Eurokaz
Bife Titanik
Kazališni projekt Bife Titanik kompilacija je triju scenski priređenih tekstova: pripovijetke Bife Titanik Ive Andrića, etičkog traktata Strah i drhtanje Sørena Kierkegaarda i monologa Grofice iz romana Ljubavnik u Bolzanu Sándora Máraija, u režiji Branka Brezovca.
To je komorna predstava složene, bolje rečeno, spektakularno akribične scenske mašinerije za dva glumca, glumicu i filozofa. Žanrovski, to bi se dalo sažeti u pomalo nategnuto određenje projekta kao scenske suite, pa se tako više pomišlja na sudare i kontraste tempa, ritmova i ugođaja nego na slaganje u tematskim planovima i prema njima. U prvome dojmu - van pragova smislenosti, Bife Titanik trudi se preskakati od označitelja do označitelja načinima prisnosti bez milosti, a drskost tih preskoka stvara tajnovite učinke koji bi pak trebali osigurati trajnu i krajnju, istina difuznu, prohodnost i, što je važnije, reverzibilnost.
Ukratko, Bife Titanik koristi efemernu strukturu suite da bi, drskošću ili raspojasanom neophodnošću osnaženih paradoksa, proizveo začudnost koja će se zgušnjavati uokolo egzistencijalnih uvida. On bi da govori o otežalosti, prepuklosti identiteta pogledom površnosti na istu stvar, a s različitih mjesta, koristeći se pritom Kierkegaardovom trijadom o etičkom, estetičkom i religijskom stadiju egzistencije.
Promidžbeno govoreći, to je komad u kojem se biblijski Abraham prepušta u ruke ustaškom poglavniku, Židov Mento huli na svoju etničku pripadnost, a nepismena 17-godišnjakinja prokazuje Casanovu kao mekušca.
prema pripovijeci Bife Titanik Ive Andrića
raspravi Strah i drhtanje Sørena Kierkegaarda
romanu Ljubavnik u Bolzanu Sándora Máraija
Prva izvedba: 20. prosinca 2015.
Predstava Bife Titanik
Kazališni projekt Bife Titanik nastaje kao kompilacija triju scenski priređenih tekstova: pripovijetke Bife Titanik Ive Andrića, etičkog traktata Strah i drhtanje Sørena Kierkegaarda i monologa Grofice iz romana Ljubavnik u Bolzanu Sándora Máraija.
Komorna je to predstava, istina složene, bolje rečeno spektakularno akribične scenske mašinerije za dva glumca, glumicu i filozofa.
Žanrovski bi se to dalo sažeti u, pomalo nategnuto, određenje projekta kao scenske suite.
Što će reći: izgleda da se više pomišlja na sudare i kontraste tempa, ritmova i ugođaja nego na slaganje u i prema tematskim planovima.
Jasno, suita, kao oznaka iz glazbene morfologije, zapostavlja ulančavanje, linearni dinamizam prema Smislu; ona mora biti sama sebi i u sebi nasuprot, pa dohvaća u materijalu (plesnog karaktera) što stigne, a to što dohvaća troši mentalno brzo i uvjerljivo nekritički.
Ali, u ovom projektu to baš nije tako, iako on, ukoliko ga se promatra samo kao suitu, mora sam sa sobom biti zadovoljan, a gledatelj time zadovoljen.
Dakle, formalno govoreći, u prvom dojmu – van pragova učitavanja, Bife Titanik trudit će se preskakati od označitelja do označitelja načinima prisnosti bez milosti, a drskost tih preskoka stvarat će tajnovite učinke koji bi pak trebali osigurati trajnu, ako ne i krajnju, istina difuznu, prohodnost i, što je važnije, reverzibilnost.
Povratnost, ali i prevrtanje.
Prevrtanje na stranu egzistencijalne uključenosti, povratnost – ali na paralelni kolosijek perceptivne koncentracije.
Sintetizirajući, recimo ovako: Bife Titanik koristi efemerniju, manje obavezujuću strukturu, strukturu suite da bi, pritiskom ili neophodnošću upotrebe osnaženih paradoksa, proizveo začudni marazam koji će se zgušnjavati uokolo egzistencijalnih uvida.
I tu smo već sasvim blizu Kierkegaardu i njegovim stadijima čovjekova postojanja: estetskom, etičkom i religioznom stilu raspolaganja egzistencijom.
