Dramaturški sklop predstave Simfonije / Turpituda formira se pomalo nehajnim probiranjem i gomilanjem vitalističkog materijala, ponajviše iz zbirke poema Miroslava Krleže Simfonije iz 1933. godine u kojoj se ističe poema Pan, te, kao kontrapunkt Krležinom njegovanom orgijazmu, probiranjem i gomilanjem poetski abruptivnog automatizma nadrealističke poeme Marka Ristića Turpituda.
Poseban naglasak daje se Ristićevu dnevniku koji je pisao od 27. svibnja do 12. lipnja 1938. u periodu tiskanja Turpitude u Zagrebu. To je dnevnik o ishitrenom hedonizmu i fascinaciji druženja s Krležom i njegovim prijateljima.
Likovi predstave s kamenom globalne katastrofe iza pupka, troše kavane i restorane, pjevaju i šale se dugo u noć, zajedno ljetuju i igraju tenis, sve po mjeri građanske prisutnosti.
Personal predstave broji sve one koji dominiraju Krležinim i Ristićevim dnevnicima i pismima: Miroslav i Bela Krleža, Marko i Ševa Ristić, August Cesarec, supruga mu Marija Vinski i, "najtragičnija figura tog doba", Zvonko Richtmann.
Prateći vedra i ponesena intelektualna druženja, profane komplikacije poput brige o novcu, o dugovanjima za grijanje, o peripetijama ljetovanja, predstava nas gura prema najvećoj tragediji, prema ljetu 1941. godine kada su u logoru Kerestinec istovremeno pogubljeni liberalni i partijski komunisti: "trockisti“ i staljinisti: Cesarec, Richtmann i Prica, te mjesec dana kasnije i Marija Vinski.
Pitanje koje Stanko Lasić postavlja svim oponentima ad limina apostolorum sukoba na književnoj ljevici i na oštrici intelektualnog cinizma, koji su Krleža i Ristić uspjeli odgoditi, glasi:
Jesu li jedan drugom pružili ruku na rastanku?
U suradnji sa Odjelom za kulturu Srpskog narodnog vijeća podržao Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.
Program je ostvaren uz potporu Gradskog ureda za kulturu, Ministarstva kulture i Zaklade Kultura nova.
režija & dramatizacija: Rajna Racz
skladatelj: Marin Živković
pokret: Kasija Vrbanac Strelkin
scena: Tihomir Milovac
kostimi: Matija Dijanović MJ
svjetlo: Tomislav Maglečić
suradnik za tehnička pitanja: Ivan Sirotić Grof
produkcija & grafičko oblikovanje plakata: Marko Milovac
Igraju:
Pan: Fabijan Komljenović
Miroslav Krleža: Ivan Simon
Marko Ristić: Marko Kasalo
Bela Krleža: Zdenka Šustić
Ševa Ristić: Marina Žužić
Zvonimir Richtmann / Pas : Damian Humski
August Cesarec / Skretničar: Lovro Rimac
Marija Vinski / Skretničareva draga: Dora Čiča
Razred: Anja Dragić, Saša Jokić, Mateja Medaković, Sara Zrnić, Bojan Berić, Marko Franković, Martin Matošović
(đaci Srpske pravoslavne opće gimnazije "Kantakuzina Katarina Branković")
Zahvale: Tamburaško društvo "Gaj", Kristina Dolibasić
ponedjeljak, 20. studenog 2023. u 20:00 sati
Hrvatski inženjerski savez (HIS), Berislavićeva 6, Zagreb
utorak, 21. studenog 2023. u 20:00 sati
Hrvatski inženjerski savez (HIS), Berislavićeva 6, Zagreb
srijeda. 22. studenog 2023. u 20:00 sati
Hrvatski inženjerski savez (HIS), Berislavićeva 6, Zagreb
Ulaznice po cijeni od 10€ (7€ za studente, učenike i umirovljenike) za sve izvedbe možete rezervirati na eurokaz.office@gmail.com, pa kupiti na ulazu sat vremena prije svake izvedbe.
Godine 1976, što je bilo nepunu godinu dana poslije prvog čitanja Sukoba o na književnoj ljevici, unutar kazališne družine Coccolemocco, kojoj sam se pridružio potaknut koliko neartikuliranom ali snažnom željom za bavljenjem teatrom, toliko i potrebom za iskorakom iz društvenog rezervata studentskog doma, već se govorilo o budućem velikom projektu premda ni onaj na kojem je družina tada radila, Jedan dan u životu Ignaca Goloba, još nije bio ni blizu završetka. Taj veliki budući projekt nazvan je Kazališni projekt Richtmann. U prvobitnoj podjeli posla bio sam zadužen za sakupljanje revolucionarnih radničkih pjesama izvedenih tridesetih godina. Ali baš i da je ta podjela posla ostala striktna i trajna, povratak Lasiću i susret s Markom Ristićem bili bi neizbježni. Otac ideje da se radi predstava o Richtmannu i, uostalom, autor Ignaca Goloba i glavna intelektualna sila Coccolemocca Branko Matan načinio je spisak obavezne literature koju su morali proraditi svi suradnici na novom projektu. Uz Lasića tu je i novo izdanje Ristićeve Turpitude zajedno s njezinim dnevnikom.
