EUROKAZ & ZKM
EURIJALA: REZERVOARI SJEĆANJA - BILJEŠKE S KINESKE NEZAVISNE SCENE
Predstave, predavanja, filmovi
Produkcijska kuća Eurokaz u sklopu svog manifestacijskog segmenta Eurijala, a u prijateljskoj suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, zagrebačkoj publici predstavlja radove plesno-kazališne skupine Living Dance Studio i njene kasnije izvedenice Caochangdi Workstation, umjetničkih organizacija koje su u Pekingu utemeljili koreografkinja Wen Hui i multimedijalni umjetnik Wu Wenguang. Tijekom triju rujanskih večeri od 20 h na programu su izvedbeni projekti Slušajući priče moje prabake (27. 09.), Autoportret: dijalog s majkom / Autoportret: samopoduka iz seksualnosti (28. 09.) te Sjećanje (29. 08.), a od 21:30 filmovi Zbog gladi: Wuov dnevnik br. 1, Ničija zemlja (27. 09.), Autoportret s tri žene, Dječje selo (28. 09.), Yun Zi te Djeca se ne boje smrti, boje se duhova (29. 09.)
Living Dance Studio i Caochangdi Workstation, udaljeni od državnih subvencija i paradigmi, u svojim se radovima bave suvremenim životom Kine kroz povijest upisanu u sjećanja još živih ljudi. Dokumentirajući i od zaborava pokušavajući spasiti zbivanja tijekom trogodišnje gladi, velikog skoka naprijed, poljoprivredne reforme i kulturne revolucije – političkih i povijesnih događanja druge polovine 20. stoljeća s dalekosežnim posljedicama, koja su kineske vlasti pokušale prikriti ili im barem dati lažno opravdanje, a i danas su neprikosnoveni tabu – nastaju provokativni dokumentarni filmovi te hrabra umjetnička spajanja snimljenog materijala s visoko stiliziranim izričajima plesa. No ma koliko njihov rad bio politički i društveno beskompromisan, tu je na djelu jedna specifična vrsta odgovornosti. Ona koja ne dovodi samo stvari na svoje mjesto, to se danas trude mnogi, već to mjesto, mjesto teatra i njegove suvremenosti, privode stvarima. Stvarima sjećanja, naravno.
Uvodnik
S kineskim umjetnicima Wen Hui i Wu Wenguangom veže me dugogodišnje prijateljstvo još od vremena kada sam vodila kazalište Kampnagel u Hamburgu gdje je dio programa 2003. godine bio posvećen njihovu radu i radu drugih njima, po svjetonazoru i estetskim opredjeljenjima, bliskih umjetnika s kineske nezavisne scene, a koja je u to vrijeme Europi djelovala potpuno tajnovito i apartno. Među njima bila su i danas svjetski poznata imena kao Cang Xin, Jiang Zhi, Cao Fei. Te iste je godine skupina Living Dance Studio, osnovana pod egidom Wen Hui i Wu Wenguanga, gostovala na Eurokazu s predstavom Izvješće o rađanju. Od tada do danas vidjela ju je publika diljem svijeta, a Wu Wenguangovi multimedijalni radovi dio su postava prestižnih svjetskih likovnih manifestacija.
I dok se suvremena kineska izvedbena umjetnost, lukavošću političkog merkantilizma zahuktalo globalizira na razvodnjenim primjerima pomodne, zadivljujuće beznačajnosti, projekti Living Dance Studija i njihove kasnije izvedenice Caochangdi Workstationa, udaljeni od svih državnih subvencija i paradigmi, smjelo bi se mogli okarakterizirati sintagmom odgovorne koreografije, u nekoj tihoj vezi s radovima Sashe Waltz, na primjer. Living Dance Studio i Caochangdi Workstation su, uz ostalo, organizacije blizine. Ne ide se daleko, njihova je umjetnost – umjetnost susjedstva: onog pored mene. Najdalje što se želi ići jest suvremeni život Kine, a najdublje povijest shvaćena kao bilost, povijest upisana u sjećanja još živih ljudi.
