Otvoreno pismo Zakladi Kultura nova 2023

Otvoreno pismo (kako bi rekli mornari iz Kronštata), Svima, svima, svima..., pa i Zakladi Kultura nova

 

I.

Ima već više od mjesec dana kako je Zaklada Kultura nova (u daljnjem tekstu KN) objavila rezultate Programa podrške za 2023. godinu. 

Eurokaz je, za razliku od prošlogodišnje katastrofe i potpune uskrate sredstava, ove godine relativno bolje prošao. KN je za program „Eurokaz sezona 2023“ odobrila iznos od 89,996.40 kn, a na temelju postotka 84,82 (tek malo iznad  prolaznog praga koji je iznosio 83,28 %, među četiri posljednje prihvaćene prijave).                                                       KN odbila je, međutim, Eurokazovu prijavu za Dodatnu podršku - sudjelovanje u kulturi, program „Od zajedništva do emancipacije: Eurokaz-ova ljetna škola izvedbenih umjetnosti“ i program „Umjetničko istraživanje – fokus i doseg izvedbenog recipijenta“.

 

Razlog kašnjenja ove Eurokazove reakcije, bolje rečeno, komentara, na proceduralno i ideološko postupanje KN leži u, većini prijavitelja, uvijek misterioznom jednomjesečnom odlaganju prezentacije liste članova Povjerenstva za procjenu kvalitete prijava, dakle, poprilično nakon objave rezultata, valorizacije prijavljenih programa za tu godinu.      

                                                   

Naime, KN (za razliku, recimo, od Ministarstva kulture) šalje prijaviteljima eksplikaciju svojih procjena, ali daje do znanja, ma koliko to zvučalo kao mistifikacija (to jest: nemoguća procedura), da su te eksplikacije striktno anonimne (i takve će ostati), kolektivno (15 članova Povjerenstva) formulirane i, što je još zanimljivije (iz perspektive Iljfa & Petrova), kolektivno ispisane (ne navodi se je li to obrazloženje jednoglasno pripremljeno ili ima izdvojenih / suzdržanih mišljenja, pa ako ih ima bilo bi pristojno to reći, pa čak ih i navesti).     

                                                                                            

Piše samo: Povjerenstvo je za Vašu prijavu sastavilo sljedeće obrazloženje... 

 

Stoga smo se ove, kao i prošle godine, morali baciti na pitanje, a s obzirom na raznolikost profesionalnih usmjerenja članova Povjerenstva (intelektualaca svih odlika, koji su dovedeni u poziciju posrednika, cordon sanitaire-a, između umjetnika i krutog gospodara-označitelja kriptirane KN vlasti– da pomalo parafraziramo Vjerana Zuppu) tko inicijalno odlučuje o našoj prijavi (vezanoj uz kazališnu, teatrološku i dramatološku, ipak relativno sofisticiranu problematiku). Pa tako prošle godine nismo uspjeli detektirati u sastavu Povjerenstva nikoga tko bi ozbiljnije mogao zahvatiti problematiku hrvatskog i europskog ekspresionizma, i, u tom smislu, meritorno odbiti naša programska usmjerenja za tu godinu. Jer mi smo se, teorijski osnaženi, upirali dokazivati da je ekspresionizam (u prošlogodišnjem slučaju / Eurokazovoj prijavi - Kosorov i Strindbergov) i te kako društveno angažiran, iako možda djeluje singularno, a eksplikacija Povjerenstva je utvrdila (po ne samo našem mišljenju, stručno malevolentno) upravo nedostatak angažmana u programskom, na ekspresionističke tekstove naslonjenom, ishodištu Eurokazovih aktivnosti. (Društveni angažman i dalje je conditio sine qua non ukoliko se želi uspjeti na natječaju Zaklade).

 

Očekivali smo, ipak, u punoj naivnosti i dobrohotnosti, da će, na temelju naših prošlogodišnjih, staloženih, ali i abruptivnih javnih invektiva (ovjerovljenih forumom vrhunskih hrvatskih intelektualaca), stvar KN morati krenuti prema, kakvom takvom, teorijskom i izvanideološkom osvjetljenju i ozbiljenju, intelektualnijoj kapacitiranosti (bar za potrebe eksplikacije našeg slučaja). 

 

I eto, ove godine obrazloženje upućeno Eurokazu djeluje ozbiljnije, iako je ono pomalo psihoanalitički, a  shizoanalitički poviše (to začuđuje) intonirano. Naime, hvali se, i čak financijski nagrađuje ono što se kudi. Taj dvostruki govor koji istovremeno izlazi na jedna usta slabo se da oćutjeti, a kamoli razumjeti. No kad ga se pokuša jezički položiti, iz barthesovskog (okamenjeni Barthes, ali o njemu malo kasnije) ispisivog u čitljivo i obratno, može se razaznati nevjerojatna nadmenost obrazloženja, koja je odlika poluznanstvenosti.

