POSLJEDNJI DANI ČOVJEČANSTVA

Scenski projekt utemeljen na velebnom djelu austrijskog književnika Karla Krausa (1874 -1936), megadrami  Posljednji dani čovječanstva koje je u nas, u prijevodu Seada Muhamedagića, objavljeno 2015. godine.

Posljednji dani čovječanstva, vidljivo je na prvi pogled, tvorevina je neobične, titanske strukture i nomenklature o raspadu čovječanske logike od početka Prvog svjetskog rata. Najbliža je određenju Lesedrame (poput Goetheova Fausta), i prelazi svojim opsegom i zamahom granice najizdržljivijih scenskih mogućnosti.                                        

Djelo je, razumljivo je zašto, u skraćenim oblicima i adaptacijama, doživjelo tek nekoliko izvedbi i ostaje permanentnim izazovom općeizvedbenoj svjetskoj praksi.

Upravo ta kreativna oslobođenost, gotovo neuračunljivost, izvan svih komercijalnih plahovitosti, estetički duktus totalne i fatalne beskompromisnosti dovodi Eurokaz u blizinu Krausova djela i u dodir njegovih principa.

Kraus je svoje remek djelo koncipirao na vulkanskoj akribiji (oksimoron!) prijepisnosti. To je ona prijepisnost koju bi hrvatski pjesnik Ilija Jakovljević, i sam uznik ratnih progona, odredio kao prijelaz iz sna u san (...iz sna u san probudiše druzi...). Apsurd stvarnosti Habsburške Monarhije Prvoga svjetskog rata ima sve somnambulne karakteristike, i ne treba ga dodatno diskurzivno podizati (na način npr. Hašekova Dobrog vojnika Švejka). Tako je Krausov rad zapravo  velika zbirka medijskih citata, surove upotrebe najnevjerojatnih, emagoških  eskapada, koji osupnjuju namjernim nedostatcima poanti, odlika koje je Brecht nazivao gestualnim. Iznevjeravaju se očekivanja; tu je na djelu punokrvni,  namjerni izostanak literarnih i dramaturških mehanizama lukavosti kojima su to vrijeme suvereno vladali Hofmannsthal i Schnitzler. Ovdje se efekt proizvodnje zanemaruje u ime etičke rukotvorine.
Otuda i temeljna ideja scenske realizacije Krausova djela koja bi da dohvati barem nešto od metodoloških i energetskih potencijala drame, ali, to se pokazuje predstavom, turobnost našeg poraća čini takav pokušaj tek estetičkim spleenom i plinovitim razbacivanjem sustavnosti.                                          

Eurokazovim projektom plutaju ostaci, batrljci neke veličajnosti, mutni prizivi ničeanskog imoralizma, začeci i proizvoljnosti arhetipičnih fabula i aktanata, delectatio morosa – uživanje u vlastitim zabludama, podmetnuti solipsizmi, a zapravo ništa drugo nego prenemaganje u prizivu sveopće katastrofe čovječanstva  koja bi nas, Krausove ne-suvremenike, riješila ovog pre-dugog putovanja u noć, na kraj vremenske uzaludnosti.