AMBIJENTALNO KAZALIŠTE I NJEGOVA KAMENA GLAZBA
razgovor s Krešimirom Dolenčićem, uz sudjelovanje Stanka Juzbašića, Ivice Boban,-----------------------
U sklopu ovogodišnje Eurijale, a kao dio aktivnosti Eurokazove škole izvedbenih umjetnosti održat će se razgovor o nedosegnutim i odbačenim prilikama ambijentalnog kazališta.
Naime, sve Eurijaline ovogodišnje predstave u različitim smjerovima referiraju se na ambijent Tehničkog muzeja, koji se na prvi pogled nekom krutom mirnoćom odupire estetičkoj glatkoći i preskocima scenske i žanrovske fakture.
I dok se u prijašnjim dekadama ambijentu pripisivala stanovita posvećenost i o ambijentu razgovaralo na razini izvedbene i prostorne adekvacije, danas, upravo na radikalnom primjeru Eurijale u Tehničkom muzeju, možemo govoriti o disjunktivnoj sintezi, o dodiru koji ambijentu postavlja narativne funkcije, a izvedbi prostornu sinkronijsku zavodljivost.
Kad se govori o ambijentalnom kazalištu nezaobilazan je fokus Dubrovnik, a nadigravanje s ambijentom učinilo je Dubrovačke ljetne igre svjetski potentnim mjestom.
Što se s ambijentalnim kazalištem, ne samo u Dubrovniku nego i mnogo šire, dešava, ima li ono još priliku - razgovarat će se sa za to najkompetentnijim umjetnikom Krešimirom Dolenčićem.
Njegov stalni suradnik Stanko Juzbašić potencirat će ulogu glazbe, posebice scenske glazbe, u inovativnom pristupu spacijalnoj konkretnosti. Juzbašić će upozoriti na kontrast glazbenih suradnji na prvim predstavama Igara gdje su dominirali skladatelji konkretne glazbe (poput Maleca, Sakača...), s glazbenim pučkim idiomima od ranih sedamdesetih (P. Gotovac, Jusić, Mlinarec).
Nikad mi nije pala kiša na izvedbi predstave. U dvorištima, atrijima, đardinima, šumama, stadionima, tvrđavama, na trgovima i ulicama. Na probama da, ali na izvedbi ne. Takav je dogovor. Sa scenografima, arhitektima, graditeljima koji su na tim prostorima smišljali nešto drugo, sa barovima, restoranima, avionima, dućanima, radionicama, što im je teatar na putu. Takav je dogovor. I naposlijetku, sa sjenama života, ljudi, kamenja, mora…Takav je dogovor.
Koliko sam samo puta rekao – “dosta mi je više tog ambijentalnog teatra, dajte mi crnu kutiju”. Neprikladno. Jer, nije li i svaka ta crna kutija prožeta nevidljivim, sitnim elementima koji čine njezinu ambijentalnost? Baš kao što smo od Posata, neuglednog odlagališta za barke s pogledom na tvrđavu Sv Ivan i vanbrodske motore od četiri stotine konja učinili malo siromašno mjesto u dubrovačkom primorju.
Ovo je poziv na jedan razgovor, vama koji ste ga i potaknuli. Svojim dubrovačkim lutanjima, na Dubrovačkim ljetnim igrama kao najboljem primjeru ambijentalnog teatra. Kad kažemo “dubrovačke”, ne mislimo na topografiju jednog grada. “Dubrovnik” je kao Aleph “svega I svačesa”. Kad kažemo “ljetne”, ne mislimo na godišnje doba, već na onaj osjećaj slobode, ljepote i bezbrižnosti što nam ljeto daje, a kad kažemo “igre”, mislimo upravo na to – na igranje, dječje, zapitano i iskreno.
Grad mi je dao puno toga.