 

Zato smo čekali listu članova Povjerenstva: obrazloženje, rekosmo, ima sofisticiraniji ton, ali prostiji izvod. Netko je bio inicijalno zadužen za visokoparnu sofistiku obrazloženja (zanimalo nas: tko? – odgovor je i dalje neodgovorno misteriozan: Svaku prijavu procjenjivala su tri člana Povjerenstva), a kolektiv Povjerenstva podmetnut je za uprošteni karakter završnog coup de grâce. (Povjerenstvo je za Vašu prijavu sastavilo sljedeće obrazloženje...).

 

Nije, dakle, jasan, i namjerno je mistificiran (da se ne bi krenulo prema ispitivanju i utvrđivanju pojedinačnih odgovornosti i kompetencija za obrazloženja) prijelaz iz radnje procjenjivanja (tri člana) do radnje sastavljanja obrazloženja koju monolitno potpisuje cijelo Povjerenstvo.

 

To je a priori elastičan sustav, udruženi interesni poduhvat, u kojem Povjerenstvo štiti rigidna, slabo promišljena i strahotno opismenjena teorijska i kulturološka polazišta KN, a KN plaštom anonimnosti zakriljuje lakonska teorijska i kulturološka nalazišta Povjerenstva. 

    

No, da budemo pošteni: ove se godine u sastavu Povjerenstva da zapaziti ponešto Eurokazovoj problematici obzorom približenijih pojedinaca, čak i profesoricu iz naše struke.    

                                     

Ali, ovdje ćemo se upregnuti dokazati, da je stvarni, a (prikriven kolektivitetom Povjerenstva) misteriozni obrazlagatelj (pretpostavljamo profesorskog ranga)  sklon sjajnoj beskorisnosti (Lenjinova sintagma, da ostanemo u Oktobru)  politiziranog ili, mirnije rečeno, politološkog arbitriranja i podučavanja, te nimalo neodlučnoj penalizaciji.

(A zaštićen je postocima kolektivne procjene umjetničkih razina na tri decimale, što je prošle godine izazvalo najviše podsmjeha jedne druge profesorice i to: emerite.) 

 

Bilo je vidljivo svima, svima, pa, naravno, i nama, nama, da KN nema mentalne snage ni provedbenog potencijala za još jednu uskratu financijske potpore Eurokazu, za kritičko sučeljavanje, za koje ni prošle godine nisu imali volje, ni znanja, niti samosvijesti (mislimo, dakle, da, horribile dictu, nisu poradili na svojoj unutarnjoj profesionalnoj ekipiranosti).            

Prošle su godine pokušali u šutnji biti mudri, znajući ili ne znajući onu Benjaminovu (opet jedan okamanjeni mislitelj, i o tome poslije) da je mudrost opaka strana istine.    

                                                                                                             

Stoga su nam ove godine novce, volens nolens, mutatis mutandis, morali dati, ali stisnutih zubi (ponovno ignorirati polemiku šutnjom nisu mogli; za polemiku nisu ekipirani) pa ta dentalna metafora lijepo opisuje spleen i plin ovogodišnjeg obrazloženja KN.

I na tu temu još i ovo: prošlogodišnje obrazloženje bilo je dozlaboga klišeizirano, i isti je tekst, s malim varijacijama nužnim za različita područja, poslan svim odbijenim organizacijama.                                                                                  

Ove je godine (počast?), obrazloženje specificirano i trudom se dotiče doista Eurokaza samog, ali i animoziteta koji je KN (i „društvo“ oko nje) oduvijek imala prema nama.                                                      

Jer, eto, mi smo negdje „između“ (što se protivi onoj – tko nije s nama, protiv nas je): ne može nas se svrstati ni u institucije (programska podrška koju nam dodjeljuje Grad i Ministarstvo je mizerna, iako umjetničku i produkcijsku ambiciju Eurokazovih projekata, institucije, usprkos svom tehničkom i prostornom pogonu, kao i redovitim, kvalitetno nezapitanim, dakle, neupitnim javnim sredstvima, ne mogu slijediti), niti smo civilno društvo koje taktizira na socijalnim aspektima projekata i konjunkturi njihovih površnih, samaritanskih svakodnevnica. 