Ali se i od udžbenički površnog dohvaćanja Kierkegaarda udaljavamo: svi se ti stadiji ovdje nastoje skupiti i istupiti u jednom entitetu, ma kako ga na kraju nazivali.
Lik, osoba, uloga, akter ili aktant.
Ili, recimo, da posudimo od antike: Protej.
A uz Proteja ide i onaj pomalo tjeskobni, ali i somnambulni Protejev uzdah, zapisan u Valéryjevim Povodima: Nisam li proživio više nego jednu ličnost.
Na tome je tragu slutnja ove predstave.
Ona bi da govori o otežalosti, prepuklosti identiteta, ali poniženim nehajem suite i metodologijom dezultornije: pogledom površnosti na istu stvar, a s različitih mjesta.
Dakle, metoda je sukladna svom tematu.
Kako se identitet nema za što uhvatiti tako se i metodologija drži rasipanja.
Andrićeva pripovijetka Bife Titanik samo je prividno središte predstave, ali kao prazno središte prstena.
U Sarajevu Drugoga svjetskog rata jedan ustaša želi, etničkom pravdom potaknut, orobiti jednom Židovu njegovu krčmu. Arhetipska situacija, ali ustaša je sažaljivo socijalno dezintegriran tip, a Židov u nizu snishodljivosti ne uspijeva procijeniti ulaz u njegov stadij egzistencije, a svoj je zagubio kad mu se izgubila žena.
Kod Andrića Židov zbog toga strada, ali u predstavi stvar ostaje otvorena.
Naime, u Kierkegaardovoj raspravi Strah i drhtanje, a predstava se u nastavku njome bavi, također je riječ o zatvorenom ulazu komunikacije.
Abraham, po Jahvinoj naredbi, mora žrtvovati Izaka.
Abraham zatvara komunikaciju: ne pogađa se s Bogom, zataji božansku naredbu pred ženom, s Izakom na putu je tjeskobe u trodnevnoj šutnji. Abraham svojom šutnjom iskoračuje iz etičke sfere, u kojoj se Andrićev Židov bezuspješno batrga, i tako postaje vitezom vjere, junakom tragičke inicijative. Nije postao junakom po ishodu, nego po tome što je započeo – veli Kierkegaard. Abraham se nije vjerom odrekao Izaka, nego je po vjeri dobio Izaka. Abrahamov očaj govori u modusu šutnje: u praznini prstena – prsten.
U predstavi Andrićeva Židova i Kierkegaardova Abrahama igra isti glumac, Izaka i ustašu drugi: dezultornija i otežalost identiteta do shizoanalize.
Žena Židovljeva i Abrahamova u oba je slučaja gluhonijema figura Nemeze i odgođena pozicija Spasa.
U trećem dijelu predstave Máraijeva Grofica pred Casanovom (kojeg igraju oba glumca) proriče rješenja agonalnih ukopanosti, i to njihovom disperzijom ili, točnije, njihovim eksponencijalnim umnažanjem unutar kapaciteta individuuma.
Grofica je antički Protej u njegovoj karakternoj nabreklosti.
A Protej, znamo li to, profet je koji nevoljko proriče i zato, bježeći od svog poslanja, često mijenja identitete i oblik.
Saznanje je jedna beskrajna skupina ja-ova (franc. Moi →Moi-s) – veli opet Valéry.
Bife Titanik nudi stanovitu dijalektiku: etičko zasijecanje (Židov se bjesomučno trudi ganuti ustašu) prelazi u šutnju povjerenja i vjere (Abraham), a ona u estetičku (a kakvu drugu) prezrelost i prijevoj identiteta (monolog Grofice).
Ostaje Casanova osupnut Grofičinim esencijalnim entuzijazmom, sad potpuno nemoćan da umre jači od smrti (Ivšić).
U ovoj se predstavi predstavlja i Filozof pod likom Mentina prijatelja Naila. On nas vraća početnim zahvatima, površinskom kopu, višoj neodgovornosti suite i protejskim kanonima izmicanja.
Filozof se razbacuje knjigama; lete zrakom, možda i slučajno, Krleža, Dostojevski, Heine... Svaka je knjiga djelić Protejeve mimikrije, zakutak neke dividende karaktera, svaka unosi u trijadni Kierkegaardov sustav potvrdu bezgraničnih implikacija individuuma.