Ljeto 1977. godine provodim u opustjelom, vrućem i isušenom Zagrebu čitajući ponajprije Richtmannove radove, ali ubrzo su papiri puni bilježaka i o drugim tekstovima relevantnima za međuratni sukob na ljevici. Ristić, čiju sam knjigu Istorija i poezija pročitao tog ljeta 1977. godine, sve jasnije određuje kontekst obilježivši svojom prisutnošću ponajprije Danas i Pečat. Na osnovi poznavanja eseja Moralni i socijalni smisao poezije, polemike Jedan primer nerazumevanja dijalektike, Predgovora za nekoliko nenapisanih romana i beznadno upornih objašnjavanja u uobličila se prilično jasna predodžba o Marku Ristiću kao smirenom esejistu široke kulture koji je i u najžešćoj polemici protivnike poučavao nalazeći strpljenja i načina da razložno argumentira. Neosporivo je da je jedino Marko Ristić dostigao Richtmanna i Podhorskog u predanosti smirenoj i razložnoj analizi. Međutim, izvjesno je da je ta njegova filozofska superiornost, ta sposobnost da razumije i najuspjenjenijeg oponenta i da mu, ne odričući se ni za trenutak svoje naizgled prustovske rečenice izuvijane djelovanjem gravitacijske privlačnosti motiva i slika između kojih se provlači, na koncu ipak nepobitno i jasno kaže gdje griješi i gdje je u proturječju s principima na koje se poziva, izvjesno je, dakle, da je ta njegova sposobnost podjarivala bijes ionako uzgajan na tlu frustracijom i nepromišljenošću iznuđene sljubljenosti s dogmom. Budući da mu je bio dobro poznat prividno paradoksalan način funkcioniranja dogmatskog mišljenja (što je više argumenata i činjenica koje govore protiv, i što je manje mogućnosti za razumsku obranu, to je vjerojatnije da će dogma biti branjena fanatičnom isključivošću koja svakom iskazu različitom od propisanog i već obesmišljenog rituala suprotstavlja histerični sveti zanos začinjen čudnom smjesom možda i nesvjesno izvršenih krivotvorenja i cinizma), Ristić ne polemizira zato što vjeruje da još ima nade u pomirenje — neka mi bude dopušteno da se poslužim Lasićevim terminima — koncepcije objektnog entiteta i koncepcije apstraktnog totaliteta. Pa čak i kad u Nesavremenim razmatranjima, zaključujući svoj odgovor na Pricino Barbarstvo Krležinog antibarbarusa, kaže da sebe i Priču smatra »samo nevažnim povodom i objektom demonstracije u jednoj načelnoj kulturnoj borbi u kojoj je čitava ova polemika samo neznatan prilog«, on je, izgleda mi, kao i Richtmann svjestan da je to načelno suprotstavljanje više gesta o nego potez s izgledima na uspjeh.
Kako to čitatelj ovih redaka možda već vidi, ni Bez mere, ni Turpituda, pa čak ni Moralni i socijalni smisao poezije nisu znatnije odredili tadašnju moju percepciju Marka Ristića. Mene je na početku zainteresirao i zadivio Ristić polemičar, uporni branilac poezije, morala i zdrave pameti i - premda se ni na osnovi poznavanja samo dijela njegova opusa vezanog uz polemiku na ljevici nije moglo shvatiti ga jednoznačno kao pobornika jasne logike i zdrave pameti, premda je i u tim tekstovima prisutna njegova antipozitivistička žestina usmjerena protiv bormiranosti običnog zdravog razuma i sputavajuće naravi filozofskog racionalizma - ipak je prevladao dojam o Marku Ristiću kao polemičaru čije su glavno oružje logika, erudicija i stil nikad opterećen nepromišljenostima i jeftinim duhovitostima. Ristića nadrealista još nisam poznavao i stoga, valjda, nisam uočavao niz spornih mjesta koja bi se moglo svesti na zajednički nazivnik, na pitanje o tome kako je moguće pomiriti moral želje koji upravlja poezijom i koji je Ristić određivao kao do krajnosti subverzivan spram civilizacije sa — u krajnjoj liniji — prosvjetiteljskom razboritošću kojom on poučava na ljevici.
Božo Kovačević