 

Eurokaz je od svog početka 1987, suicidalno kritički nastrojen prema hrvatskoj umjetničkoj i scenskoj praksi; za to su ga državne i gradske institucije, bilo kojeg političkog smjera, besramno penalizirale i tako minorizirale. Ali nisu mogle ne priznati Eurokazovu artističku samoživost, koja je mentalnom sklopu KN (čak i kad adoptira sveučilišne profesore) potpuno nedosegljiva, kao i estetički truizam da je umjetnički larpurlartizam i zelotstvo (ono što bi se još u XIX. stoljeću, a gdje je onda bio Barthes, znalo nazivati umjetničkom religijom) na strani društvena angažmana.

(Pogledati dijelove Krležina Ljubljanskog govora iz 1952, ili krugovašku Deklaraciju iz 1961.)

 

Zaključimo, dakle, da je KN, ove godine, možda, malo senzibilnije i decentnije od zaljubljenog drvosječe, pristupila deblu svojih višegodišnjih programskih aksioma, a bilo ih je pet: kritičnost i refleksivnost, otklon od dominantnih koncepcija, angažiranost, inovativnost, istraživački pristup.

No, KN  se i dalje, rekosmo, a-teorijski podupire na bahatost poluznanja i poluznanstvenosti. (Sve se to da iščitati pažljivijom shizoanalizom njihove eksplikacije kojom su počastili Eurokaz.)

 

Naravno, Eurokazu odobrena sredstva Zaklade, govore, valjda, i o pokušaju da  se stvori mirni prostor kontingentnog bivanja (i jest i nije), suživota (pa i su-bitka) sukobljenih strana, ali ona Eurokazu neodobrena sredstva za Dodatnu podršku govore agramatikalnim jezikom moći.

Što će reći: nema ontologije relacije: mi iz Zaklade smo uvijek u pravu (isporučuju nam to pravo intelektualci svih odlika sabranih u Povjerenstvo, i na odluke tih odlika nema prava žalbe), ali, cinički rečeno, nismo više zločesti i goropadni.

 

Eurokaz je dobio tri obrazloženja KN, za svako od prijavljenih područja. 

Manje ćemo se zadržavati na njihovoj shizoanalitičkoj aspektualnosti (jer, rekosmo, novce se ove godine moralo dati, ali se moralo, po zakonu taštine, i kuditi), a više ćemo se pokušati probiti prema razumljivijoj polovici ovih poluznanstvenih, i što se da razaznati, za umjetnost hiperutilitarnih eksplikacja.

U prvom obrazloženju otvaraju se razlozi zašto i za što su odobrena sredstva u sklopu Programa podrške za 2023. godinu. Ali, evo kojim kritičkim, slatko kiselim, zahvatom. 

 

Objašnjenje KN započinje, eufemizmom govoreći, zbrkanom terminološkom kvalifikacijom (koju treba shvatiti kao laudu) da je u fokusu Eurokazova djelovanja teatar anti-iluzionističkog tipa koja (mala greška u rodu!) je u kontekstu hrvatskih kazališnih institucija manje zastupljena nego što je u, primjerice, Njemačkoj ili u nekim drugim europskim zemljama.         Ovdje je na djelu strahotno nestručan i kontingentan kvalifikativ: anti-iluzionistički tip teatra. Misli li se tu da je Eurokaz protiv mađioničarskih trikova? Ili se možda mislilo na anti-mimetički tip teatra (Eurokaz ne odbija mimetizam, no zanima ga, artaudovski rečeno, mimezis logosa), a, da se iole premišljalo iz perspektive brechtijanske estetike (koja je upravo u Njemačkoj ostavila temeljnog traga) znalo bi se da Brecht svaki teatar drži iluzionističkim, da nema anti-iluzionističkog teatra, samo da te činjenice moramo biti svjesni.      

                                                

A možemo pokušati i ovako: u Hrvatskoj, od kad je hrvatskog teatra, dominira upravo anti-iluzionstički tip teatra. Dominira teatar (Eurokaz mu se desetljećima suprotstavlja) koji za sebe tvrdi, i upire se dokazati, da nije iluzija stvarnosti nego stvarnost sama. Hrvatski teatar oduvijek i odavde mora govoriti s pozicija i potencija istinitosti i iskrenosti. On nikad (zavirite u Gavellinu knjigu Hrvatsko glumište)  nije osiguravao ludističke principe i provedbe (za razliku od srpskog), uvijek je bio utilitarno deziluzioniran, malograđanski namrgođen i podignut, vječno na pozicijama estetike istovjetnosti (život i umjetnost su isto), definitivno je imao zadaću odgovornim, anti-iluzionstičkim tipom prikazivanja stvarnosti tu stvarnost hvaliti ili popravljati.