Tim prebacivanjima i skupljanjima jastva projekt Bife Titanik želi namiriti svoje scensko dostojanstvo, dok će procedure ostati unutar domene spektakularnih sažetosti i redovite izvanrednosti.
Ivo Andrić
Pjesnik, pripovjedač i esejist.
Rođen u Dolcu kraj Travnika 9. 10. 1892., umro u Beogradu 13. 03. 1975. Osnovnu je školu pohađao u Višegradu, a gimnaziju u Sarajevu. Studirao slavistiku, filozofiju i povijest u Zagrebu (1912.-13.), Beču (1913.-14.) i Krakovu (1914.). Do listopada 1919. živi u Zagrebu, a potom prelazi u Beograd i radi u Ministarstvu vanjskih poslova kraljevine SHS. Bio je u diplomatskoj službi u Vatikanu, Bukureštu, Grazu (gdje je i doktorirao 1924.), Parizu, Rimu, Bruxellesu, Madridu, Ženevi i Berlinu. Godine 1937. postaje pomoćnik ministra vanjskih poslova, a 1939. veleposlanik u Berlinu. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju vraća se u Beograd gdje je i umirovljen na vlastiti zahtjev. Nakon rata bio je poslanik u Skupštini BiH i u saveznoj Skupštini. Bio je i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije (1946.-1952.).
Prve književne radove objavljuje 1911. u Bosanskoj vili i Vihoru, a 1914. njegove su pjesme objavljene u zborniku Hrvatska mlada lirika. Nakon dvije knjige refleksivne lirske proze Ex ponto (1918.) i Nemiri (1920.), Andrić piše uglavnom pripovjednu prozu, najprije pripovijesti, a nakon Drugoga svjetskog rata objavljuje i romane, od kojih su najvažniji: Travnička kronika (1945.), Na Drini ćuprija (1945.) i Prokleta avlija (1954.). Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961.
Bife Titanik
Pripovijetka iz židovskog kruga Andrićevih tema, prvi put objavljena 1950. godine.
Radnja se događa u Sarajevu, na samom početku Drugoga svjetskog rata. Glavni lik prvog dijela priče je Mento Papo, neugledni Židov, vlasnik skromnog periferijskog bifea, nesklapnog imena „Titanik“ . Odbačen, ali i sam nehajan prema vlastitoj židovskoj sredini, Mento Papo živi od danas do sutra u nepodnošljivoj vezi s nevjenčanom ženom Agatom, poluseljankom katoličke vjere. Po izbijanju rata i dolasku ustaša, bife „Titanik“ propada.
To je trenutak ulaska u priču drugog glavnog junaka, Stjepana Kovića, banjalučkog probisvijeta, koji, slično Menti Papi, uvijek opsesivno teži da bude netko drugi. Biti ma šta samo biti drugo, ili bar izgledati drugo. Stjepan Ković, čovjek nejasna porijekla i bez stvarne psihološke i socijalne fizionomije, po izbijanju rata prekvalificira se u ustaše. Ali i u tom ga društvu ubrzo odbace i prezru. Jedva se nekako izbori za pravo da sudjeluje u pogromima i da dobije „svog Židova“.
U trećem dijelu priče susreću se Mento i Stjepan: po mizernu žrtvu došao je još mizerniji krvnik. U opustjelu bifeu, u odmakloj noći, Ković sprovodi „istragu“ iako ne zna ni što pita niti pitani zna što treba odgovoriti. Ković je došao u pljačku, ali bijedni Papo nema čime smiriti njegov bijes, koji je bijes promašenosti egzistencije. Mučan susret dviju nerealiziranih ljudskih sudbina, od kojih je jednoj, hirom zlih vremena, pripala uloga potlačenog, a drugoj, bez ikakva smislena razloga, uloga tlačitelja, razriješit će se Mentinim ubojstvom.