Sjetih se užasnute Muzičke kad smo joj sagradili bloketaru kao kuću prostih došljaka s Lopuda u Arkulinu 2007., prožimanja teksta i rasplakanih, mokrih zidova Lovrjenca koji su promijenili boju u čast vodene vile u Ondine 2005., suživota glumaca i još teško ranjenog Grada I Dunda Maroja na Placi 1995. sa po stotinu ljudi na svakoj probi što bi nas darivali pomadorama, lubenicama u čast povratka Bokčila I Dunda nakon opsade…sjetih se neuspjele svađe sa restoranom na Dundu Maroju 2014. Sjetih se sebe kako kao statist sav prekriven pijeskom, u kostimu, ponosno hodam Gradom nakon Hekube, sjetih se svih Hamletišta i začaranog Njarnjas grada, svečanih zatvaranja i otvaranja. I pogleda u nebo – hoće li kiša, ili neće? Nije.
Koji je vrag to ambijentalno u teatru, u Dubrovniku? Što ćemo s tim pustim analizama koje redovito dolaze daleko nakon što se dogodila predstava? Koliko je važno kako kaže Georgij Paro da glumci pjesme iz predstave pjevaju po betulama, nakon probe ili izvedbe, bio to Kolumbo 1974., ili Ekvinocijo 2024.?
Ambijentalnost. Hladan izraz, velesajamski. Analize i eseji koji uvijek govore isto, obligatno spominjanje turizma, pa stolova…noćenja…Prostor kao ravnopravan sugovornik pisca, prostor koji potpuno mijenja glumačku igru I stil, prostor koji redatelju zadaje dinamiku i ritam predstave. Da, sve to, ali i još puno toga. Povijest Grada, Igara, ona pisana i ona memorirana, pa stoga i optimizmom pamćenja oplemenjena i izmijenjena povijest, što zahtijeva poštovanje, često u tome pretjerujući kako to samo dubrovčani znaju. Da, sve to, ali i još puno toga. Suživot teksta, redateljskog koncepta, glumačke gre, svjetla, korištenja elemenata prirode i ne-prirode, buka i galama što postaju zvučna kulisa…Skladateljski genij koji grmljavinu kamenih kugla na Sv Jakovu spaja sa zvukom trube ili pak dubrovačke Gradske glazbe? Da, sve to, ali i još puno toga. Jer, ambijent su i metafizičke strukture koje nam rovare po duši u trenutku kad radimo na notornoj Helmer Felnerovoj sceni. Ambijent nekog pisca, glazba slike i riječi, zvuk vjetra dobiven dahom skladatelja, metafora i realizam…život sam. Gdje je ambijent u ambijentalnom teatru? Je li taj naziv postao nepodesan, ili označava nešto drugo od onoga gdje smo ga navikli upotrebljavati? Koja je razlika između pronađene metafizike i sputavane poetske duhovnosti netom prebjegle iz soc realističkih okvira pedesetih godina i današnjeg okruženja što se pati između ekološke ambijentalnosti i gluposti čovjekove pohlepe da ju rasproda do zadnjeg kvadratnog metra? Veliki kazališni ambijentalci (Brook, Grotowski, Mnouchkina) u šezdesetima i sedamdesetima polaze uvijek iznutra, iz srži, iz poimanja teatra. “ambijentalnost” je tek posljedica. U 21. stoljeću skočiliI smo u neo-soc kapitalizam gdje sve postaje kulisa, kratkotrajna kao obilazak s turističkim vodičem. Nestala je ambijentalnost nastala živonim prostorom, urbanim okolišem, zagađena je kao periska kojoj još uvijek samo ljuštura viri iz pijeska. Traži li se možda ponovo ta duhovnost glupošću iscrpljenog Grada I gradova (nije Dubrovnik usamljen, Europa grca u milijardama turističkih fotografija I bookinga)? Jesmo li, međutim, krenuli prema boljemu? Može li ovaj pesimizam kojim obilježavam stvarnost biti pobijeđen dugotrajnim, optimističkim gledanjem prema obrnutom redu stvarnosti?Jesu li to vrata koja u zadnje vrijeme otvaramo? Je li Lovrjenac sagrađen zapravo za Hamleta, a Minčeta za Hekubu? I za sklonište od razaranja? Bokar za Areteja? Lokrum za Oluju? Posat za Ekvinocijo? I je li ambijentalnost doista možda posve osobna stvar nas koji radimo, publike koja nas gleda i onih koji o tome pišu?
Kada o tome razgovaramo, kao da pričamo snove jedni drugima, a san slobode još nam ne da spati. A to je uvijek ljekovito.
Krešimir Dolenčić