritičnosti i refleksivnosti kad se govori o prikazivanju (...) okruženja) ili ćemo radikalno ići drugim smjerom i reći: ma ne, oni zahtijevaju neki oblik pojačane demokratizacije iskustva. Znači, krajnje otvoreno polje koje možete puniti gotovo svim oblicima angažmana, pa onda i ovim kosorovskim angažmanom, o kojem je Brezovec govorio, i na kojem je baziran glavni Eurokazov projekt u ovom prijavnom roku. No prostor te definicije, s obzirom na odbijanje eurokazovskog suženijeg, ali jednako odgovornog shvaćanja angažmana, ostaje sumnjivo visiti u zraku.
Četvrti je inovativnost koju oni definiraju kao korištenje novih pristupa materijala, metoda, formata, medija i sličnog ili otvaranje novih poglada, shvaćanja, orijentacija i sličnog u svijetu umjetnosti i kulture. Ovdje se ponovo aktivira koncept vrlo nejasne logike koja je tobože imanentna umjetnosti (inovativnost je korištenje!) i treba je u prijavi potvrditi.
Tobožnja kriteriologija bazira se na osebujnoj demokraciji iskustava: The democracy of experiences is defined as a view where no area of experience is in principle outside the critical reach of any other area of experience. The view could also be called daimocracy, if we widen Socrates’ classic view, according to which an inner voice called daimon steers the path of a person” (M. Hannulla).
Eurokaz kao institucija, koja traje skoro četiri desetljeća, a s nekim ranijim fazama i dulje, trebala bi u tih 3600 znakova osvijestiti svoju ovogodišnju inovativnost u odnosu na sve prethodne godine ili u odnosu samo na prethodnu godinu itd. Ja bih se tu poslužio ovom ničeanskom formulacijom modernosti; Eurokaz je uvijek bio moderan u ovom ničeanskom smislu, bio je ispred suvremenosti. Dakle, nije bio suvremen, bio je ispred suvremenosti. Jer ako modernost izjednačujemo sa suvremenošću ili ju smatramo za neki odvjetak suvremenosti, onda zapravo možemo zaboraviti avangardu. A mislim da je Eurokaz upravo ciljao na avangardu i da to još uvijek cilja, samo možda to ne zna dobro prevesti na taj jezik birokracije.
I posljednja stvar, istraživački pristup koji oni definiraju: procesi i postupci ispitivanja, pronalaženja, otkrivanja, razvijanja, opisivanja, objašnjivanja, interpretiranja, novih funkcija, metoda, formacija vrijednosti načina rada, koncepcija, pozicija itd. u svijetu umjetnosti i kulture. Znači, to su procesi i postupci koje onda aplicirate na koncepcije i pozicije. Zanimljivo je da se tu nigdje ne govori o arhivskom, odnosno dokumentarnom angažmanu Eurokaza koji je, mislim, besprijekoran. Ja to mogu posvjedočiti, jer se za svoje kolegije o postdramskom kazalištu koje predajem na Aakademiji koristim Eurokazovom bazom kao svojevrsnom literaturom. Njihovim arhivskim video materijalima, da ne govorimo o knjigama.
(Što bi trebao sadržavati istraživački proces:
ONTOLOGIJA
što je predmet istraživanja?
po čemu se predmet umjetničkog razlikuje od predmeta znanstvenog istraživanja?
EPISTEMOLOGIJA
koji je oblik znanja i spoznaje utjelovljen u umjetničkoj a koji u znanstvenoj praksi kao istraživanju?
kako se umjetničko istraživanje odnosi prema konvencionalnim oblicima znanstvene spoznaje; zašto postoje različite znanosti o umjetnosti?
METODOLOGIJA
koje metode i tehnike odgovaraju potrebama svakog istraživanja?
po čemu se one razlikuju, ako se uopće razlikuju, od onih u području umjetnosti, znanosti i humanistike?)
Mogli bismo reći da se ta apstraktna koncepcija procesa i postupka ocjenjivanja, koja bi trebala biti unutarnja dinamika samog razvoja projekta, ovdje namjerno „statizira“, nastoji se uništiti, a želite li uspjeti morate prilijepiti barem jednu ili dvije dobro zvučeće sintagme.
Sve što ste dosad napravili i što pokazuje u kojoj je mjeri vaš angažman istraživački i u kojoj mjeri to jest umjetničko istraživanje ili practice base research ili kako god to nazivali, to se sustavno zanemaruje.