 

Pa je to i jedan od razloga zašto brechtijanski teatar nikad nije dobio prostora u Hrvatskoj: upravo zato jer se on poziva na ontologiju iluzionizma, priznanje igre (lusio – lat. igranje): igrajmo igru užitka u spoznaji mehanizama svijeta – teatrom istovjetnosti (dokumentarnim, participativnim... koji KN automatizmom nagrađuje) ili drugosti (Artaud, Brecht...), svejedno, ne možemo uozbiljiti ni mijenjati nikoga.

 

Upravo se za takovo deziluzioniranje stvarnosti zalaže pet gore spomenutih programskih aksioma KN, samo su oni ove godine u Vodiču za prijavu KN pritajeni, kriptirani.

 

Radi se, dakle, i nažalost, o povratnom preobražaju Zaklade, a time i o našem uzaludnom, široko zasnovanom, prošlogodišnjem trudu da se totalitarni anti-intelektualizam soc. realističkih natruha ili, ljepše rečeno, naturalizmu bliski devetnaestoljetni postulati Hippolytea Tainea barem malo odgurnu iz centra zanimanja KN. Da se zakladnici ponekad dohvate upravo iluzionizma (čak i odgovornosti iluzionizma o kojoj govore Huizinga i Lotman).

Jer, želiš li pobrati nešto novaca Zaklade ne smiješ biti iluzoran, neodgovoran, ludistički nepovjerljiv i neprovjerljiv, društveno neuvjerljiv, neargumentiran...                                                                                                      

 

Ali čemu onda lauda da je Eurokaz perjanica anti-iluzionističkog tipa teatra (koji Hrvatskoj nedostaje) kad slijedi oštra pokuda: Prijavitelj se općenito u prijavnici oslanja na podrazumijevanje vlastitih vrijednosti umjesto na argumentaciju i artikulaciju zašto bi one (danas) bile važne.

 

I kako sad objasniti da anti-iluzionistički tip teatra, kako nam ga brzopleto i nasilno nameće impresija KN (a jasno, ozbiljno govoreći, on je prema stvarnosti iluzionistički), ne mora govoriti ili braniti se iz pozicije svoje ozbiljne važnosti.       (Iluzionizam: umijeće izvođenja vještina, iluzija i trikova koji se temelje na davanju pogrešnih podataka osjetilima; opsjenarstvo – vidi Hrvatski jezični portal.)

 

A kada KN traži da taj naš, baš nimalo anti-iluzionistički tip teatarskog mišljenja potvrdi / argumentira kako da bude danas važno, onda se zahtijeva njegova neposredna društvena utilitarnost, mišljenje treba pokazati svoje realno pokriće (Zuppa), a to on, po svojoj definiciji, okrenutosti brechtijanskom ludizmu, ne može i ne mora.

Ono ne može i ne mora otkazati svoj zapleteni rizom (rast iz sredine, a ne iz korijena / baze biljke), pa bi, eo ipso, trebalo kuditi, a ne novčano pohvaliti iluzionizam Eurokazova anti-iluzionizma.

 

I kako sad iz takove Zakladine zbrkane, na brzu ruku skrpane konkretizacije i objektivizacije Eurokazovih nagnuća misliti o KN kao ozbiljnoj anti-iluzionističkoj instituciji kada brka društvene pojmove i nameće estetički nepripadajuću genealogiju (prvo danas važno, pa onda tek umjetnički važno), a dijeli novce tek nakon što je se oštro proziva ili oštro ne doziva.

 

Nadalje, u eksplikaciji nam se predbacuje da za provedbu inače ambicioznih programa (Plan je vrlo ambiciozno postavljen...) nemamo kapacitete (... u određenoj mjeri budi sumnju u mogućnost realizacije s obzirom na opisane kapacitete organizacije i očekivana financijska sredstva).
No, ne navodi se na koje kapacitete KN misli? Nedostaju li Eurokazu intelektualni, umjetnički kapaciteti ili produkcijski? 

KN dalje primjećuje da organizacija ne raste i iz godine u godinu ne dolazi ni do kakve transformacije niti širenja baze - to upozorenje treba shvatiti kvazi-ontološki, skolastički: kao potrebu rasta, bubrenja, širenja baze same, za razliku od marksističke dijalektike – baza, pa onda nadgradnja. Jer, evo, u Eurokazu za stalno, bezobrazno uporno (većinom pro bono i, kako drugačije nego, nepotistički / incestuozno) radi istih četvero entuzijasta, koliko treba da treba. A jedini zaposleni dobiva jedva 4.000 kuna mjesečno ili ne dobiva (kad to KN misli da ima hrabrosti uskratiti).

