Eurokaz / Teatar poezije

GODSPODA GLEMBAJEVI

Glembajevi su ne samo najcjelovitiji, pa time i, nekom klasičnom logikom, najbolji Krležin dramski tekst; njegova trajna aktualnost zapanjuje, iako bi njegova historizacija, čak historizacija s elementima fantastike mogla dati još vrtoglavije učinke.

 

Izvorno, Glembajevi govore o propasti jedne velike kapitalističke obitelji, o načinu kako je veličina te obitelji nastala, kako se u lukavosti održavala i kako se perverzno rastočila. U doba današnje tajkunizacije, koja vlada svim tranzicijskim prostorima od Baltika do Soluna, čini nam se tema te drame ključna za hrabri ulaz u vibriranje teatarske suvremenosti i neporecive aktualnosti.

Nemoral je uvjet i poluga glembajevskog bogatstva, ali prepredenost bezosjećajnosti uči se odavno na službenim školama i ustanovama.

Glembajevi su neka vrsta rendgena te bezosjećajnosti, koja i iznimke svojih pravila ne uspijeva presaditi u vrt razuma, već ih priklapa uz tvrde korijene dalekih nejasnoća i mutnih početaka. U tom je smislu lik Leonea, sina starog Glembaja nepodnošljivo dvostruko razapeta figura između krivnje Edipa i pravde Robina Hooda, a stari je Glembay transfiguracija sveprisutnih novovjekovnih tajkuna.

Što će reći Glembajevi jesu, ako se tako hoće, kritika trenutne tajkunske nakaradnosti, ali se kritičar te nakaradnosti ama baš nikako ne da pronaći unutar korpusa te drame.

Dapače, Krleža poručuje da se ni kritika te stvari, s pripadajućim joj kritičarima ama baš nikako ne da zasnovati niti izvan njezina svijeta, to će reći u stvarnosti. Strategija kritičnosti ne da se zasnovati na onom krležijanski mutnome. Kuća se ne da graditi na mulju toga mutnoga. Može se samo što prije priznati da su metež i mutež mračni temelji naše oslobođenosti za i pred problemom.

Jedini pozitivni lik u Glembajevima jest čovjek najkraćeg fitilja i zagledanosti – klerik Silberbrandt. Onaj koji misli u opasnosti  i u domašaju je mutnog.

 

Tako je to s aktualizacijom te drame, ali historizacija fantastičnih prilagodbi, koje je Krleža zaboravom Legendi pripitomio, i u drami pritajio, mogla bi biti mnogo zanimljivija i djelotvornija.

 

Glembajevi jednostavno nisu realnost, već fikcija, eventualno jednadžba s komponentama stvarnosti, ali rezultantama fikcije. Ili obratno, kako sugerira Gavella, tvrdeći da glembajevski likovi nikada ne pokušavaju sakriti svoju literarnu provenijenciju.

Kamoli sreće da smo imali, u vremenu te drame, i u ondašnjoj socijalističkoj stvarnosti, tako uljuđene, pa i demagoški uljuđene, na duhovnost svake vrste, od religijske do artističke, priklonjene, dobrostojeće hazjajine koji su svojim sinovima pripremili uzmak ili dopustili bijeg u umjetničku beskorisnost.

Da smo tako nešto imali, danas ne bismo svjedočili animalnoj akumulaciji kapitala i raspadu svake prisebnosti.

Iz svega ovog dade se nazrijeti da se radi o gorkom, ali ne baš pesimističnom pristupu, koji odbacuje svaki pomak i prebačaj u retoričnost, blagoglagoljivost svake vrste, u ono što Adorno naziva vulgarnim idealizmom.

 

Nema spasa u naciji, nema nam morala, nema religioznosti, iskupljenja, savjesti. Ima mutno u nama i s tim mutežom priznanja zasnujmo jedan održiviji svijet nepodnošljive osjećajnosti i prisiljene čovječnosti.