MRTVA SVADBA

Mrtva svadba Asje Srnec Todorović motiv ljubavi približava njegovoj zavičajnoj dimenziji: smrti. Fantazmi ljubavi i smrti raspršuju odnose likova. Otac uz pristanak mrve Majke nastoji zbrinuti Kćer brakom. Kćer ideju fatalne zbrinutosti pak iskušava po rubovima suicidalnih iskustava, a Mladoženja ni ne pokušava razumjeti visoko emocionalnu razvedenost događaja oko sebe; njegova socijalna nepovjerljivost ne priznaje zaigranost i iskušavanje. Mrtva majka, pospremljena u obiteljski ormar zajedno s porculanom koji generacijama skuplja prašinu, čeka „posebnu priliku“.

 

Izoštreni dijalozi, na podlozi poetske gustoće i neočekivanih klišeja, poigravaju se vremenskim i prostornim kontinuitetima, ali i fatalizmima društvenih odnosa. U ovoj se drami sve doima mogućim jer mrtvi savjetuju žive, i obratno, ali i sve je zastalost u banalnosti sentimentalnih odnosa koji bi da se potvrde brakom i rakom. Ljubav, taj tragikomični subjekt drame, podvrgnut je vivisekciji koju ona, možda, i ne može preživjeti. Posebna vrsta hladnoće u tom postupku uvodi svadbu mladoga para u bezuvjetno naslijeđe nekih drugih sablasnih predaka, nastanjenih u vidljivim i nevidljivim ormarima svih likova.

 

Konceptualni pristup ovoj suvremenoj drami temelji se na ideji elementarnosti dijaloga čiji je rezultat prije užitak u komunikacijskoj slutnji nego u verbalnim dodirima. Poetički autorefleksivni momenti drame, tretirani kao elementi unutarnjih monologa, odnosno kao dijalozi s naslijeđenim svjetonazorom mrtvoga pretka, ostvaruju prohodnost na apstraktnoj razini govora, u glazbenim strategijama.

 

Slijed ove ideje naime u predstavu, uz četiri glumca, uključuje i kvartet saksofona. Uloga glazbenika nadilazi razinu komentara i emocionalnog podcrtavanja scenskog materijala. Ona glazbenike čini dijelom aktantske strukture djela: četiri glazbenika i četiri instrumenta predstavljaju se ponajprije ulogom svadbeno-pogrebnog benda koji svoju umjetnost prodaje, pa time i usmrćuje, konfekcijom za svečane obiteljske „prilike“, sve do općenite uloge mrtvih predaka ili mrtvih predaka baš ovih likova čiji život (ili njegovo pomanjkanje) pratimo u očekivanju „posebne prilike“. Rasprodaja umjetnosti pred slikom pokušaja životne lagodnosti i/ili obratno: neka lagodnost koja bi podigla umjetničko zadovoljenje života postaje kontrapunkt propitivanju ljubavi kao ulaska u život ili izlaska u zavičaj smrti.

 

Metoda koju zahtijeva takav koncept uključuje formiranje jedinstvena izvedbenog jezika koji kôd igre vodi izvan podjele realnog i fantastičnog s pomoću samosvojne apstrakcije glazbe – započinje „prepisivanjem“ dijaloških formi u jezik saksofona, oslanjajući se na ritmiku i melodiku teksta, ali i na konotativne vrijednosti dijaloga te oslobođenu glazbenu reinterpretaciju poetike drame; kombinira tekst drame i tekst glazbe uz ispreplitanje glumačkih i glazbeničkih poticaja; kôd igre ulazi u prizorište tijela, pri čemu je govor unaprijeđen u scensku akciju glasovnog aparata, a tekstu se priznaje idejno uporište za igru ravnopravnosti svih scenskih elemenata.

 

Tretman dramskog teksta nije njegovo stavljanje u zagradu ni redateljsko stvaranje idejnih parabola, već je ovdje, naprotiv, na djelu potraga za scenskom strukturom, analognoj strukturi drame, dakle, jedna estetička i prema tekstu dobrohotna operacija.

 

 

Asja Srnec Todorović

 

Rođena 1967. u Zagrebu.

 

Diplomirala je dramaturgiju i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Godine 1988. primila je Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu za dramu Život (kasnije nazvana Mrtva svadba).

Drama Zelena soba nagrađena je kao najbolji tekst na Marulovim danima 1992, a 1997. drama In the hollowing circle osvaja prvu nagradu na BBC International Playwrights Competitionu; izvedena je na BBC-u 1998. i NDR-u 1999. godine. Drama Dodir nagrađena je 2002. za najbolji tekst na Međunarodnom festivalu komornog teatra u Umagu. Drama Screaming Butterflies izvedena je na BBC-u 2002, a nekoliko je drama izvedeno i na Hrvatskome radiju.

Objavila je dvije knjige drama: Mrtva svadba, Opasno muklo (Dramska biblioteka Teatra &TD, Zagreb, 1991) i Mariages morts (Les Solitaires Intempestifs, Pariz, 1998).

Drame izvedene u profesionalnim kazalištima: Mrtva svadba (Teatar &TD, 1990; Theatre National du Bretagne, Rennes, 1994), Zamah (Teatar &TD, 1996), Dodir (Teatar &TD, 1999).

 

 

 

Natalija Manojlović

 

Rođena 1978. u Osijeku.  

 

Nakon završene škole za ritmiku i ples i glazbene škole Franjo Kuhač u Osijeku te srednje škole za ples i ritmiku Ana Maletić u Zagrebu, plesno iskustvo stječe na radionicama te surađujući s poznatim domaćim i inozemnim koreografima i plesačima.

Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010, a trenutno završava studij kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Kazališno iskustvo započinje kao plesačica i koreografkinja. Podijeljeni interes za kazalište i ples s vremenom pretvara u specifičan izraz koji razvija u autorskim projektima od 1998. do danas.

Autorski potpisuje predstavu Virus 098 (1998) u osječkom HNK, samostalne produkcije Evo, sam’ malo! (2000), Oprosti, sam’ malo! (2003), Duet za grijalicu i radijator (2003), KOROZIJA d.o.o. (2005), crni balet po motivima Borisa Viana Vodoinstalater (2009) u Teatru &TD, Mjesto gdje nismo bili (2010) za festival Zadar snova, Đubrad prokleta (2012) u Zagrebačkom plesnom centru. U predstavama Teatra &TD Slučaj &TD (2011) i Velika avantura maloga miša (2013) u GKL Split autorski potpisuje i dramski tekst. S ispitnom predstavom Adam i Eva prema Krležinoj legendi gostuje na Festivalu Miroslav Krleža u Zagrebu (2014, 2015). U Slovenskom mladinskom gledališču režira i supotpisuje tekst predstave Zakulisje prvaka (2014) selektirane u natjecateljski program Borštnikova srečanja u Mariboru. S glumicom Olgom Kacjan u Slovenskom mladinskom gledališču režira i predstavu Morje (2015).

Predstava Vodoinstalater nominirana je za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini (2010), a za predstavu Ružno pače dobiva nagradu Žar ptica za najbolju koreografiju (2011).

Suradnik je za scenski pokret u dramskim predstavama Saše Anočića, Branka Brezovca, Vita Taufera, Roberta Waltla, Gorana Golovka, Anice Tomić, Lenke Udovički i drugih. Uz ostalo,surađuje s dječjim i lutkarskim kazalištima u Splitu, Osijeku, Zadru i Mostaru.

 

 

Grodan Tudor

 

Rođen u Splitu 1982. godine.

 

Jedan je od vodećih glazbenika svoje generacije, aktivan kao solist, skladatelj i pedagog.

Školovao se u u Splitu (D. Colić), Zagrebu (D. Sremec), Amsterdamu (A. Bornkamp) i Parizu (C. Delangle). 

Nastupao je po Europi i Sjevernoj Americi u raznim komornim sastavima (duo, trio, kvartet, solo + elektronika) te kao solist s mnogim orkestrima.

Umjetnički je direktor festivala Dani nove glazbe u Splitu. Vodi međunarodnu klasu saksofona na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS), radi kao profesor saksofona u GŠ Josip Hatze u Splitu te kao gostujući profesor saksofona – docent na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu (AUNS). 

Gordan je alt saksofonist Papandopulo kvarteta, te sopran saksofonist Trija GIG.

Višestruki pobjednik državnih i međunarodnih natjecanja saksofonista i skladatelja te dobitnik najviših umjetničkih I diskografskih nagrada.

 

 

Papandopulo kvartet

 

Osnovan 2013.

 

Čine ga četvorica hrvatskih saksofonista, Nikola Fabijanić - sopran saksofon, Gordan Tudor - alt saksofon, Goran Jurković - tenor saksofon, i Tomislav Žužak - bariton saksofon, svi redom diplomanti Muzičke akademije u Zagrebu iz razreda prof. Dragana Sremeca.

Kvartet je nastupao na svim najvažnijim nacionalnim glazbenim festivalima i glazbenim manifestacijama, na Danima hrvatske glazbe i festivalu Echoraum u Beču te na koncertima u Budimpešti, Parizu, Strasbourgu i drugim gradovima.

Kvartet pridaje važnost promicanju suvremene glazbe, osobito djela mladih hrvatskih i inozemnih autora, pa su tako praizveli djela Mirele Ivičević, Frana Đurovića, Mattiasa Kranebittera, Dubravka Palanovića, Tene Borić, Krešimira Seletkovića, Ivana Končića, Šimona Vosečeka i drugih. Surađuju sa Zagrebačkim kvartetom saksofona, s pijanistom Ivanom Batošem, čembalisticom Lindom Mravunac Fabijanić te stranim eminentnim saksofonistima kao što su Arno Bornkamp, Jean Yves Fourmeau, Lars Mlekusch te Amstel quartet.

Godine 2013. objavili su prvi album Papandopulo u izdanju Croatia Recordsa koji je, uz pet nominacija za nacionalnu diskografsku nagradu Porin, osvojio Porina za najbolju skladbu. Unatrag nekoliko godina ovaj je album najprodavaniji album klasične glazbe u Hrvatskoj.

tekst:

Asja Srnec Todorović

 

redateljica:

Natalija Manojlović

 

skladatelj:

Gordan Tudor

 

scena:

Stjepan Filipec

 

kostimi:

Žarka Krpan

 

igraju:

Ljubomir Kerekeš, Barbara Rocco, Sara Stanić, Marinko Prga

 

 

                  PAPANDOPULO KVARTET                 

Nikola Fabijanić (sopran saksofon)

Gordan Tudor (alt saksofon)

Goran Jurković (tenor saksofon)

Tomislav Žužak (bariton saksofon)

premijera

2. prosinca 2016. u 19:30 h

HNK Varaždin

 

izvedbe

11. prosinca 2016. u 19:30 h

HNK Varaždin

 

12. prosinca 2016. u 19:30 h

HNK Varaždin

 

28. prosinca 2016. u 19:30 h

F22, Zagreb