 

Čemu taj nemogući martirij kapaciteta ili, ako se hoće, potkapacitiranosti?

 

To pitanje ne sadrži brižljivost i zabrinutost Zaklade, a ona bi mogla uputiti na neko rješenje da se povećanjem financija taj ritualni martirij svede na sekularne proporcije (da se zaposli više ljudi, a da se suština / baza Eurokazove ambicije ne smanji). Niti  je to pitanje iz ponesenosti hermenutike slutnje (izgleda: može se, ako se želi – Lyotard: Želi ono što hoćeš.), nego je to pitanje zapravo poltronski odgovor / zagovor: svedite sa na mjeru naših prosjeka, prosječnosti naše hrvatske kulture, naših društvenih, distopijskih obzira i financijskih obzora.

 

Kapaciteti su izmjerljivi, ne pravite se važni. Vi ne možete nemoguće.

 

Stav Povjerenstva: Estetski dobar ukus ili virtuoznost kazališne režije i kustoskih znanja autorskih osobnosti Eurokaza ne čine se povezanim s radom na razvoju organizacije. – zapravo je zahtjev da se pretpostavljena statičnost Eurokazove estetičke dimenzije (inače dobrog ukusa i virtuoziteta) dinamizira i poveže s razvojnom djelatnosti organizacije. Taj stav bi se dalo promatrati iz konteksta gore spomenutog širenje baze (dakle, iz ideje arborizacije -  drvo raste iz korijena do grana, a ne iz ideje rizoma), no taj je zahtjev nedijalektički: hod u mjestu. Zapravo se predlaže da se na bazi napravi više mjesta, kako bi po bazi cupkalo više ljudi, a ne da se baza otpusti iz mjesta svoje dosadašnjosti, da se ona hrabro (jer o tkanici hrabrosti je ovdje  riječ, a ne o mehanici širenja i bubrenja) razvuče iz centra malo ustranu, ili u svoj negativitet, što će reći, da se prijeđe na drugu bazu, kao u bejzbolu (to jest da se razvija izvan, bejzbol terminologijom - kućne baze).

 

Svaki prosječni poznavatelj kustoskih znanja (a Eurokaz je, po mišljenju Povjerenstva, u tome virtuoz) zna da je ideja o umjetničkom napredovanju ili razvoju sumnjiva i teško branjiva teza. Treba li upozoravati da se, npr. estetika antičkog teatra nije razvijala, nego je služila kao uzor rimskom, renesansnom, klasicističkom, pa i suvremenom teatru: Giraudoux, Anoulih, naš Marijan Matković (dakle, nije došlo do progresije nego regresije).

 

Jednako tako, prevladati, preskočiti jednu umjetničku strukturu ne znači uništiti prethodnu.

 

Eurokaz ne dvoji da umjetnost ima svoje produkcijske zadatosti, ali produkcijski razvoj ne mora nužno dovesti do umjetničke razvijenosti. Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, recimo, nije baš napredovao u svojoj novoj hipertehnološki suvremenoj zgradi i teško se može mjeriti sa svojim najboljim danima u staroj zgradi, višesobnom stanu, na Katarininu trgu.

 

Stoga djeluje ružno kad nas se upozorava da je nepobitnu umjetničku virtuoznost Eurokaza nužno vezati uz rad na razvoju organizacije, pa ako do toga ne dođe, doći će do daljnje ili ponovne penalizacije (uskrate sredstava), ma koliki bili umjetnički uspjesi. Usput rečeno, KN, ama baš nikako, empirijski ne prati umjetničke uspjehe ili neuspjehe prijavitelja (što će reći, u iluzionističkom je statusu). Oni, zakladnici, ne vjeruju (dakle, usuprot svojih pet naturalističkih aksioma) onoj taineovski naturalističkoj kategoriji nasljeđa / prijašnjem radu prijavitelja, nego isključivo retoričkoj (iluziji) uvjerljivosti i umješnosti lukavo napisanog ili prepisanog zahtjeva za financiranje. 

 

KN u nastavku negativne strane obrazloženja ide prema predikciji našeg funebralnog kraja i puknutog konca: tvrdi da smo mi zapravo staromodna organizacija, koja preživljava na prošloj slavi i da nas je vrijeme pregazilo.