Naravno, bodovi bi mogli, na neki način, izlaziti iz ovih prioriteta, odnosno ti prioriteti bi se možda mogli kvantificirati, vjerojatno postoji nekakav način da se kvantificiraju, međutim u inovativnoj umjetnosti i u projektima tog tipa to nije moguće napraviti.
Ako imate projekte znanstvenog tipa možda bi to moglo uspjeti, gdje biste možda kvantificirali radove objavljene u cc časopisima ili u nekim drugim bazama, makar se i tamo takav pristup napušta.
Meni je, uz sve to, paradoksalno da je taj sustav bodova i matematički neprecizan, jer jedan ne stoji zapravo za jedan. Vi imate različite ljude u Povjerenstvu, uglavnom ove godine su članovi Povjerenstva većinom iz šou biznisa nego iz umjetnosti, različiti event menadžeri, novinari itd. Ali dobro, vi imate različite parcijalne, partikularne komisije koje rade svoje rang liste, te rang liste su impresionističke i onda se logično može desiti da loše bodovan projekt na više tih lista zapravo dođe relativno visoko, jer je spomenut kod više ocjenjivača. Tako da neki projekti koji možda čak i tom matematičkom logikom ne zaslužuju doći u prve redove, mogu tom logikom odskočiti visoko.
Uostalom, samo vrednovanje, kvalificiranje tih prioriteta, hm, mislim da ga ni oni sami ne shvaćaju, pa time i ne dohvaćaju.
Otkad je, da iskoristimo metaforu, svijet bio mlad, postoje umjetnička djela, i, na kraju krajeva, otada je i činjenica da proizvođenje artefakata i izvedbi i čega još hoćete god, traži stanovitu potporu zajednice u kojoj oni nastaju.
E sad, ima tu nekih stvari koje se mogu jednostavno riješiti. Recimo, čak i da vjerujem, što ne vjerujem, da postoji tako nešto kao što je sud tržišta, opet bi bilo potpuno jasno da ono što se proizvodi unutar kulturne industrije prvenstveno ovisi o drugima, ovisi o nasljeđu i ovisi o inovaciji. Ono je takoreći pupčanom vrpcom vezano sa svim tim i sve se to crpi iz toga, uzima se, tako da je svaka ideja da se može nešto započeti sa sudom tržišta potpuno besmislena.
Vrlo je jednostavno predmnijevati ili podupirati nešto oprobano, klasično, čak i ako nemamo ideju da to što podupiremo mora biti nešto što je identitetski, nacionalistički i ili nekako drukčije zaposjednuto i korišteno. Nije nemoguće ni u tome ispuniti neke od ovdje analiziranih kriterija u njihovoj repetitivnosti i nejasnoći.
Tako nije loša ideja da se nasljeđe čovječanstva učini dostupno svima, mislim tu na primjer i na velike ideje radničkog pokreta da su upravo proleteri baštinici svega najboljega u povijesti čovječanstva, ali i na klasike pročitane kao nosioce estetika otpora itd.
No najvažnije je u svemu tome, i što se mora zaista dovoljno naglasiti jest, iako tu ulazimo u riječnik koji je meni stran: postoji potraga za nečim što je doista još ne viđeno, što je inovacija, ali postoji i ono što ste vi ovdje danas tako lijepo i tako duboko promišljeno pokazali, a to je: perverzija inovacije; do čega se sve može doći kad se tako nešto kao inovacija pokušava institucionalno uokviriti i potporu zasnovati na proceduri.
Zaklada Kutura nova je, na kraju krajeva, nastala iz namjere koja je sasvim hvale vrijedna. Da se nađe nešto što nije ni prepušteno tržištu ili nekim subvencijama za kulturnu industriju, niti je njegovanje nečega što je na neki način neupitno. Oni su mislili da mogu napraviti instituciju koja će biti rješenje za izvaninstitucionalno. I onda su se, po logici birokratskog sustava, i oni pretvorili u institucionaliziranu instituciju.