Sören Kierkegaard
Danski filozof. Rođen je i umro u Kopenhagenu, 5. 5. 1813. – 11. 11. 1855. Protivnik njemačkog idealizma (osobito Hegela) i intelektualizma uopće. Neobičnim stilom iznosi osebujne poglede o tragičnosti i paradoksnosti čovjekova položaja u svijetu, tražeći spas iz „besmisla postojanja“ u bezgraničnom predavanju Bogu i unutarnjem sadržaju kršćanskog nauka. Izdižući specifično ljudsku činjenicu egzistencije iznad svake razumske teorije života i analizirajući doživljaje tjeskobe i očaja, Kierkegaard je prethodnik suvremenog egzistencijalizma.
U kritičkoj opoziciji prema malograđanskoj sredini Danske svoga vremena, a posebno prema službenom kršćanstvu i njegovoj crkvi, on je poput Sokrata svoju filozofiju živio kao svoj osobni stav. Naslovi njegovih djela svjedoče o egzistencijalnim alternativama: Strah i drhtanje, Ili- ili, Pojam tjeskobe, Stadiji na životnom putu, Bolest na smrt.
Za Kierkegaarda je čovjek biće mogućnosti, slobode i osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu. On smatra da sustav uvijek zataji kada ga živi individuum ozbiljno pita za djelovanje jer se egzistencija kao konkretnost suprotstavlja svakoj apstrakciji.
Čovjek sam bira i određuje stil svoga življenja.
Estetski stil je stil rafinirana uživanja u neponovljivosti trenutka, a ideal mu je Don Juan.
Etički stil ima svoj uzor u Sokratu: samostalnost izbora potvrđuje svoju ozbiljnost ponavljanjem, npr. trajnošću braka.
Religiozni čovjek ima ideal u Kristu, on potiskuje sve svjetovno i vremenito da bi stupio u odnos s Bogom. Tjeskoba vodi vjeri.
Prijelaz iz jednog stadija života u drugi ostvaruje se skokom slobodne i neobrazložene odluke.
Strah i drhtanje
Etičko-religijska rasprava objavljena 1843. godine.
U njenu su temelju načini dohvaćanja i osnaživanja religijskog stadija čovjekove egzistencije.
Glavni lik rasprave je nama poznat biblijski Abraham zatečen u tragedijskom rasponu između službe Bogu i najdubljih roditeljskih nagnuća. Riječ je o pripovijesti koja se nalazi u Knjizi postanka, gdje Abraham, na Božji poziv, odlazi na brdo Moriju kako bi žrtvovao svoga jedinog sina Izaka.
Kierkegaard nas priprema kako bismo Abrahamovu kušnju doživjeli kao vlastitu, kao veliki izazov vlastitoj vjeri, vlastitim strahovima i drhtajima.
Abraham je naime iz temelja svoje nepokolebljive odanosti Bogu postao vitez vjere. On je primio obećanje i povjerovao. Abraham se nije vjerom odrekao Izaka, nego je po vjeri dobio Izaka (...) on i nije postao junak po ishodu, nego po tome što je započeo.
U drugom dijelu rasprave Kierkegaard iznosi etička pitanja. Naime, Abrahamov čin, u kome je prešutio svoju namjeru Izaku, supruzi Sari i slugi Eliezeru, u ljudskim je očima vrlo upitan. Ipak, u njegovu činu dolazi do izražaja postavljanje pojedinca iznad općeg. Abraham djeluje snagom apsurda i iznad općih normi koje vrijede za sve.
Etički izraz za ono što on čini, u trenutku kad želi žrtvovati Izaka, jest sljedeće: on mrzi Izaka. Ali ako stvarno mrzi Izaka, može onda biti siguran da Bog to od njega ne zahtijeva; (...) On mora Izaka ljubiti svom svojom dušom; time što ga Bog zahtijeva, on ga mora po mogućnosti još jače voljeti i tek tada ga može žrtvovati, jer ova ljubav za Izaka upravo je ono što svojom paradoksalnom suprotnošću prema njegovoj ljubavi spram Boga njegovo djelo čini žrtvom.
Moral nije temelj vjere, nego baš suprotno, vjera je temelj morala.
Gledamo li Abrahama s etičkog stajališta, ljudskim očima, onda je on zasigurno ubojica, no gledamo li očima vjere, onda je on upravo junak i vitez vjere.
Vitez vjere često ne može posredovati svoje nutarnje stanje niti opravdati razloge svojih postupaka, ne može otkriti svoju šutnju te tako ostaje neshvaćen.
To je bio slučaj i kod Abrahamove šutnje jer on je djelovao isključivo za Boga, a vjera je po sebi neizreciva i jest najviša strast.
