Izvedbeni projekt koji se temelji na autorskom dramskom tekstu Vedrane Vrhovnik nastalom prema motivima romana Giga Barićeva i drame Bez trećeg Milana Begovića. Pokušaj je to reinterpretacije kanonskog hrvatskog dramskog teksta Bez trećeg usmjeravanjem dramaturške, redateljske i izvođačke pozornosti na narativne pukotine i motivske sklopove Begovićeva romana Giga Barićeva.
Dok čekanje na glas o suprugu Marku nakon završetka Prvog svjetskog rata postaje sve mučnije, Giga Barićeva u svom gornjogradskom salonu utorcima prima muškarce koji svi od reda prose njezinu ruku. U dramatičnim i mističnim igrokazima ona za njih počinje glumiti fatalne žene iz njihovih života i time ispituje vlastitu emotivnu poziciju. Neiskusna u realnosti, na sebe kameleonski preuzima i uprizoruje fantazije svojih prosaca, ne da bi zaintrigirala muškarce već da bi kroz njihove ispovijesti ispitala svoja mnogobrojna lica. Giga počinje graditi svoj mentalni, alternativni život kroz tuđa iskustva/sjećanja, tuđe intenzitete, tuđe scenarije.
Ovaj projekt nastao je kao rezultat interdisciplinarnog umjetničkog istraživanja Odsjeka kazališne režije i radiofonije ADU u suradnji s Arhitektonskim fakultetom i Studijem dizajna, financijski podržanog kroz program potpore Zagrebačkog sveučilišta znanstvenim i umjetničkim istraživanjima.

Klaustrofobični pas de deux za sedam prosaca
Prema motivima romana Giga Barićeva i drame Bez trećeg Milana Begovića
Projekt Bez drugog pokušaj je reinterpretacije kanonskog hrvatskog dramskog teksta Bez trećeg usmjeravanjem redateljske i izvođačke pozornost na pukotine Begovićevog romana Giga Barićeva (sve ono implicitno, neizrečeno, neistraženo, eliptično) koji u temporalnom smislu toj drami prethodi, dok u sadržajnom smislu podastire događajnu i motivacijsku mrežu za veliko tragičko finale.
Specifičnom dramatizacijom romana mjesto će subjekta, koje bi u konvencionalnom čitanju trebalo biti rezervirano za Gigu (odnosno njezin pretpostavljeno cjelovit i dovršen karakterni konstrukt) biti ispražnjeno - lik Gige Barićeve i njezin identitet analitički će se konstruirati isključivo kroz odnos ostalih likova prema njoj (osobito sedmorice prosaca), kao i utjelovljenjem ostalih ženskih likova romana (majki, sestara, tetki, prijateljica, ljubavnica njezinih prosaca, njihovih nedostižnih platonskih ideala, ili pak erotskih objekata…) kroz aktantsku vrtešku čija je pozicija subjekta (a time i objekta) potpuno protočna.
U smislu scenskog prosedea to znači doslovno poigravanje s idejom Gige kao animir-dame, privatne plesačice (u striptease kabini nalik na one iz Wendersovog Paris, Texasa) koja na sebe, najprije sasvim u skladu s profesijom- rutinirano i nekritički, prima projekcije i žudnje svojih prosaca, pokušavajući anticipirati njihove fantazije i na neki način prokušavajući svoju ulogu u potencijalnom odnosu sa svakim od njih. Giga na taj način zapravo ispituje vlastiti emotivni prostor, svoju poziciju u, čini se, imaginarnom odnosu s Markom, svojim uspomenama koje postaju sve nepouzdanje, kao i sve prisutniju strepnju od budućnosti.
Također, progonjen osmogodišnjim sumnjama i ljubomorom, Marko preuzima na sebe uloge svih Giginih prosaca. Kroz uprizorenje fiktivnih scenarija prema fragmentima biografija prosaca (Freddy, Šime Simeoni, Anđelo Hervojić, Bela Balaško, Žarko Babić, Pero Sambolec, Mika Peruzović) Marko ispituje domete odnosa u kojima se Giga našla, provjeravajući sva ona lica koja on ne poznaje, a koja je Giga (možda) pokazala nekim drugim muškarcima.
Jedna od glavnih intencija projekta je i napustiti dominatno logocentrični scenski tretman ovog djela te istražiti mogućnost prikazivanja njegovih naracija, motivskih sklopova i njihovih odjeka kroz nekonvencionalnu izvedbenu praksu.
igraju:
MARIJA ŠEGVIĆ
SARA STANIĆ
VINI JURČIĆ
KARLO MRKŠA
ROBERT ŠPANIĆ
STANISLAV KOVAČIĆ
tekst predstave: VEDRANA VRHOVNIK
režija: ANJA MAKSIĆ JAPUNDŽIĆ
scenografija: ANA MARTINA BAKIĆ i IVANA KNEZ
kostimi: IRENA SUŠAC
autor glazbe: STANISLAV KOVAČIĆ
svjetlo: PETAR STRMEČKI
projekcije: IVAN MARUŠIĆ KLIF
Fotogradije su dostupen ovdje.