Ta perverzija metamorfoze nastala bi i da su ljudi u Zakladi imali malo više znanja i malo više pismenosti i da su bili malo pristojniji u tome što traže na tih 86 stranica Vodiča za prijavu. Kako tu perverziju izbjeći zaista je teško odrediti ali tvrdim da je jedini način da se radi na konkretnim slučajevima izravno, da se komisije ne skriva iza numeričkih konstrukcija, da se riskira, da se ima povjerenja u ono što je novo. I da se griješi. Ostalo je stvar zdravog razuma: ne smije biti konflikta interesa i oni koji odlučuju jamče svojim imenima a ne računanjem.
Naravno, s Eurokazom je stvar još nešto drugačija. Ono što je s Eurokazom je nešto izraženo u jednoj staroj sintagmi, a to je tradicija novoga. A i s tim je jako teško. Dakle, Zaklada je pokušavala, takoreći, oštriti panđice na tome da se oni neće nastavljati na tradiciju novoga nego da će sa svojim neobičnim kriterijima nešto napraviti bolje.
No, protiv toga se zaista treba boriti.
Vrlo je važno da se u nečemu što se zove Zaklada za novo brzo izmjenjuju oni koji prosuđuju i da bude što manje administriranih kriterija tj. da se inzistira na osobama koji u postupku odlučivanja kažu: mi određujemo novce prema vrsnoći onoga što nam je predloženo. Vrsnoća ponajprije, i mi se od nje ne odvajamo. Odbijamo konstrukciju prosuđivanja sa stotinkama i decimalama. Mi smo imenovani zbog svojih imena i iza tih imena stojimo, a za svoje prosudbe odgovaramo; dat ćemo ovima, a ne onima.To je bolje od prividne neutralnosti i natiskane objektivnosti. Zaklada nas tjera da mi lukavstvom smišljamo, dakle, retoričkom figurom pokušavamo nešto iznuditi i to zaista ne ide. Ja zaista mislim da bi trebalo, kad smo se već ovdje tako lijepo skupili, napraviti nešto što bi bilo revizija ovog čitavog Zakladina poduhvata.
Mislim da je nastao iz hvale vrijedne namjere, mislim da su htjeli treći tip kulture, da su htjeli nešto pored onoga što je klasično ili što je kulturna industrija: i to po modelu drugih zemalja s lutrijskim novcem. Taj je novac, tako reći, slobodan novac, za koji se ne morate pravdati. Nije ono: mi plaćamo neke perverznjake tamo iz proračuna, nego novcem igara na sreću.
Kad radite nešto inovativno onda ne znate kud će to dospjeti. Ima strukturu poruke u boci, nažalost. To je tako i upravo se to mora prihvatiti. Može uspijeti i ne mora uspijeti. I istina je da postoji stanoviti teror inovativnosti od početka 20. stoljeća. Neki se obrasci ponavljaju i nije to tako jednostavno prepoznati ono što valja; već sama institucija avangardnosti postala je problem…
Zaključak je jednostavan: nešto se mora reformirati u toj vrsti institucija. Moraju se napraviti drugačije osnove po kojima bi se onda mogli podupirati vrijedni poduhvati.
Na kraju svega, bez obzira na tužnu prigodu, jako mi je drago biti ovdje. Performansi Eurokaza uvijek skupe draga lica, odnosno drage oči i maske. Nisam siguran da ću govoriti konkluzivno jer me nekoliko stvari iz pozicije gledatelja češe i intrigira čitavo vrijeme, pa tu nalazim neke šlagvorte i teško da ću zaključiti raspravu, prije ću je zakomplicirati.
Jedno je ovo Božino problematiziranje fenomenologije hrvatskog kulturnog masakra. Drugo je pitanje vladavine algoritma i matematizacije diskursa, ali i ovo što je Nadežda nježno zahvatila: činjenicu da smo se ovdje večeras dohvatili jedne respektabilne institucije, dapače Zaklade, a ne bilo koga.
Naime, Zaklada Kultura nova nije nipošto toliko bezvezno mjesto u hrvatskom kulturnom krajoliku kao što sad ispada. Vi iz Eurokaza ste ljuti i kao vratili bi im milo za drago, i to ne bi bilo tako teško. A kada bi u vama bilo malo više zena i praštanja, vidjeli bi da su stvari ne bolje, nego objektivno gore nego što vam subjektivno izgledaju. Kako bih rekao: problem nadilazi pojedinačne okolnosti.
