Zašto Hrvati djecu jedu?

Predstava Zašto Hrvati djecu jedu? kao dramaturšku bazu koristi Šenoine Povjestice, i to njih dvije: Kakvu Hrvati djecu jedu? i Kugina kuća; te nekoliko citata temeljnih arija Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. 

Povjestice Kakvu Hrvati djecu jedu? i Kugina kuća na prvi su pogled slabo povezane. Prva je fantazmagorična satira na rubu anakronog cinizma, ali s veselom, ponosnom apoteozom i političkom pristalošću, druga ima karakter gotovo proppovski uređene bajke. 

No, uz malo dramaturškog truda, pa i samosvijesti koja približava strukture, a ne mari za žanrovsku ujednačenost, predstava će prikupiti svoje razloge u neku vrstu disjunktivne sinteze.

Ona će tako, na prvi pogled začuđujućim pristupom, dotaknuti dva presudna temata: onaj nacionalnog identiteta i onaj njegove mentalitetske fantazmagorije. Fantazmagorije unutarnje i vanjske (kako doživljavamo vlastite ideologeme, a kako se na njih gleda izvana, s hladne strane lokalpatriotizma). Kolika je težina egoizma i težina predanosti, raspon slobode za i slobode od? 

Na jednoj je strani brzopleti egoizam u odluci majke Jele iz Kugine kuće da spasi svoga sina Radu, ali u situaciji kad se birati nije imalo što, osim nekakvog, na brzu ruku, smišljenog lukavstva, na koje u svojim analizama bajki ukazuje Propp, ali za to Jele nije imala rodne snage.

Moguće je pitanje: bi li se to lukavstvo, a ne egoizam, pojavilo u situaciji da je Kuga srela Radetova oca, odnosno je li egoizam vezan za rodnu ili uz mentalitetnu situaciju? Jer, kako veli povjestica Kakvu Hrvati djecu jedu?, muževni Hrvati i te kako misle na druge (daju jesti bečkom krojačiću) i svoj identitet grade na požrtvovnosti i predanju javnoj i općoj stvari.

Predstava uz to nudi i cijeli niz pomoćnih tema i dovitljivih motiva. Može li majka Jela, pa, recimo to tako, Hrvatska Majka, birati kad je pred njom obzor

više ili velike sile. Jesu li Trenkovi panduri iz Šenoine Povjestice birali podložnost austrijskoj kraljici ili su bili na to sviknuti, u vertikali lukavstva ili klanovskog kvazidostojanstva?

Što na sve to ima reći konkretizirana inačica patriotske svijesti i sluganske savjesti u plemenitim napjevima Zajčeve opere, o kojima je Krleža imao jedno vrlo zasebno mišljenje? Otuda onda i zaključni motiv, onaj o Slobodi: sloboda za koju smo se dužni izboriti ili sloboda koju smo si u stanju namaknuti sjedeći u samoći Kugine kuće.

I još: sin Rade. Njegova bojažljivost, njegov strah od mraka, bijeg  u kuću svoje strine priskrbljuje mu Kuginu smrt. Moguća, odveć okrutna metafora današnje mladosti i njihovih selidbi.