Eurokazovski narativ ne izlazi iz okvira dobro poznatih referenci i intelektualnih uzora iz 50-ih i 60-ih (Sartre, Barthes), ili, u najboljem slučaju iz 80-ih godina 20. stoljeća. Radi se o provjerenim i okamenjenim vrijednostima koje bi se danas više mogle nazvati tradicionalnima nego inovativnima. Eurokaz je u svojim zlatnim danima itekako utjecao na umjetničku i kulturnu zajednicu, međutim, u novije vrijeme sve je teže iščitati njegov doprinos razvoju zajednice kao i zainteresiranost za istu. 

 

Okamenjeni Barthes i Sartre, kao tradicionalne vrijednosti: za tako nešto napisati doista treba imati m..., titanski mudre bezglavosti jednog Sv. Pavla, ili cinizma jednog Nietzschea, ili Heideggera koji tvrde da bi nas mogao spasiti još samo jedan novi Bog (ako i njih dvojica nisu okamnine, a ovi današnji intelektualni uzori, koje Povjerenstvo ne spominje imenom, tek šoder). 

 

Kakva je to trstika koja misli, taj koji provjereni sartre-barthesovski isklesan kamen mudrosti vraća u kamenolom tradicionalnih vrijednosti, u kojem nema ništa inovativnog.

 

Sumrak bogova, stečaj pameti.

 

Ali, tek dva podatka za igru „Čovječe ne ljuti se“: sabrana djela Rolanda Barthesa prvi su put izdana 1993. godine, a 2009. njegov Carnets du voyage en Chine i Journal de deuil, pa bi se teško moglo reći da se tu koristi rad dobro poznatih referenci i intelektualnih uzora iz 50-ih i 60-ih.

 

I još ovo: Karl Marx umro je 1883, a najznačajnija djela napisao je sredinom XIX. stoljeća.

 

Brechtov, nazovimo ga (ako se već KN tako hoće) anti-iluzionistički, ali svakako na Marxovim postavkama zasnovan teatar svoju puninu dobio je četrdesetih godina XX. stoljeća, dakle, gotovo stoljeće nakon svog filozofijskog poticaja.

 

I kako to Povjerenstvo misli da suvremeni teatar izlazi ispod filozofijske kabanice odmah nakon teorijske kiše.

 

I kako to Povjerenstvo misli da je, oslanjanjem na Barthesa i Sartrea (u našoj su prijavnici oni spomenuti u sklopu specifične programske problematike, ne kao teorijska ishodišta) u praksi Eurokaza sve teže iščitati njegov doprinos razvoju zajednice kao i zainteresiranost za istu.

 

Ne sluti li se tu ona prošlogodišnja opako apodiktička, agit-propovska tiranija (samo sad ne izlazi na usta nego kroz uši) da umjetnost mora biti: kritična i refleksivna, otklonjena od dominantnih koncepcija, angažirana, inovativna, istraživački pristupna.

 

Zajednica razvojno (naprijed ili nazad) reagira na umjetnost i onda kad umjetnost na nju ne reagira, i kad umjetnička praksa tvrdi da je uzrok iznad svih uzroka (Adorno).To je ona kierkegaardovska herojska melankolija, ili Schlegelova sentimentalna ironija, ili dadaistički cinizam, ili lotmanovski minus-postupak, ili bretonovski: Nakon vas, najdraži jeziče , ili krugovaški: Da budemo moderni, ali da budemo moderni na svoj način. A zajednica reagira i na iluziju, ne samo na umjetničku neposrednu kritičnost, veli Puškin: Nad izmišljenim gorke ću suze proliti.

 

No, sve ove primjedbe koje nam Povjerenstvo KN odašilje, ma koliko se trudile djelovati blago i milosno, neprincipijelno su principijelne, a slabom hermeneutikom upozoravaju na svoj gorki propedeutički karakter.

 

Ne bude li se ta propedeutika u sljedećim prijavama poštivala, bit će restrikcija i penalizacije.

 

III.

No ostrakizam tek slijedi: druga eksplikacija prelazi na područje Dodatne podrške (50.000 kn) gdje je Eurokaz financijski odbijen.

 

Evo generaliziranog obrazloženja koje se tiče svih odbijenih, bez specijalističkih objekcija kao u prvom dijelu: 

Organizacije koje nisu odabrane za Dodatnu podršku predložile su programe sudjelovanja u kulturi koji ne obuhvaćaju cjelokupni kulturno-umjetnički program niti su postavljeni u samo središte organizacijskog djelovanja, nisu uspostavljene raznolike metode sudjelovanja u kulturi ili nisu jasno artikulirane potrebe i interesi različitih društvenih skupina. U pojedinim je primjerima pak riječ o projektnom pristupu publici kroz koji se razvijaju dodatne aktivnosti ne za cjelinu kulturno-umjetničkog programskog djelovanja organizacije već za specifičnu temu ili su namijenjeni specifičnoj ciljanoj skupini.