Prezentacijom njihovih radova Eurokaz kao produkcijska kuća i njegov manifestacijski segment Eurijala, u prijateljskoj suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, žele ukazati na jednu iznimnu ustrajnost u zahvatima scenske odgovornost i zbiljnosti, i to u zemlji koja je danas spremna na sve osim na ideološku popustljivost. Ta odgovornost ne dovodi samo stvari na svoje mjesto, to se danas trude mnogi, već to mjesto, mjesto teatra i njegove suvremenosti, privode stvarima.
Stvarima sjećanja, naravno.
Gordana Vnuk
LIVING DANCE STUDIO
Plesno-kazališna skupina koju su 1994. u Pekingu utemeljili koreografkinja Wen Hui i redatelj dokumentarnih filmova Wu Wenguang. Danas je to skupina čije produkcije nastaju suradnjom plesača, glumaca i performera, filmskih i vizualnih umjetnika, glazbenika i pisaca, za čiji se razvoj i promociju brine i umjetnička platforma Caochangdi Workstation koju su Wu Wenguang i Wen Hui utemeljili 2005. godine u Pekingu. Mrežu suradnika skupine, bili oni profesionalno obrazovani ili tek intuitivno nadareni, vežu najrazličitije vrste provokativnih umjetničkih spajanja (izravnost dokumentarnog ili ideologijska izloženost u povijesti situiranog materijala povezuje se s visoko stiliziranim izričajima plesa). Takva spajanja imaju na umu društvenu odgovornost koja nije površno utilitarna ili politički korektivna ili eskapistička, već dirljivo emocionalno priklonjena. Ravnopravnost upotrebe medija u primjerima Living Dance Studija gotovo je emilstaigerovska: računa na ravnopravnost polja ljudske doživljajnosti: sjećanje, predočavanje, napetost.
Proces pripreme predstava provodi se u više faza, a najčešće započinje organiziranom, strukturiranom improvizacijom, dakle, uz pripremljenu i prostudiranu ideju. Svi umjetnici koji sudjeluju u projektu, opremljeni Wuovim dokumentarističkim uvidima u temat, pridonose svojim idejama, pa je sam proces proizvodnje jednako važan kao i završni rezultat. Djela koje proizvodi Living Dance Studio vrlo su osobena zato što su osobna; dokumenti su nekih osjećajnosti koje se ne boje svojih banalnosti, svojih sumnji, svojih krivnji i kritičnosti, a nas se, kao i njihovi temati, svejedno presudno tiču i uzburkavaju.
Želimo se fokusirati na stvarni, svakodnevni život i pokazati trenutak naše svakodnevne osjećajnosti te kako ona može postati događajem. Zato smo skupinu i nazvali Living Dance. Želimo se primaknuti pitanjima, a ne odgovorima – govori Wen Hui.
Važnije predstave nastale u produkciji Living Dance Studija: 100 glagola (1994.), Živjeti zajedno / Zahod (1995.) Diši sa zemljom (1996.), Večera s 1997. (1996.), Suknja / Video (1997.), Izvješće o rađanju (1999.), Ples s farmerima (2001.), Izvješće o tijelu (2003.), Vrijeme / Prostor (2004.), Izvješće s 37.8° (2005.), Suknja (2007.), Sjećanje (2008.), Liječenje (2009.).
Living Dance Studio gostovao je na najznačajnijim svjetskim festivalima, i na Eurokazu 2003. s predstavom Izvješće o rađanju.
Wen Hui
Jedna je od najpriznatijih koreografkinja kineskog suvremenog plesa. Rođena je 1960. u Yunnanu gdje svoju umjetničku aktivnost započinje kao plesačica kineskih narodnih plesova. Studira na Odsjeku za koreografiju Pekinške plesne akademije od 1985. do 1989. te je od tada koreografkinja i plesačica Kineskog ansambla orijentalnih pjesama i plesa (Dongfang gewutuan). Godine 1994. s filmskim umjetnikom Wu Wenguangom osniva Living Dance Studio, prvu nezavisnu plesno-kazališnu skupinu u Kini.