Sándor Márai
Mađarski pisac i publicist. Rođen je 1900. u Košicama u današnjoj Slovačkoj, a umro 1989. u San Diegu, počinivši samoubojstvo.
Napisao je 46 knjiga (uglavnom romana) i među prvima je objavljivao prikaze Kafkinih djela.
Suvremenici ga smatraju jednim od najutjecajnijih predstavnika mađarske književnosti između dva svjetska rata.
U djelima koje je stvarao četrdesetih godina prošlog stoljeća izražavao je nostalgiju za izgubljenom multinacionalnom, multikulturalnom atmosferom društva Austro-Ugarske Monarhije. U tom je smislu usporediv s Josephom Rothom, a po upotrebi diskretnih ironijskih postupaka približava se viziji građanina Thomasa Manna.
Iako je podržavao bečke arbitraže, za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je kritičan prema nacistima.
Zbog komunističkih progona 1948. odlazi iz Mađarske, najprije u Italiju i potom u SAD, gdje je živio gotovo zaboravljen sve do smrti. Krajem prošlog desetljeća njegovo vrijedno književno djelo ponovno je otkriveno. Najznačajnija djela: Svijeće gore do dna, Rastanak u Budimu, Ljubavnik u Bolzanu, Osuda u Canudosu i Judit.
Ljubavnik u Bolzanu
Roman je objavljen 1940. u Budimpešti.
Glavni lik romana je Giacomo Casanova koji, nakon uspješnog bijega iz mletačke tamnice, na putu za München zastaje u Bolzanu. Otkriva da tamo živi njegova nekadašnja neostvarena ljubav Francesca, gotovo neobrazovana seoska djevojka iz Toskane koja je postala Groficom od Parme. Casanova je izgubio njezinu ljubav poražen u dvoboju s njezinim sadašnjim suprugom Grofom od Parme. Uznemirena Casanovinim dolaskom, Francesca mu piše pismo koje Grof od Parme presreće i sam ga odnosi Casanovi. Grof je svjestan Francescine neutažene ljubavi za Casanovom i svoje skore smrti. Želi mu prepustiti suprugu za jednu noć, zahtijevajući od Casanove da je, koristeći se svojim bogatim ljubavničkim iskustvom, utješi ali i povrijedi za cijeli život. Tako će mu se ona razočarana vratiti i njegovati ga u smiraju njegova života. Francesca zaista dolazi u Casanovine odaje, ali ne prihvaća igru po njihovim muškim pravilima. Nudi Casanovi sve tjelesne i duhovne užitke koje može zamisliti, svu cjelinu svoga života koju on odbija tvrdeći da je to premalo. Povrijeđena po dubini Francesca uozbiljuje svoje napore da dopre do suštine Casanovine egzistencije, ali biva odbijena. Gotovo već na rubu sebe uspijeva izazvati njegovu srdžbu kao dokaz ljubavi povrijedivši mu taštinu sumnjivim nabrajanjem vlastitih preljubničkih uspjeha. Francesca nevoljko trijumfira nad Casanovinom emocionalnom zapretenošću jer njoj nije do nadmoći već do bezgranične posvećenosti drugome. Francesca se vraća u dvor slomljeno zadovoljna, a Casanova ispranih i tupih emocija odlazi iz grada.
O autorskim glazbenim ekstenzijama
Više od desetljeća skladam u glazbenoj mjeri zasnovanoj na geometriji koju osjećam kao prirodnu zakonitost, usuprot institucionalno aritmetiziranim glazbenim mjerama.
Polazna točka mojih skladbi za Bife Titanik bila je glazbena mjera pravokutnog trokuta dimenzija 1-1-√2, unutar koje se pojavljuje i „nota trajanja kvadratnog korijena broja 2“.
S obzirom na to da je dio glazbe za predstavu (tj. snimke drugih skladatelja) dramaturški već bio raspršen, a u svrhu stvaranja atmosfere, palo mi je u zadatak dodatno skladati autorsku glazbu usklađenu s emotivnim vrhuncima predstave.
Na probama sam osjetio da bih to trebao riješiti sličnošću zvukova instrumenata s odabranom glazbom (naglasak na klaviru i violinama) te prodorom u somnabulnu dinamiku provedbe, ali bez kompromisa, strogom određenošću glazbene mjere trokuta.