Ja sam puno puta čitao Pravilnik Kulture nove, s divljenjem, to je najrazumniji i najpismeniji takav akt u nas uopće. Utoliko zvuči gotovo kao psovka reći da je njih osnovala država, jer su daleko po razini iznad drugih plodova ove države. Dobro, njih je osnovala država, ali kao indijanski rezervat za drugačiji tip kulture. I u specifičnom trenutku kad je vlast, politička, bila slaba pa je gutala žabe, u nadi da će izbjeći ono najgore. I sada nas je u ovom trenutku okupila greška baš te ustanove, najbolje a ne najgore. Pa nas malo hvata panika: koji nam je prostor onda uopće preostao?
Došao je taj dan, da netko Brezovcu veli da više nije suvremen, a mi da velimo Zakladi u koju smo vjerovali da s njom više nešto nije u redu. To je onaj dan kad ti neprijatelji više nisu problem, jer te iznevjere prijatelji.
Pogledajte ovaj format u kojem se nalazimo večeras, prosvjedni, običajni. Obično se okupimo prosvjedovati protiv nekog smaknuća, kao što veli Božo Kovačević, nekog nerazumijevanja od strane vlasti ili neke moći, nekih gorštaka, desničara, paleokomunista, korporacija ili političara. Ali tih večeras nema na vidiku. Sad imamo posla s nečim čist drugim. Dobro došli u 21. stoljeće! Ovo je sad nešto sasvim novo i ovo zaista vraća Eurokaz u njegovu funkciju, ciničan sam, otkrivanja novog. Samo, ovaj puta na gori način.
Da se objasnim: ostati bez 90.000 kuna boli, ali ona druga bol, bol ega, njoj ovdje nema mjesta. Nisu rekli da vam ne valja program, oni su rekli, otprilike, nešto kao: ne valja vam prijavnica. Vi ste, kako bih rekao, loše izveli ritual samoprijavljivanja. Reprezentacija vašeg projekta u matriksu nije dobro izvedena. Vi ste inače super, vi ste hrvatska kulturna povijest, vi ste bijenale, vi ste Krleža. Ali u matriksu ste pali, napravili ste lošu prijavnicu. Loše ste odigrali računarsku igru, game over. Niste zadovoljili zahtjeve matematiziranog modela.
Ja koji čitam samo popularne mudrace, pozvat ću se na Nasima Taleba, koji je između ostalog i matematičar kojemu matematika ide na jetra. Pa govori o skaradnoj matematizaciji diskursa u društvenom polju. Veli kako čak ni ta opsesija financijskim rezultatom nije isključiva posljedica predominantne pohlepe, već naprosto panike izgubljenog uma koji želi vidjeti broj. Pa je novac brojka, pa je broj gledatelja brojka, pa je broj izvedbi brojka, sve je to silna strast za brojkama. A ovdje se ona pervertira, jer ovaj Zakladin sustav inzistira na brojevnom bodovanju posve neprebrojivih vrijednosti. To je sljedbenički prema europskim praksama, to fundamentalno uvjerenje da mora postojati brojka. Ovdje se linearna brojka izvanjski doda u osnovi fraktalnim skupovima nečega. To je čudan način da vas izmjere koliko ste progresivni, koliko ste funkcionalni, koliko doprinosite razvoju ovoga ili onoga. Dodaju vam na kraju svakog niza brojku, pa pokušavaju tako dobivene kruške i jabuke na neki način zbrojiti u okviru računa koji nije nipošto smislen, ali se drži na okupu lažnom pravilnošću aritmetičke operacije kao takve. Naravno da je to zastrašujuće.
Jedino što je ostalo do dana današnjeg u našem malom filmskom svijetu (sad govorim pro domo sua), u kojem smo uglavnom poraženi, jest mala pobjeda da smo se uspjeli izboriti protiv bodovanja i to nam nisu uzeli do danas. Ali i to se stigne promijeniti.
Međutim, ovdje je očito da imamo posla s nekom moći koja zahtijeva neku vrstu lojalnosti, no to nije politička moć, niti je to moć države niti korporacije. Što je tu onda, na koncu konca, posrijedi? Sustav koji je napravljen da bude oaza u pustinji političke gluposti, institucija koja je tu da nas zaštiti od utilitarnosti kapitalizma, razvila je svoj vlastiti koncept utilitarnosti, svoj vlastiti model autoritarnosti. Utoliko, problem projekta Kultura nova sastoji se jednostavno u tome da počinje nalikovati na svoju suprotnost, kao što obično neprijatelji preuzmu karakter jedan od drugog, odnosno na način na koji prevrat uvijek završi u restauraciji. Htjeli ne htjeli, ljudi su od krvi i mesa.
