Plaidoyer po pički
(PIŠI PROPAST PREDSTAVE!)

(Error Message: Unable to perform the action)

Nakon uspješne njujorške i zagrebačke premijere Pomutnji, Eurokaz najavljuje drugi veliki projekt svoje produkcijske sezone Plaidoyer po pički: piši propast predstave! koji će, u koprodukciji s Muzejom suvremene umjetnosti, biti premijerno izveden 16. siječnja 2015. u dvorani Gorgona MSU-a.

 

Prema konceptu Dalibora Martinisa i tekstu Plaidoyer po pički Milka Valenta, čiji je dramski opus u našim kazalištima potpuno odbačen, predstava najavljuje Eurokazovu repertoarnu strategiju intrigantnih, nepredvidivih i riskantnih suradnji različitih umjetnika izvan očekivanih i uobičajenih radijusa djelovanja. Tako Dalibor Martinis, naš istaknuti konceptualni umjetnik, polazi od Valentova teksta naglašene erotske slobode i duhovite leksičke razigranosti koji nudi iznenađujuću eksperimentalnu novost u kontekstu ideologijski zadane hrvatske dramske proizvodnje: svih deset tisuća riječi tog dramskog spektakla počinje blasfemičnim slovom p, ali tako da se ni u jednom trenutku ne gubi prohodnost dramskog zbivanja; prohodnost koja se sažima u desadovski antivoajerski zaključak – jezik je izvorište, ali i tamnica erotske žudnje.

 

Drama je objavljena 1983. godine i otada, dakle pune 33 godine, nije doživjela scensko uprizorenje. Dva je puta emitirana kao radiodrama (prvi put osamdesetih na novosadskom radiju te potom 2008. na Trećem programu Hrvatskoga radija).

 

Radio tako postaje metafora ostvarenog, a možda i jedinog mogućeg života drame Plaidoyer po pički te je u konstruktivističko-metaforički zamišljenoj scenografiji pozornica dvorane Gorgona pretvorena u predimenzioniranu kutiju radijskog prijamnika.

 

Rad na uprizorenju ovog hrabrog remek-djela iznimne poetske anarhije, megakrležijanske antiklerikalne moralike i neobuzdana erotskog sarkazma prekinuo je jedan abruptivni događaj koji je u trenutku poništio prvobitni plan provedbe, ali i stvorio novi. Predstava se priklonila tom novom događaju, sfera predstavljanja prepustila je prostor događajnosti, zauzdala je i pouzdala se u sferu postojećeg; procesnost rada postaje predmet scenskog istraživanja.

 

Događajnost je izmijenila smjerove scenske prilagodbe i zakotrljala njenu hijerarhiju naopako; tekst je polako lišen svog identiteta i pribijen na događaj, da parafraziramo Badioua.

 

Predstava je tako potvrdila (dodajmo još i sintagmu, inače Daliboru Martinisu dragog, Lacana) svoju poubellications (složenica od poubelle – franc. smeće, i publication), izmakla se djelotvornosti svoje literarne inicijacije.

 

Padaju pitanja održivosti ili neodrživosti predstave, prava pisca, prava koncepta i prava rasprostiranja njegova provođenja, prava glumaca, prava na krivnju i, konačno, pravo Eurokaza da izbjegne kvijetizam svoje sudbine.

 

Svi uključeni bacaju se na odgovore jer neke posebne krivnje za taj događaj nema. Nova predstava nastoji održati sve novopristigle razine.
Lacanovski manjak originalne predstave proizvođač je njezine žudnje.

 

Radio postaje realizirana metafora: Plaidoyer po pički ponovo pokušava preskočiti prepreku (iskoristit ćemo repliku iz Valentove drame): pišući propast predstave.