Za dočaravanje atmosfera podneblja rabio sam tradicionalne instrumente i vokalize. Za predstavu sam snimio 12 glazbenih brojeva, a linija vokala za skladbu koja se nakratko uživo pjeva u predstavi je iz bačke tradicionalne pjesme Podvikuje bunjevačka vila (prvi put izvedena 1878.).
Antun Toni Blažinović
J. W. Goethe: Vilinski kralj
Tko li to jaše kroz vjetar i noć?
Otac i sin kane tu proć.
Njemu u naručju dijete se svinu,
Draži ga čvrsto, čuva toplinu.
Što lice, sinko, u strahu si skrio?
Kralj vilinski, oče, nije l´ to bio?
Vilinski kralj: rep, krunu mu znam.
Ma to ti je, sinko, magleni pram.
Sa mnom ti, premilo dijete, pođi!
Lijepih igara se igrati dođi;
Na igalu mnogi je šareni cvijetak,
U moje mahje zlatan haljetak.
O oče, moj oče, zar ne čuješ, oče,
Što Vilinski kralj mi obećat hoće?
Miruj, o dijete, mir, ne govori;
U suhom to lišću vjetar šumori.
Hoćeš li, dečko, put mojih dveri?
Lijep doček ti moje spremaju kćeri;
Kćeri mi noćno kolo će viti,
U ples njihov, pjev, ćeš uzbiban biti.
O oče, moj oče, ne vidiš li samo
Vilinske kćeri u sumračju tamo?
Sine moj, sine, pa ne vidim krivo,
Stare to vrbe odsijevaju sivo.
Volim te, mami me pojava mila
Nisi li voljan, proradit će sila!
Oče, moj oče, zgrabio me, ranio,
Vilinski kralj bol mi je nanio!
Otac se ježi, kas mu sve brži,
Jecavo dijete u naručju drži,
Na dvor je sti'go u jadu, u muci;
Mrtvo mu dijete bilo u ruci.
Preveli: Truda & Ante Stamać
Koncept i režija: BRANKO BREZOVEC
Video projekcije: ANA HUŠMAN & IVAN MARUŠIĆ KLIF
Scena: STJEPAN FILIPEC
Kostimi: PETRA MINA & ANA MARIJA FRANIĆ
Glazbene ekstenzije: ANTUN TONI BLAŽINOVIĆ
Svjetlo: PETAR STRMEČKI
Maske: TIHOMIR MARINKOVIĆ
Tehničko vodstvo: TOMISLAV BOŽIĆ
IGRAJU:
AGATA / SARA / FRANCESCA: JELENA MIHOLJEVIĆ
SUZANA BREZOVEC
MENTO PAPO / ABRAHAM / CASANOVA: ZLATKO BURIĆ
STJEPAN KOVIĆ / IZAK / CASANOVA: DOMAGOJ JANKOVIĆ
NAIL / FILOZOF / JAHVE: BORNA BALETIĆ
MAGARE: ANA-MARIJA FILIPEC
Izrada scene: ZVONKO SARIĆ & APSCISA d. o. o.
Tehnička realizacija video projekcija: IVAN MARUŠIĆ KLIF & IGOR BRKIĆ
Zahvaljujemo na suradnji: Trudi Stamać i Branku pl. Pucekoviću
premijera
23. siječnja 2016. u 22 h
24. siječnja 2016. u 22 h
Eurokaz, Ivana Dežmana 3
izvedbe
21. siječnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 22 h
22. siječnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h
24. siječnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h
25. siječnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h i u 22 h
26. siječnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h i u 22 h
31. ožujka 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h
01. travnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h i u 22 h
02. travnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h i u 22 h
03. travnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h
21. travnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h i u 22 h
22. travnja 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h i u 22 h
26. travnja 2016.
gostovanje na 26. Marulovim danima, u 18 h i u 21 h
16. srpnja 2016.
gostovanje na Sceni Amadeo, u 21:30 h
17. srpnja 2016.
gostovanje na Sceni Amadeo, u 21:30 h
4. listopada 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h i u 22 h
5. listopada 2016.
Eurokaz, Ivana Dežmana 3, u 19:30 h i u 22 h
Trailer je dostupan ovdje.