Više meni dragih i važnih kulturnih projekata ove godine ostalo je bez podrške Kulture nove, tako da vjerujem da moguće postoji doista sistemski problem.
Prostor je sužen, i ne vidim prostora za neke moćne poteze. Ostaje nam fine tunning, na svim stranama. Ne možemo odustati od proceduralizma jer je to jedino što je ostalo, možemo ga možda pokušati zadržati u ljudskim okvirima. Što pod tim mislim? U velikom svijetu potreba je za algoritmom koji bi mogao zamijeniti čovjeka, koji bi mogao na tom velikom broju, kandidata i prijava naprosto isporučiti kakav-takav rezultat. Mi još nemamo vještačku inteligenciju koja bi provodila te funkcije i nije da je jedva čekamo. U međuvremenu imamo čovjeka koji pokušava funkcionirati kao vještačka inteligencija, pa onda sve ispadne groteskno.
Vrlo je uzak put kojim možemo izaći iz svega toga. Ljudi su bez energije, Revolucija je nemoguća, a procedure su poludile. Kao što revolucija jede svoju djecu očito i procedure jedu svoju djecu ili su je već pojele.
Hvala vam na svemu i dobro gorenje želim Brezovcu.
Nažalost, ovo nije prvi put da svjedočim hrvatskom kulturnom masakru. Ima nas ovdje koji smo doživjeli barem po jedan manje ili više spektakularan masakr. Uvjeren sam da se ne radi o slučajnim događajima. Riječ je o operacionalizaciji jedne kulturne politike.
Kolega Rafolt je doista detaljno analizirao na što se donositelji odluka u ime Zaklade Kultura nova oslanjaju, kakve priručnike koriste. Nama ta analiza pomaže da razjasnimo pojmovnu zbrku i da shvatimo što su oni možda htjeli reći. Ali kad bi oni ovdje slušali što im se govori, oni ne bi shvatili što im se prigovara jer im, zapravo, nije važno ni to kako su definirani kriteriji na koje se oni pozivaju niti to kako ih oni primjenjuju. I ja sam pročitao korespondenciju između Eurokaza i Kulture nove. O takozvanim obrazloženjima za odbijanje Eurokazova zahtjeva mogu reći samo ovo: što više kvazipravničkih formulacija i birokratskog pleonazma, to manje činjenica i obrazloženja. Čini se da u odlučivanju ne sudjeluju ljudi s određenim ukusima, ideološkim opredjeljenjima i političkim instrukcijama, nego neki algoritam obrađuje kvantificirane podatke neovisno o ičijoj volji.
Taj algoritam ne može, primjerice, obraditi informaciju koju mi je dostavio prijatelj Želimir Brala, ambasador, diplomatski službenik u Brazilu devedesetih godina. Kad je doznao za ukidanje financiranja Eurokazu, zapanjen mi je napisao:
„Eurokaz je svjetska institucija za koju su u Brazilu znali kad sam bio tamo, a jedva da su znali gdje je to Zagreb.“
Eurokaz je bio brend, Eurokaz je bio primjer uspješnog marketinga mlade države. Na području međunarodne afirmacije Hrvatske donosio je više nego bilo koji napor službene hrvatske kulturne diplomacije toga vremena.
Prije toga, Eurokaz je bio putokaz prema europskoj budućnosti hrvatske kulture. Bio je poligon za upoznavanje naše publike s onim što je bila tadašnja aktualna europska kazališna produkcija. S vremenom Eurokaz je počeo otkrivati ono što će se u Europi i u svijetu tek dogoditi. Bio je najava onoga što će svjetsko kazalište tek postati u budućnosti, otkrivao je i najavljivao nove kulturne trendove.
No, glavna ambicija Eurokaza nije samo pokazivati što se u svijetu već radi ili će se tek raditi. Glavna ambicija Eurokaza je proizvoditi novo kazalište koje će Europa i svijet akceptirati, vrednovati i slijediti.