 

Tu odmah upada u oči pokuda, da odbijeni programi: ne obuhvaćaju cjelokupni kulturno-umjetnički program. Može se pokušati dovinuti, a i ne mora, što sintagma cjelokupni kulturno-umjetnički program znači i što se to ili tu onda trebalo obuhvatiti.

Pokuda sliči na prošlogodišnju veselo pismenu rečenicu: Ciljane skupine također nisu detaljnije strukturirane prema skupinama..., a ujedno i i logički zastranjuje jer pojedinačno prijavljeni program mora obuhvaćati cjelokupni (...) program. Logično bi bilo da veće obuhvaća manje, no u slučaju KN to nije slučaj: dio mora biti veći od cjeline, a o toj cjelini /cjelokupnosti kulturno-umjetničkog programa koju mora (kako zna i umije) obuhvatiti svaki pojedinačni program, rekosmo, teško se može smisleno, clara et distincta nešto naslutiti, a kamoli reći.

 

Ali tek smo prema sredini galimatijasa: ti odbijeni programi imaju falingu jer nisu postavljeni u samo središte organizacijskog djelovanja... što će, valjda, reći da središte organizacijskog djelovanja mora biti i središte za ponuđene programe, a ne obratno: tj. da bi umjetnički program trebao generirati autentično središte organizacijskog djelovanja. 

 

Iz te zamjene uzroka i posljedice (kao u gornjem slučaju gdje malo obuhvaća veliko) slijedi (ako ste se programski postavili izvan središta organizacijskog djelovanja) da nisu jasno artikulirane potrebe i interesi različitih društvenih skupina. Dakle, izvolite ponajprije jasno artikulirati za koga točno društveno usmjereno artistički radite, informirajte se o potrebama različitih društvenih skupina (nekada marksističkih klasa), pa onda u tom zabranu (nekad samoupravnoj interesnoj zajednici) budite od izmjerljive koristi.

 

Tu rabotu podržava onaj pregnantno soc. realistički stih Otona Župančiča: Veš, poet, svoj dolg!, koji upravo Brecht (ma, i taj je već davna okamina) u pjesmi Rođenima poslije nas promatra (melankolično) i to u cjelokupnosti kulturno-umjetničkog (i društveno-političkog) programa:

 

Zaista u mračnim vremenima živim! / Bezazlena riječ je glupa. Vedro čelo / Znak je bešćutnosti. Taj, koji se smije, / Samo još nije primio / Poraznu vijest.

I uhvatimo li daha za preskok na kraj analize ovog podužeg citata, uočit ćemo završnu zbrku: poneke odbijene prijave ne brinu za cjelinu kulturno-umjetničkog programskog djelovanja organizacije... već više brinu za specifičnu temu ili su namijenjeni specifičnoj ciljanoj skupini. Tu se sad ne da, ama baš nikako, uhvatiti slamka spasa. Ponajprije se odbijene programe kudi da se zanemaruju interesi različitih društvenih skupina, a sad ih se kudi što su namijenjeni specifičnoj ciljanoj skupini.

 

Odmah se, jasna stvar, postavlja pitanje: koja je razlika između različitih društvenih skupina i specifičnih ciljanih skupina. Nisu li i specifične ciljane skupine - društvene skupine? I nisu li različite društvene skupine jednako tako ciljane skupine? I još: upravo bi po logici KN - specifične skupine trebale biti različite od (različitih) društvenih skupina, a po logici razuma: zašto se prijavitelje kudi (i kažnjava) i u jednom i u drugom slučaju: ako ne izrađuju svoje programe za različite društvene skupine i ako ih izrađuju za specifične skupine.

 

Recimo: društvena skupina ljudi oštećenog sluha ili vida ili skupina ljudi s posebnim potrebama spadaju li u specifičnu ciljanu skupinu ili u različite društvene skupine.

 

Eto ti ga na.

 

Može KN kriptirati i lakirati (dovoditi sveučilišne profesore u Povjerenstva), ali njezina kvazi-teorijska polazišta i nimalo pojedinačno odgovorna stajališta Povjerenstva (Povjerenstvo dixit) ostaju monumentum aere perennius.

Ove godine, tek anti-iluzionistički, gledamo Zakladin, istaknimo još jednom, povratni preobražaj.

 

Za KN kreativne aktivnosti u području suvremene umjetnosti (bile one iluzionističke ili anti-iluzionističke) ancila su društveno-političkih kategorizacija.