Većinu njezinih predstava obilježava spajanje dokumentarnog filmskog materijala i suvremenog plesa koji u fokusu imaju teme neposredne životne zbilje i prisnih sjećanja. Wen Huin rad temelji na začuđivanju pokreta svakodnevnice te je posebice zanima jukstaponiranje treniranih i netreniranih plesača. Njene koreografije imaju korijene u kineskoj kulturi, no njezino školovanje u plesnim školama Europe i Amerike doprinijelo je radovima nesvakidašnjeg vokabulara nježnosti i sjete, neprepoznatljivih rubova spajanja.
Sa svojim predstavama redovito gostuje diljem svijeta od SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Belgije, Nizozemske, Portugala do Koreje, Filipina i drugih. Osim plesnih predstava nastalih u produkciji Living Dance Studia, snimila je i dva dokumentarna filma (Slušajući priče prabake, 2011., i Plešući s prabakom, 2015.). Autorica je i umjetničke instalacije Planina sjećanja (2013.).
CAOCHANGDI WORKSTATION
MEMORY PROJECT
Caochangdi Workstation umjetnička je platforma koju su 2005. godine u Pekingu utemeljili filmski redatelj Wu Wenguang i koreografkinja Wen Hui. Na temelju iskustva rada u sklopu Living Dance Studija i Wuova filmskog studija cilj im je bio oformiti i prostor za napredak dokumentarnog filma i performansa, posebice za razvoj mladih umjetnika na nezavisnoj sceni.
Godine 2009. započeli su rad na velikom filmskom projektu ne bi li dokumentirali i od zaborava spasili zbivanja tijekom trogodišnjeg razdoblja gladi u Kini od 1959. do 1961., koja su vlasti pokušale prikriti ili im barem dati lažno opravdanje. Tih je godina naime proveden veliki ekonomski i socijalni plan Narodne Republike Kine koji je imao cilj iskoristiti mnogobrojnu kinesku populaciju u preobrazbi zemlje iz poljoprivredne ekonomije u moderno industrijalizirano društvo. Mase seljaka pretvorene su u industrijske radnike, pa je ogroman dio žetve zanemaren. Time je, umjesto povećanja, došlo do smanjenja proizvodnje žitarica, a usto su Kinu tih godina zadesile suše, poplave te velika najezda skakavaca. Plan je završio katastrofom i pokrenuo jednu od najtežih i najsmrtonosnijih gladi u modernoj ljudskoj povijesti od koje je umrlo najmanje 20 milijuna ljudi.
Već sljedeće, 2010. godine, u projekt se uključuje 21 osoba i on, pod nazivom Folk Memory Project, postaje temeljna aktivnost Caohangdi Workstationa. Sudionici projekta odlazili su u svoja rodna ili obiteljska sela te intervjuirali mještane sakupljajući podatke o tom razdoblju, a među njima je bilo onih s iskustvom u snimanju dokumentaraca, s kazališnim iskustvom, ali i drugih umjetnika i studenata. Projektu se vremenom pridružilo sve više sudionika, pa je arhivski materijal ubrzano rastao. Do 2012. u projektu su sudjelovale 103 osobe koje su provele više od 900 intervjua u 130 sela iz 18 pokrajina. Intervjuima su obuhvaćene teme od trogodišnje gladi, velikog skoka naprijed, poljoprivredne reforme pa do kulturne revolucije.