U tom pogledu Eurokaz je logičan razvojni stadij projekta kazališta kao estetskog i etičkog prevrednovanja svijeta . Taj projekt započeo je 29.12.1971. godine u Petoj gimnaziji u Zagrebu osnivanjem Kazališne družine Coccolemocco. Brehtovska estetika prvih predstava Coccolemocca nadograđena je pionirskim poduhvatom kultnog igrokaza s lutkama i pjevanjem Jedan dan u životu Ignaca Goloba.
Taj projekt nastavio se razvijati kao Coccolemocco putem niza Brezovčevih režijskih poduhvata, ali i granati se u raznim smjerovima. Jedan od krakova tok projekta bio je časopis Gordogan koji je ugašen 2019. godine istom birokratskom voljom koja sad gasi Eurokaz. Razvijao se taj projekt i kao festival Dani mladog teatra i kao Eurokaz.
Sagledan u širem kontekstu, Eurokaz je dostojan nastavak velike kulturne tradicije koja je hrvatsku kulturnu produkciju šezdesetih godina, u okviru tadašnje Jugoslavije, činila svjetskom avangardom. Mislim tu na Nove tendencije, na Zagrebački bijenale i na IFSK. Umberto Ecco nije na rasprave o izložbama i projektima Novih tendencija bio pozvan kao već priznata svjetska kulturna veličina. On je poznat i priznat postao zahvaljujući svom sudjelovanju u tim raspravama. Eurokaz ne želi samo ugošćavati svjetski priznate autore i projekte. On želi proizvoditi svjetski relevantno kazalište i svjetski relevantnu kulturnu produkciju.
Utoliko je Eurokaz – svime što je dosad postigao i što bi htio postizati ubuduće – prava provokacija za sadašnju kulturnu politiku i za one koji je, krijući se iza kvazipravničkih formulacija, provode. Eurokaz pokazuje da se može više, bolje i drukčije negoli to kulturni birokrati mogu zamisliti i dopustiti. Eurokaz pokazuje da bivanje na geografskoj i političkoj periferiji nije prepreka za dospijevanje u središte europskih i svjetskih kulturnih zbivanja. Eurokaz ne odustaje od ambicije da predvodi ne u nastojanju da se što vjernije kopiraju dostignuća ostvarena drugdje, nego u proizvodnji novih, još neprovjerenih vrijednosti, u stvaranju onoga čega još nema.
Ambicija Eurokaza da u pogledu proizvodnje kulture bude svjetski relevantan očito je neshvatljiva namjera i nerješiv problem za demijurge provincijske kulturne politike koji ziherašku obranu jadnog statusa quo prikazuju kao ishod impersonalnih operacija loše programiranog kompjutora. Predloženi projekt Eurokazovog prevrednovanja kazališne tradicije ekspresionizma suprotstavljen je ukusu televizijske igre slova i brojki, sapunica i vlasti drage satire koja samo potvrđuje zatečene odnose i unaprijed utvrđenu raspodjelu moći i novca.
Odluke upravnih tijela Zaklade Kultura nova konačne su. One su izraz kulturne politike kojoj nema alternative. Demokratske zemlje u kojima izabrane političke elite govore da nema i ne može biti alternative politici koju one vode, s vremenom prestaju biti demokratske. Kulturna politika nespremna za to da u otvorenom razgovoru obrazlaže svoje ciljeve, ideje i vrijednosti pretvara se u birokratski teror nad kulturnom produkcijom.
Eurokazovi pokušaji afirmacije nastojanja za traženjem i proizvodnjom onoga čega još nema, ali bi ga moglo biti, ostat će otvoreno pitanje i otvoreni izazov za one koji već samim imenom najavljuju da mogu i hoće ono što državna vlast nije mogla jer to nije htjela. Možemo može pokazati da postoji alternativa.
SABINA GLASOVAC
Govor u saboru
Financiranje kulturnih projekata iz Zaklade „Kultura nova“
srijeda, 26. siječnja 2022.
Poštovane kolegice i kolege,
Govorit ću danas o jednoj temi koja u sveopćoj fokusiranosti na teme poput COVID-a, političkih sukobljavanja na brojnim razinama i takozvanoj visokoj politici malo ispada iz vidokruga, a to je kultura.
U ovom ću se izlaganju osvrnuti na nezavisnu kulturu, kulturu novoga ili inovativnu kulturu i njen položaj danas, posebno u svjetlu njenog financiranja od strane države i društva.
Svi znamo da u svakom društvu svaka kultura, kako njeno stvaranje, tako i njena interpretacija, traže stanovitu potporu zajednice u kojoj nastaju ili propadaju.