 

Da ne duljimo, opet (okamenjeni) Benjamin: na (...) estetizaciju politike koju provodi fašizam (misli se na Marinettijev futurizam), komunizam odgovara politizacijom umjetnosti.

 

IV.

I na kraju još i osvrt na jednu lateralnu bezobzirnost: KN, nama, po njezinu mišljenju, virtuoznim kustosima s pedigreom, predbacuje da nismo dovoljno razjasnili zašto u Hrvatsku želimo dovesti srednjoazijski teatar (u sklopu Eurijale). 

Dopustili smo (si) da nije znano barem tridesetogodišnje Eurokazovo programsko zanimanje za teatarski post-mainstream, za inovativne impulse u van-europskim kulturama (još od vremena kada multikulturalizam nije bio pomodan, a u europskim prijavnicama i obvezujući pojam).

 

Kao prvašići ispunili smo prijavnicu, prisilili se na pristojnost dokazivanja s duktusom na estetički i kulturološki aspekt odabranih srednjoazijskih predstava koje svojom suvremenošću i inovativnošću iznenađuju, pogotovo u topološkom prostoru koji  se smatrao egzotičnim, napunjen predrasudama o njihovom etnološkom, arheološkom i ritualnom / šamanskom karakteru.

 

Znači: nije dovoljno obrazloženo? Što bi se još htjelo?

 

KN bi vjerojatno postavila slične primjedbe i dala packe financijske uskrate i ekipi virtuoznih kustosa prošlogodišnje Dokumente u Kasselu. I oni svoje policentrične ideolekte ne bi znali uvesti u birokratizirani jezik Zaklade.

 

V.

Eurokaz se prošle godine potrudio oko uravnotežene, nimalo ironične tribine o problemu Zaklade Kultura nova (na kojoj je KN, arogantnim načinom, odbila sudjelovati), s ne samo posebnim osvrtom na kvantitet besmislica prevedenih u birokratski metajezik floskula i pleonazama kojima obiluju prijavni formulari KN i njezine valorizacije prijava, i na kvalitet vrednovanja i bodovanja, već i s fokusom na ideološki supstrat rada Zaklade, na pokušaj dohvaćanja njezine inteligentne osrednjosti. 

                                                                                                                        

Je li se tu išta promijenilo? Nije.

 

A na toj tribini uvažena profesorica emerita Nadežda Čačinović izjavila je sljedeće: Vrlo je važno da se u nečemu što se zove Zaklada za novo brzo izmjenjuju oni koji prosuđuju i da bude što manje administriranih kriterija tj. da se inzistira na osobama koji u postupku odlučivanja kažu: mi određujemo novce prema vrsnoći onoga što nam je predloženo. Vrsnoća ponajprije, i mi se od nje ne odvajamo. Odbijamo konstrukciju prosuđivanja sa stotinkama i decimalama. Mi smo imenovani zbog svojih imena i iza tih imena stojimo,  a za svoje prosudbe odgovaramo; dat ćemo ovima, a ne onima.To je bolje od prividne neutralnosti i natiskane objektivnosti. Ja zaista mislim da bi trebalo, kad smo se već ovdje tako lijepo skupili, napraviti nešto što bi bilo revizija ovog čitavog Zakladina poduhvata. 

 

Da, da, no, ponovimo zaključno (analiza treće eksplikacije, naknadno): KN ostaje tvrđava koja tvrdokorno brani utilitarni i aktivistički negativitet umjetnosti i živi od iluzije njezinih društvenih probitaka.

 

Na zastavi te tvrđave koja se ne predaje, nema, nažalost, kako bi rekao Kaštelan, jedine zastave srca. Njezini bedemi nisu nevidljivi, sazdani od sna i uspavankom ne odolijevaju najezdama. Njezini su mostovi trajno podignuti: u dvoru KN nema žalbe i nema žaljenja (vlada ipsediksitizam), ima samo žalobnih uzdaha izvan tih bedema.
Na web stranici KN nema foruma na kojem bi sudionici u kulturi mogli zakucati svoja mišljenja o radu Zaklade, otvoriti diskusiju.

***

Ovo kronštatsko mornarsko pismo Eurokaz piše da se ne bi mislilo kako je iznos od 89,996.40 kn  (11.944,57 €) dovoljan da se zašuti o poluznanstvenim bahatostima i nesklapnostima KN.

 

Hrvatska, najozbiljnije mislimo, spašava svoju umjetničku suvremenost postojanjem Zaklade Kultura nova, i zato pred njezinim postupanjem ne smijemo osjećati sram i bespomoćnost.

 

Veli Oscar Wilde: S ljudima do kojih nam nije stalo nije teško biti prijazan.