Ukratko, ovaj projekt točno se naziva: rezervoar sjećanja. Kucati kamerom na vrata sjećanja generacijama koje iza tih vrata još žive u starim trošnim kućama nije bio jednostavan poduhvat. Za starce u selu bilo je to prvi put da je netko došao s kamerom i predstavio im se s molbom da razgrnu svoju prošlost i svoje ponašanje u njoj. Ali i generacija mladih otkrila je zaborav vlastitih i općih povezivanja. Preko temeljnih događaja kineske prošlosti preskakalo se u velikom stilu etatističkih lukavosti, a blistavost kineske sadašnjosti bila je i više nego pristojan alibi. Takvi su susreti generacija bili katkad nelagodni, ali u isto vrijeme i obostrano uzbudljivi. Jednostavnost pitanja kojima se nitko desetljećima nije usudio izložiti rastvorila je koloplet priča koje su, uhvaćene kamerom, postale polazište odgovorne umjetničke prakse Memory Projecta. Uz projekt nastalo je i nekoliko predstava koje su temu gladi epizirali, pa i brechtijanski literarizirali.
Wu Wenguang
Kineski redatelj dokumentarnih filmova, rođen 1956. u provinciji Yunnan, međunarodno poznat kao utemeljitelj nezavisne dokumentarne scene u Kini. Po završetku srednje škole odlazi na selo gdje, po uobičajenoj partijskoj praksi, radi kao poljoprivrednik, a nakon toga i kao učitelj u osnovnoj školi. Upisuje studij kineske književnosti na Sveučilištu u Yunnanu. Predaje u školi, radi kao novinar na televiziji, a zatim seli u Peking kako bi započeo karijeru nezavisnog redatelja dokumentarnih filmova.
Njegov prvi film Skitanje Pekingom: posljednji sanjari (1990.) velikim je dijelom snimljen kamerom koju je držao u ruci, a intervjui su nastajali spontano, bez redateljskog predumišljaja i uplitanja. Takav pristup bio je u potpunoj suprotnosti s praksom snimanja dokumentaraca koji su u to vrijeme u Kini bili pomno nadzirani i planirani.
S koreografkinjom Wen Hui osnovao je Living Dance Studio i Caochangdi Workstation. Njegove radove odlikuje samozatajnost i mirnoća postupka. Prividna opuštenost kadra nadopunjava se strogoćom montažnih postupaka koji tako ubrzavaju materijal do metonimijskih razina.
Snimio je mnoge filmove: Vrijeme provedeno u Crvenoj gardi (1993.), Kod kuće u svijetu (1995.), Jiang Hu: život na putu (1999.), Ples s farmerima (2001.), Jebeš kino (2005.), Vidjeli i čuli (2008.), Ogoli svoje stvari (2010.), te sudjelovao u inscenaciji predstava: Živjeti zajedno / Zahod (1995.), Izvješće o rađanju (1999.), Sjećanje (2008.). Gostovao je diljem svijeta, u SAD-u, Kanadi, Brazilu, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Belgiji, Finskoj, Austriji, Portugalu, a njegovi su radovi predstavljeni u službenom Kineskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu i Bijenalu u Sao Paolu (2015.).
utorak 27. rujna
20 h, dvorana Istra
Living Dance Studio
Slušajući priče moje prabake
koreografija: Wen Hui
21:30 h, dvorana Polanec
Caochangdi Workstation
Filmski program I
Zbog gladi: Wuov dnevnik br. 1
režija: Wu Wenguang
Ničija zemlja
režija: Zhang Ping
srijeda 28. rujna
17 h, foaje ZKM-a
okrugli stol
Popodne s Wu Wenguangom
20 h, dvorana Polanec
Caochangdi Workstation
Autoportret: dijalog s majkom / Autoportret: samopoduka iz seksualnosti
režija: Zhang Mengqi