Nije lako danas, pogotovo u ovim pandemijskim uvjetima, opstati ni kao klasična, tradicionalna kultura, već prepoznata i inkorporirana u kulturnu scenu i kulturno tržište, a gotovo je nemoguće čak i postojati onoj kulturi koja je nova, koja je inovativna i ja bih rekla avangardna, bez podrške društva, države i njenih institucija.
Upravo je s tim ciljem, prepoznavši da bez podrške države i društva nema ni kulture, a da bez kulture nema ni države ni društva, još 2011. godine Republika Hrvatska osnovala Zakladu 'Kultura nova' da pruža stručnu i financijsku podršku organizacijama civilnog društva koje djeluju u području suvremene kulture i umjetnosti, a kao ključni ciljevi Zaklade navedeni su unaprjeđenje produkcijskih i organizacijskih kapaciteta nositelja programa te doprinos njihovoj stabilizaciji i razvoju.
Navedeno je tu i podizanje razine profesionalnog djelovanja, uspostavljanje međusektorske suradnje, programsko umrežavanje, poticanje umjetničkog stvaralaštva mladih, kritičkog preispitivanja društvenog, ekonomskog, političkog, povijesnog, etičkog i ideološkog okruženja, otklon od dominantnih koncepcija, angažiranost, inovativnost i tako dalje.
Sve to odlično zvuči, možda je dobro i krenulo, ali danas je to nažalost ostalo samo u teoriji.
U praksi, sudeći barem po informacijama koje su došle do mene, a o kojima možemo čitati i u medijima nije tako.
U stvarnosti, neke od kulturnih institucija, koje su kroz godine svojeg postojanja i djelovanja dokazale da čine upravo ono što Zaklada „Kultura nova“ treba podupirati, ostaju bez financijske potpore i time su osuđene na propast i na prestanak postojanja. A s njima umire i kultura.
Zašto? To je jako teško shvatiti.
Prvo, radi se o izuzetno malim financijskim iznosima koji pokrivaju samo one najosnovnije troškove. U slučaju recimo Eurokaza, koji je također odbijen na Zakladinom natječaju, radi se o jednoj jedinoj minimalnoj plaći od nekih 4.000 kuna za jednog jedinog zaposlenika. Za to država nema novca? Za jednu minimalnu plaću?
Kao drugo, ocjenjivanje na natječaj prijavljenih projekata provodi se po jednom neshvatljivo birokratiziranom modelu i kriterijima koji ne rezultiraju izborom onih koji zaista doprinose razvoju drugačije i inovativne kulture, nego onih koji uspiju sastaviti takvu formalnu prijavu koja će zadovoljiti određene zahtjeve koji u bitnom nemaju veze s kulturom.
Pritom ne postoje objektivni kriteriji ocjenjivanja, ne objašnjava se zbog čega je nešto važno, a nešto nije, bodovi se raspoređuju po vrlo nejasnim kategorijama, ocjene daju ljudi bez scenskog iskustva, a neki su uvjeti za dobivanje potpore potpuno izvan zdravog razuma, poput onog o uključivanju što većeg broja volontera ili brojnosti publike, što u ovim pandemijskim okolnostima ne da nije moguće, nego je ograničeno propisima koje donosi ista ova država koja i financira Zakladu, odnosno korisnike potpora.
Umjesto realne ocjene dosadašnjeg rada kulturnih organizacija ili njihovog stvarnog kulturnog doprinosa, gledaju se formalna obrazloženja u prijavnim obrascima i njihova prilagođenost rigidnim birokratskim frazama iz natječaja.
To nema veze sa razvojem i poticanjem slobodnog duha umjetnosti, nego upravo suprotno - umjetnost se tjera u stereotipe, u frazeologiju i birokratski mjerljive kategorije, a to nije zadatak ove Zaklade.
Rezultat svega bit će gašenje i nestanak kulturnih inicijativa i projekata koji čine duh našeg društva, a društvo ćemo izgleda prepustiti kiču, cajkama i tiktokerskim „influencerima“.
Želimo li to zaista?
Moramo o tome ozbiljno razmisliti i raspraviti, pa već sada najavljujem da ću zatražiti i da se o tome razgovara i u Hrvatskom saboru, odnosno na sjednici Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu.
Hvala lijepo.