NOVI SOTONA
prema romanu "Nevolje novog Sotone" Antona Hansena Tammsaarea & drami "Požar strasti" Josipa Kosora
Bilo je mračno i tamno t
Bilo je užasno i prozor.
A. I. Vvedenski
Kazališni projekt "Novi Sotona" je koprodukcija jednog od najpropulzivnijih estonskih tuatara, Vaba Lava iz Tallinna, i produkcijske kuće Eurokaz iz Zagreba, u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti (MSU) iz Zagreba. Dva se producenta dobro poznaju i prepoznaju, pa već nekoliko godina uspješno i ugodno surađuju (prošlogodišnji blok, tri predstave s repertoara Vaba Lave gostovale su u lipnju 2022. u MSU-u). S MSU-om Eurokaz veže dugogodišnje uspješno partnerstvo. Premijera predstave će otvoriti ovogodišnji festival "Eurijala 2023.".
Projekt "Novi Sotona" je dramaturški spoj dvaju predložaka: dramatizacije romana estonskog klasika Antona Hansena Tammsaarea (1878 - 1940) "Nevolje novog Sotone" i drame Josipa Kosora (1879 – 1961), remek-djela hrvatskog ekspresionizma, "Požar strasti". "Novi Sotona" zamišljen je kao predstava koja, kao i u svim Brezovčevim radovima,
dodiruje nekoliko čak disparatnih tema, a motivi se, uz njih, bore za ravnopravan status, ali jedna nameće svoj prostor: je li ljudski život grijeh ili greška? Možemo li ili moramo? Smijemo li voljeti svoje želje? Kako je sa Spasom i tko su njegove figure?
Tammsaareov roman, osim ambijentalnom približenošću (selo, zemljodjelstvo...), ponavljanjem motiva (paljenje sjenika...), na neki nesmiljen, gotovo transcendentan način zapanjujuće surađuje s Kosorovom dramom. Sve ono što se u Kosorovoj drami čini kao trijumf manjka i ritualne, tajnovite zavodljivosti, nietzscheanske prijepisnosti (npr. Gušina forsirana zločestoća, Ilarijin nejasan temelj ekonomske otežalosti...) u Tammsaareovu romanu se dezavuira, denuncira, ali i filozofski usustavljuje i teološki pojednostavljuje, pauperizira. Tammsaareovi likovi lakše zapadaju u životnu
propusnost (Jürka ima eksplicitne, operativne, birokratske i bankarske probleme, s vlastima, crkvom, medicinom...) dok Kosorovi računaju na mističnu otežalost i netipičnu osnovu (npr. nejasna duljina i težina Gušine i Adine
robije...).
Što će reći: Tammsaare i Kosor udaljuju i približuju svoje narativne materijale (obožavaju i odbacuju ženstvenost prirode) i užitke (Jürka ima mnogo djece, Ilarija i Guša po jedno), objašnjavaju i začuđuju jedno drugoga (vidi li, inače trezven poduzetnik Ilarija u Guši mitskog Sotonu, a time svijet, u vlastitoj fantazmagoričnoj teološkoj razbibrizi, kao eshatološki nacrt Zla) produljuju agoniju glavnih tema (prijelaz prema Kainu i Abelu – mijenjanje ili prihvaćanje Božjeg djela), razvlače ih onkraj morala (ako je Guša kod Kosora negativac, tko je u Tammsaarea pozitivac, odnosno tko je u poziciji Sotone u oba predloška?).
Riječ je, sve u svemu, o nekom grijehu bitka, ali ne, kao u mogućnosti groteske Tammsaareova romana, o božanskoj pogrešci pri prokreaciji, nego o nestašnosti neke, od Boga više sile koja, kao u Eshilovu Okovanu Prometeju, ne mari za
teodiceju, naracije i njihove moralne osnaženosti, a još manje za stečaj subjekta. Za Tammsaareova i Kosorova Boga ne zna se koliko je swedenborgovski dobar (otvoren prema čovjekovoj ontološkoj zloći i milostiv prema njegovu mogućem, ali gotovo ishitrenom, pristanku uz dobro), a koliko tek nespretan ili zapreten.
Zato se takvome Bogu može pristupiti groteskom: predstava govori o huljenju smijehom kao možda jedinoj skromnoj čovjekovoj nadmoći pred licem Boga, ali i o nadmoći gospodina-čovjeka nad vlastitim tijelom i životinjom. I uz ovu stvar, bolje od govora groteske, veli Shakespeare, pomalo utješno: Jedino ako zaključak im bude / Svi ljudi zli su i tim zlom sve sude. Redateljska operativa računa na susret različitosti glumačkih polazišta, na oštećenje statike etnomaterijala, oštrenje melodramatske popustljivosti i nemotiviranih intenziteta.