21:30 h, dvorana Polanec
Caochangdi Workstation
Filmski program II
Autoportret s tri žene
režija: Zhang Mengqi
Dječje selo
režija: Zou Xueping
četvrtak 29. rujna
20 h, dvorana Istra
Living Dance Studio
Sjećanje
koreografija: Wen Hui
21:30 h, dvorana Polanec
Filmski program III
Yun Zi
režija: Jiang Jijie
Djeca se ne boje smrti, boje se duhova
režija: Rong Guangrong
SLUŠAJUĆI PRIČE MOJE PRABAKE
koreografija: Wen Hui
dizajn svjetla: Eduard Johannes Maria Van Steenbergen
dokumentarni film: Wen Hui
glazba: Wen Luyuan
tehnička podrška: Jia Nannan
producent: Wu Wenguang
produkcija: Living Dance Studio
igraju: Li Xinmin, Wen Hui, Lao Xiujuan
Plesom, novim i starim fotografijama i filmskim snimkama, Wen Hui dokumentira sudare socijalnih fenomena prošlosti i sadašnjosti. Inspiracija za predstavu Slušajući priče moje prabake bio je obiteljski susret s njezinom 83-godišnjom prabakom, svjedokom sa strane svih velikih promjena kineskog dvadesetog stoljeća. Tijekom komunističkog režima njezino bogataško porijeklo postalo je sramotno breme te je bila primorana uklopiti se u kolektiv i zaboraviti obiteljske korijene. Taj brisani prostor sjećanja pravi je nepokretni pokretač ove predstave. Danas, kad intervencija u sjećanje ne određuje presudno kineske živote, povratak korijenima nije nimalo lak, a možda i ne donosi intimne probitke. Sjećanja oko kojih kruži Wen Huina predstava nemaju samilosni okus, a njihova nepouzdanost i svjesne pogreške ukazuju na draž samozavaravanja. Tu smo potpuno u sinološkoj domeni ibsenizma i Ibsenove Divlje patke: što da se otpočne s istinom i kakav nam moral odista može trebati?
SJEĆANJE
koreografija: Wen Hui
dramaturška obrada / video: Wu Wenguang
dizajn svjetla: Eduard Johannes Maria Van Steenbergen
kostimi: Shang Xiuzhen
glazba: Wen Bin
animirani film: Hao Zhiqiang
montaža videa: Wang Wenli, Pei Yanfeng
tehničko vodstvo: Su Ming
tehnička podrška: Jia Xiaonan
fotografija: Ricky Wong, Odette Scott
produkcija: Living Dance Studio
koprodukcija: Centre National de la Danse, Biennale de la danse de Lyon
igraju: Wen Hui, Li Xinmin
Iako je kulturna revolucija jedan od najdalekosežnijih političkih i povijesnih zbivanja u komunističkoj Kini, uvidi o tom razdoblju i dandanas su neprikosnoveni tabu. Usprkos tome, koreografkinja Wen Hui u suradnji s Wu Wenguangom u plesnoj predstavi Memory ima snage zagledati se u prošlost. Wen Hui vodi publiku na krhko i izazovno putovanje u vlastito djetinjstvo popraćeno isječcima iz propagandnih filmova i revolucionarnih opera u kojima vojnici strogim korakom prolaze pokraj gomile zapaljenih knjiga, a mnoštvo dječice kliče velikom vođi. Dok vani bijesni Kulturna revolucija, u Wen Huinoj obiteljskoj kući krevet postaje pozornica, mreža za komarce kazališni zastor, a članovi obitelji publika. Iz dječje perspektive sve je predimenzionirano i izduženo, a majčin šivaći stroj kroji svijet i mjeri vrijeme. Wen Huina sjećanja pretvaraju se u intenzivan, pa ipak meditativan ples, koji je u zaumnom dijalogu s glasovima petorice bivših Crvenih stražara. Vrtlog slika i priča, napetost između osobnih sjećanja i privlačne snage ubojitih političkih parola, između dječjeg entuzijazma i strave pred naletima sumnji te suza srama.
