Toma - ateistička misa

Dramatizacija dramskog teksta Prokletstvo proizlazi iz rekontekstualizacije Ogrizovićeva i Milčinovićeva djela, odmiče se od samog polazišnog materijala i stavlja ga u dijalog s djelom Gustavea Flauberta Iskušenje svetog Antuna. Inspiraciju crpi iz još nekolicine drugih djela slične tematike, poput Gospinog plača, pripisanog sv. Anselmu. Dramatizacija se odmiče od naturalističke vizije te se na motivskoj razini prikazuje kroz prizmu psihološke drame, elaborirajući na taj način teološki raspad protagonista Tome. 

Takvu redateljsku viziju Borne Baletića upotpunjuju dopisani autorski fragmenti teksta Mihovila Rismonda, a oni usustavljuju dramaturški hibrid - koncept ateističke mise, i vezuju se uz fenomen Tomine potrage za božanskim prisustvom u svijetu koji jeCrkva gotovo sasvim reinterpretirala u vlastitu korist. Božanska riječ, rastumačena na toliko različitih načina. najzad se prikazuje gledatelju kako Tomina svijest sve više gubi doticaj s realnošću, kroz nekoliko različitih vizura. Njegov vlastiti unutarnji mikrokozam uskoro poprima obujam i počinje zauzimati cijelo prizorište, tavan, podrum, ne bi li se najzad poistovjetio s makrokozmosom izvedbe. Protagonist uzastopce tumači božansku riječ te pokušava prodrijeti u njenu esenciju, kako bi se na kraju potpuno odmaknuo od nje i posvetio ostatku božanske kreacije – samome svijetu oko sebe. U tom vlastitom panteističkom viđenju stvarnosti, on se odmiče od Crkve te shodno tome biva proklet. 

S druge strane, riječi, dane od Boga, transformiraju se i postepeno kroz likove stvaraju nove osobnosti te oživljavaju u obliku maski. U ovakvoj inscenacijskoj viziji glumci naizmjence igraju mnoštvo uloga, pa se samim time elaborira i dihotomija odnosa autora teksta i redatelja – kroz prizmu diskusije. 

Redateljska inscenacija predstave stavlja u fokus upravo taj, inherentno teatralan, čin – pokušaj pronalaska istinskog značenja autorske vizije riječi – te samim time, u svojoj codi, najavljuje i drugu predstavu: Peti čin „Dantonove smrti“, odnosno Robespierreove smrti. Nekoliko stoljeća nakon završetka događaja prikazanih u drami, u Francuskoj, jedan 'bezgrešni' tiranin suočava se s giljotinom. U tim posljednjim trenucima života, prisjetit će se one početne, idealističke i utopističke misli, koja ga i dovodi do preuranjene smrti. 

Mihovil Rismondo

--

Na početku prošlog stoljeća književnici Milan Ogrizović i Andrija Milčinović objavili su dramski tekst Prokletstvo u književnom časopisu „Suvremenik“. Ubrzo nakon toga, prikazivanja su strogo cenzurirana i zabranjena, a probe za praizvedbu prekinute. Protagonistova uvjerenja smatrana su preradikalnima, a sami autori morali su se u javnosti ograđivati od svoje drame, i stavova iznesenih u njoj, tvrdeći kako nisu njihovi, već plod dramske fikcije. Ipak, proći će nešto više od pola stoljeća prije praizvedbe u zagrebačkom HNK-u, 1965. godine.

Ogrizovićev i Milčinovićev tekst se ponovno, nakon više od pola stoljeća, pojavljuje na kazališnim daskama te priča priču o pojedincu koji se odmiče od Crkve, kritički dohvaćajući njezina uvjerenja, te apodiktičnost njezina tumačenja. Smještena u trinaesto stoljeće, u Zagrebu, njezin protagonist Toma odbija zluradosti Katoličke crkve te riskira da će svojim akcijama biti ekskomuniciran, odnosno proklet.

Program je ostvaren uz potporu Gradskog ureda za kulturu, Ministarstva kulture i Zaklade Kultura nova.