AUTOPORTRET: DIJALOG S MAJKOM
koncept / koreografija / video: Zhang Mengqi
tekst: Zhang Yan, Zhang Mengqi
dramaturška obrada / produkcija: Wu Wenguang
uz potporu: CCD Workstationa
izvodi: Zhang Mengqi
AUTOPORTRET: SAMOPODUKA IZ SEKSUALNOSTI
koreografija / tekst: Zhang Mengqi
dramaturška obrada / produkcija: Wu Wenguang
uz potporu: CCD Workstationa
izvodi: Zhang Mengqi
Zhang Mengqi je u stvaranje multimedijalne predstave Autoportret: razgovor s majkom krenula iz sasvim intimnih motiva: dugogodišnje odvojenosti od majke koja je dovela do postupnog prekida komunikacije. Predstava je poslužila kao svojevrsna emotivna intervencija za koju se nadala da će pomoći intimnijem povezivanju s majkom. Mengqi pred gledateljima pokazuje senzualnu nedohvatljivost svoje intime, onu nedohvatljivost koja se prokazuje kao zagonetka i njoj samoj. Otuda parabola prikrivanja te zagonetke: da bi se zbivanje održalo u svojoj vanjskoj formi, Mengqi koristi folklorni ples, pa kad on presahne, ide se do burleske.
Filmski materijal predstavlja majčina sjećanja na autoričino rođenje i odrastanje, pokušaje obostranih prilagođavanja sve do mučnog rastanka. Snimanje filmskog materijala trebalo je ostvariti terapeutski učinak. Film je nepristran svjedok pred kojim majka i kći polažu račune u smjeru kasnije prosudbe i mogućeg međusobna prihvaćanja. I ovdje je intencija skromnih, intimnih namjera predstavila mnoštvo prikrivenih nesloboda koje ravnaju našim životima i koje, što su nezamjetljivije, to nas lakše usmjeravaju teleološkim kategorijama naših sudbina.
Druga predstava, Autoportret: samopoduka iz seksualnosti, nastavak je predstave Autoportret: dijalog s majkom, te i ovdje pratimo smjerove zapretanih sjećanja u traženju vlastita identiteta, no ovaj je put naglasak na adolescenciji, na pokušajima mladenačkog širenja preko rigidnih margina okrutne i nimalo popustljive didaktike. Stoga predstava zapanjuje svojom sirovom izloženošću. Nema scenografije ni rasvjete, tek jedan kovčeg – kovčeg sjećanja, iz kojeg naviru iskrenosti najosjetljivijih razina. Jer Mengqi odbija prilagoditi se službenoj panorami ponašanja i moralu sustavnosti, pa zamjenjuje edukaciju – samopodukom. Kad se prijeđe na drugu stranu, iščekuje se sloboda, ali ona ne dolazi u mrvicama nego kao nemilosrdna cjelina. I dok se njeni društveni aspekti dočekuju s lagodom, seksualni, spolni aspekti slobode dočekuju se čuđenjem i drhtajem koje se učas pretvara u ogroman kolač koji se ne da progutati i čija otežalost raste kad ga se samo odluči kušati. Mengqi o tome govori ovom predstavom.
ZBOG GLADI: WUOV DNEVNIK BR. 1
režija / montaža: Wu Wenguang
godina: 2013.
trajanje: 90 min.
Film prati prve dvije godine nastanka projekta Sjećanje. Posveta je to svim nedaćama početka, sumnjama i nerazumijevanju, društvenoj nelagodi i gestama unutarnje sigurnosti. Film je rađen iz naglašene subjektivne perspektive autora, skromnim tehničkim sredstvima, ali superiornog poteza.
NIČIJA ZEMLJA
režija / montaža: Zhang Ping
godina: 2015.
trajanje: 40 min
Zhang Chaoming, redateljičin otac, starac, u napuštenom selu traži mjesto za vlastiti grob. Radio je u tvornici i pristojno živio. Kao najuspješniji komunistički aktivist poslan je iz grada na selo da tamo osnaži ideju revolucije. Nakon 18 godina vraća se starom poslu. Kada je napunio 70 godina, tvornica je privatizirana, a on se morao vratiti natrag na selo, gdje sada s 80 godina planira vlastiti sprovod. Film je u formalnom smislu izuzetno zanimljiv i kombinira dokumentarni materijal s kolažima fotografija prošlih vremena.
AUTOPORTRET S TRI ŽENE
režija / montaža: Zhang Mengqi
fotografije: Zhang Mengqi, Zhang Yan
godina: 2010.
trajanje: 70 min
Film o potrazi za sigurnošću i ispunjenjem, u kojem se zrcale različiti pristupi i odluke o tome što znači sretan i siguran život. Autorica pokušava razumjeti, time i prikupiti, razbacane krhotine svojih obiteljskih veza. Majka i baka, odrasle u različitim vremenima, za autoricu predstavljaju različite dijagnoze bračnih poraza. Ali nijedna se ne usuđuje spomenuti kakav drugi smjer; one su pripitomljene na nekom dalekom minimumu nade da jedna drugoj predaju odsutnost svojih nesreća.
DJEČJE SELO
režija / montaža / fotografije: Zou Xueping
godina: 2012.
trajanje: 85 min
Film je nastao u sklopu projekta Memory i istraživanje je o smrtnim posljedicama trogodišnjeg razdoblja gladi u selu iz kojeg je redateljica potekla. Pomoć u stvaranju filma redateljici su pružila seoska djeca u dobi od 10 do 15 godina koja su dobrovoljno uzela kamere u ruke i intervjuirala starije suseljane, sakupljala statističke podatke i donacije za finalizaciju filma. Ovo je završni film trilogije Zouino selo.
YUN ZI
režija / montaža: Jiang Jijie
godina: 2014.
trajanje: 75 min
Yun Zi je prvi redateljev film koji priča priču njegova susjedstva – govori o četrnaestogodišnjim blizankama Yun Zi. Ne idu u školu, već rade kod kuće gdje često trpe obiteljsko nasilje. Bolesni otac teškom mukom izrađuje opeku, pa blizanke moraju obavljati sve obiteljske poslove i brinuti se za mlađeg brata. Yun Zi je dirljiva priča o suvremenom kineskom selu, ispričana tiho, s preciznim osjećajem za detalj i pozadinu.
DJECA SE NE BOJE SMRTI, BOJE SE DUHOVA
režija: Rong Guangrong
godina: 2016.
trajanje: 85 min
Dokumentarni film o masovnom ubojstvu koje se 2015. dogodilo u jednom kineskom selu. Redatelj istražuje pozadinu ovog tragičnog ubojstva te ga pratimo na putovanju od Pekinga do planina Guizhou gdje se nalazi kuća u kojoj su braća i sestre u dobi od 5 do 14 godina pronađeni mrtvi. Putovanje je to kroz redateljeva sjećanja i živote djece koja su preživjela, ali su zaboravljena. U pokušajima da uđe u selo redatelja je spriječila lokalna mafija i vladini službenici te on uviđa: djeca se ne boje smrti, boje se duhova.
POPODNE S WU WENGUANGOM
Jedan od osnivača Living Dance Studija i Caochangdi Workstationa, umjetnički i društveni animator, izvanserijski redatelj dokumentarnih filmova, performer i kazališni redatelj Wu Wenguang govorit će, koristeći svoju bogatu arhivu, o prilikama na kineskoj nezavisnoj umjetničkoj sceni, strategijama odbijanja i opterećenostima političkih i umjetničkih kompromisa. Dotaknut će se, naravno, iskustava s nezavisnošću Living Dance Studija, a posebno zanimljiv bit će diskurs o ustrajnosti u radu na Memory Projectu koji je unio akribiju i događaj u zatomljene prijevoje kolektivnih sjećanja. I na koncu, ma koliko Wuov rad i rad širokog broja njegovih istomišljenika i suradnika bio politički i društveno beskompromisan, on je ponajprije vertikalno usmjeren. To što se od njega i njegovih da opažati, ne da se horizontalno iskoristiti. Tu je doista na djelu jedna vrhunska politika opažanja koja, iako istražuje u bliskosti, rezultate predstavlja u izmaknutosti.
Ta politika opažanja, ta mirna finesa uzmaka, bude li Wu o njoj govorio, možda bi hrvatskoj sceni mogla prišapnuti neko logičnije sutra.